U posljednjih pet-šest godina, otkad sam završila fakultet, javila sam se valjda na stotine natječaja za posao, ali iako imam uvjete, potrebnu kvalifikaciju i govorim nekoliko jezika, uvijek me je omela nacionalnost koja se, ne znam zašto, mora upisati na molbi za posao. Sve bi bilo dobro do onoga fatalnog - “Srpkinja”. Izgubila sam već povjerenje, nisam spavala, dok jednom nisam prelomila, zažmirila i upisala “Hrvatica”. Posao sam dobila, ali opet ne spavam. Ne osjećam se dobro. U isto vrijeme kao da sam počinila izdaju, ali i da sam izdana, kaže nam u dahu mlada psihologica o svojoj kalvariji: kako biti Srbin u Hrvatskoj.
I u Srpskom narodnom vijeću pokazuju nam poveći “fajl” u kojem se nalaze priče mnogih školovanih ljudi srpske nacionalnosti kojima je njihova etnička pripadnost najveća, ponekad i jedina, prepreka u dobivanju posla. Srpska se nacionalnost u Hrvatskoj, činjenica je, nerado ističe i pokazuje. Ta bi činjenica, naravno, trebala biti problem većinskome narodu, odnosno državi koja bi morala pronaći i otkloniti razloge za tu nelagodu i atmosferu oko Srba.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac govori da u današnjoj Hrvatskoj postoji srpsko pitanje koje nitko ne želi postaviti niti itko na njega želi dati odgovor, a stanje je, po njemu, sve alarmantnije. Srbi su zajednica u demografskoj, biološkoj, socijalnoj, nacionalnoj, političkoj i kulturološkoj defanzivi. Srpska populacija je starija od hrvatske, slabijeg imovinskog stanja, podzastupljena u državnim, javnim službama te sumnjičena od većine kao remetilački faktor, izložena asimilaciji koja nije uvijek dio prirodnog procesa. U klasnom, etničkom i socijalnom smislu Srbi u Hrvatskoj su zapostavljena kategorija građana, kaže Pupovac, koji izbjegava termin “građani drugog reda” jer to implicira ne samo zaborav, nego i direktnu diskriminaciju.
Pitanje opstanka
Od zajednice koja je 1961. godine brojala gotovo 630 tisuća pripadnika ili činila 15 postao ukupnog stanovništa, danas se, stjecajem raznih neugodnih i kontroverznih povijesnih okolnosti (raspad bivše zajedničke države, rat u kojem je dio te zajednice potaknut osvajačkim planovima Beograda pokušao secesiju i oružjem se usprotivio hrvatskoj samostalnosti) došli do manje od 190 tisuća ili 4,4 posto stanovništva.
Brojni su razlozi zašto je ta nekada najproduktivnija, najagilnija i najintegriranija nacionalna manjina u Hrvatskoj došla u takve egzistencijalne, moralne i kulturološke probleme i dubioze nacionalnog opstanka i identiteta.
- Možda se pripadnici te zajednice sa mnom neće u potpunosti složiti, ali u Hrvatskoj je pitanje ili problematika kako biti ‘gay’ lakše i opuštenije nego pitanje kako biti Srbin. O problemu LGBT-a se diskutira, govori otvoreno, političari i mnogi ljudi iz javnog i kulturnog života strasno sudjeluju u raspravama, a osuda homofobnog ponašanja je postala javna norma - kaže Pupovac, navodeći da je od svih manjinskih skupina od nacionalnih do seksualnih i društvenih, srpska u najtežem položaju.
Prema Pupovcu, srpsko pitanje je pitanje opstanka i održavanja te participacije u političkom i društvenom životu kao pretpostavci tog opstanka.
- Znatan broj Srba u Hrvatskoj dan-danas ne samo da ne ističe, a i ne mislim da bi ga trebali isticati, nego svjesno prikriva svoj nacionalni identitet - kaže bivši potpredsjednik u Vladi HDZ-a i sociolog Slobodan Uzelac. - Ovdje valja biti sasvim precizan - kaže Uzelac. - Ne boje se ti ljudi svoga identiteta, nego se boje reakcija na iskaz toga identiteta. A boje se zato što u toj stvari imaju loša iskustva - dodaje profesor Uzelac. Identitet Srba u Hrvatskoj je identitet u strahu ili identitet nelagode, ili, kako kaže Saša Milošević iz SNV-a - “identitet oportunizma” - ja sam to što jesam, ali najbolje je to neoglašavati pa i onda kad to svi znaju.
Očuvati identitet
- Takav stav nije dobra pretpostavka za očuvanje identiteta i za ostvarivanje manjinskih prava - kaže Uzelac.
Srbi u Hrvatskoj tako su od skupine koja je u Jugoslaviji, odnosno socijalističkoj Hrvatskoj bila u nekoj mjeri privilegirana s obzirom na svoju brojnost (Srbi su u nekim službama poput milicije i vojske, državnih službi, partijskih funkcija bili u odnosu na broj stanovnika često prezastupljeni) došli u poziciju da su sada potpuno deprivilegirani pa su sada u tim istim službama sramotno podzastupljni. Istina, u aktualnoj hrvatskoj Vladi ima troje ministara Srba, koji su ondje zbog svoje stručnosti, a ne nacionalne pripadnosti, ali oni ne odražavaju ni status ni položaj Srba u Hrvatskoj, kao što ni, često spominjana, nacionalna pripadnost Tita, Milke Planinc, Ante Markovića ili nekih drugih važnih jugoslavenskih dužnosnika nije utjecaja na položaj Hrvata u toj državi, iako to pokazuje integriranost na “najvišoj” razini, ali ne utječu na nezavidan položaj na nižim razinama društva i svakodnevnog života.