Nađimo se u ‘Kutjevu’, u Tomićevoj. To je jedna od onih starih zagrebačkih gostionica koje su zapravo još uvijek popularne, u njima se osjeća neki skriveni život grada. Puno su mi draže od uštogljenih restorana s tim nekim našim koristoljubnicima koje mi se ne da gledati. U ‘Kutjevu’ mi se ponekad učini da još uvijek na svome mjestu sjedi pokojni Matko Peić, taj prekrasni debeljko pun znanja, da se nešto zanimljivo priča. Osim toga, volim sve što se tamo jede, čobanac, fišpaprikaš, kuhani goveđi jezik...
Tako smo se u gostionici službena imena ‘Vallis Aurea’ našli povjesničar književnosti, profesor, kulturtregerski entrepreneur Slobodan Prosperov Novak i ja, a on mi je ubrzo ovlaš spomenuo, kroz smijeh i priče o ženama i renesansi, da će mu ove godine izaći četiri ili pet knjiga.
Život u Brusju
Znala sam da je nestvarno plodan, da je prvu knjigu (o Dubrovniku) napisao sa 23 godine, da tu večer ima promociju knjige “Pričaj mi o Europi”, da mu je nedavno Matica hrvatska izdala “Slaveni u renesansi”, obimnu studiju od gotovo tisuću stranica s više od dvije tisuće fusnota, koju je čitavu napisao dok je predavao na Yaleu, koristeći se rijetkim knjigama jedne od najboljih biblioteka na svijetu.
No, četiri ili pet knjiga u jednoj godini? Uz predavanja na dva fakulteta? Poželjela sam mu postaviti ključno, doduše žensko pitanje: tko vam kuha dok ispisujete sve te stotine svojih stranica? (Moram dodati da se treći put rastao i da trenutno, nadam se ne zadugo, živi sam, u Brusju, malom mjestu na Hvaru, gdje nema Kutjeva, ni Purgera, ni drugih kultnih zagrebačkih gostionica u kojima se hrane njegovi prijatelji).
- Kuham si sam. Ja obožavam kuhati, to mi nije nikakav problem. Jedini mi je problem što u Brusju gledam ovce i koze, a ne mogu kupiti kozje ili ovčje mlijeko. No, to je živa metafora života u ovoj zemlji: imamo koze, a nemamo mlijeko, imamo pisce, a nemamo književnost, imamo akademike, ali ne i pravu akademiju...
Naglo se ubacujem u nepresušnu rijeku misli i opažaja s pitanjem o njegovu restoranu u Hvaru u sjeni maslina i smokava, među knjigama njegova strica, akademika Grge Novaka. Tu se inače žovijalni, vazda vedri profesor uznemirio:
- Taj restoran otvorila je moja bivša žena. Ja obožavam restorane, druženja, hranu, no o tom me restoranu ništa ne pitajte. To je poglavlje iza mene, puno me je koštalo i emocionalno i na svaki drugi način. O tome ne želim ni riječi...
Diomedov put
No, kako to izbjeći dok sjedimo i pričamo o hrani, a u tom restoranu na Hvaru, otvorenom uz puno gromoglasnih najava, ambiciozno, jela sam nezaboravan desert s pečenim smokvama i mladim sirom. To je isto tako nemoguće kao i ne upitati čovjeka koji je živio i predavao na sveučilištu u Rimu (“Tamo mi je bilo sjajno, možda moj najbolji životni period”), a potom u SAD-u, na Yaleu, kako se trenutno osjeća u Brusju. Zašto je tamo kupio kuću, je li doista želio živjeti povučeno s hvarskim seljacima, daleko od ljudi i događaja, kao, recimo, netom preminuli J. D. Salinger.
- Kao prvo, u Brusju ne žive seljaci. Oni za sebe kažu da ili operiraju srce u Houstonu ili su kompletni idioti. Doista, to malo hvarsko mjesto dalo je slikara Ivu Dulčića, jednog vrhunskog kardiologa, jezikoslovca Hrastu, mnoge velike ljude. Uostalom, u tom čudnom mjestu i danas ima zanimljivih ljudi. Baš kad sam krenuo u Zagreb, jedan od njih došao me podsjetiti da mu donesem nešto od Spinoze, jer čita isključivo Spinozu, nevažno na kojem jeziku, mnoge dobro razumije... Zašto sam kupio tu kuću? Jer s prozora vidim kao na dlanu Diomedov put kojim su brodili grčki moreplovci, nekad glavnu žilu kucavicu hrvatskog življenja. Iz sobe u kojoj radim s jedne strane vidi se Biokovo, a s druge Paklenski otoci, Vis, Brač, Šolta. Sad je to mrtvo more, Grenland bez brodova, a u mjestu nemamo plina...
Znači, pogled kao iz Case Malaparte na Capriju doveo vas je među koze i lokalne filozofe. Je li se to isplatilo, može li se tamo živjeti i zimi?
- Zapravo ne. Pišem okružen sa 14.000 knjiga, a bez interneta. Sve što napišem moram staviti na USB i nositi na poštu. Nekad mi se čini da živim na parkiralištu i neprestano čekam da iz pošte pošaljem svoje tekstove.
Grozan Zagrepčanin
Ovaj odgovor povezan je s činjenicom da dr. Slobodan P. Novak vrlo ozbiljno planira ponovno preseljenje u Zagreb, gdje je prvo živio kao student, potom kao profesor na Filozofskom faklutetu, pomoćnik ministra kulture prve hrvatske vlade, dugogodišnji predsjednik PEN-a u vrijeme kad je ta funkcija bila politički veoma značajna i opasna. Objasnio je lakonski:
- Ja sam bio, Tenžerinim riječima, grozan Zagrepčanin. Uvijek sam nekamo putovao, bježao na more, u inozemstvo. Valjda je došao trenutak da konačno posvojim Zagreb, da ga istinski zavolim.
Upravo dogovara dolazak na Akademiju dramske umjetnosti, gdje će studente glume, režije, montaže i drugih kazališnih ili filmskih usmjerenja uputiti u povijest svjetske književnosti, što je kod nas, tvrdi, gotovo ukleto zanimanje, jer su svi hrvatski pisci tih povijesti ostajali bez posla, istjerivani, gurani u stranu, onemogućeni.
Zapravo i sebe vidi kao nastavljača tog niza, jer je dobio otkaz na Filozofskom faklutetu baš kad je izdao tri knjige povijesti hrvatske književnosti. No, nakon što je Akademija izgubila Nikolu Batušića, važno je da opet dobije erudita i vrsnog predavača kojeg studenti slušaju s oduševljenjem, a ne zato što moraju, kao mladi Amerikanci koji su Novaka slijedili s Yalea na Hvar, na njegove ljetne slavističke seminare s izletima u Bosnu, Šibenik, Dubrovnik, Boku (što su ih njihovi bogati roditelji bili spremni platiti, recimo, koliko i manji studentski auto).
Znači li to da će prestati raditi sa studentima na Filozofskom fakultetu u Splitu. Nipošto.
- Meni je jedan fakultet malo - kaže beskrajno samouvjereni profesor koji je dosad s nevjerojatnom lakoćom, uz tri bivše žene i četvero djece, objavio pedesetak knjiga, kao autor ili urednik, kod nas i vani.
Najgora kombinacija
Koje su četvrta i peta knjiga što ih planira uskoro objaviti?
- Odlučio sam napisati šest romana, napetih kao triler, zapravo odgonetke nastanka velikih europskih umjetničkih djela u kojima se fikcija miješa s povijesnim činjenicama. U prvom romanu koji se zove ‘Mozartov sin’ bavim se nastankom njegove opere ‘Čarobna frula’ i Kaspara Hausera (povijesni lik divljeg dječaka iz Herzogova filma) predstavljam kao Mozartova nepriznatog sina.
Pitanje koje ne mogu izbjeći jer razgovaramo za novine, a ne za književni časopis: kojem zapravo tipu muškarca pripada S. P. Novak iz tradicionalne podjele s kojom me upoznala mudra Žuži Jelinek. Prvi su muškarci koji obožavaju žene i zato svoju neprestano varaju kao Fellinijev alter ego u filmu “Devet”, ali je nikada, baš nikada neće ostaviti, a drugi su oni koje Žuži prezire puno više, nesigurni, mučeni sumnjom, koji jednom prevare i smatraju da svoju ljubavnicu odmah moraju oženiti. Izvlačim odgovor od znanstvenika s vječnim šeretskim osmijehom. Priznaje da je vjerojatno miks oba ta tipa, najgora moguća kombinacija. Potom me pogledao i rekao ozbiljno:
- Ja sam živio kao čovjek koji nije našao. Ja nisam našao svoj mir u drugoj osobi. Dosad.
Postavljam jednu vrlo ishitrenu hipotezu. Možda se radi o tome da je toliko zaljubljen u Dalmaciju i Dubrovnik, gdje se neprestano vraćao, a nikada se nije oženio Dalmatinkom, već Zagrepčankama i jednom Bečankom. Neočekivano, profesor Novak kaže: - Danas imam samo jednu neostvarenu želju - da se ipak jednom oženim Dalmatinkom. To je doista moja najdublja želja.
Je li to spoznao pišući knjigu “101 Dalmatinka”, leksikon znamenitih Dalmatinki kroz povijest, nastavak njegova kompendija značajnih Dalmatinaca, koja upravo odlazi u tisak?
Ne, radi se o nečem posve drugom, no to ne znači da nije oduševljen tim svojim sestrama znamenitih ljudi poput Vojnovića i Boškovića koje su pisale pjesme ili duvnama zazidanim u zidove samostana koje su ipak našle način da svoj zatvor zapale ili pošalju neke političke poruke Mlečanima u Kotoru.
Europa i provincija
Doista, mnoge od tih Dalmatinki nude odličnu građu za avanturističke ili bildungsromane. Recimo, pričao mi je o Itali Bogdanovich, Zadranki koja je početkom 20. stoljeća studirala glumu i slikarstvo u Rimu, a potom u rodnom gradu davala satove crtanja i radila po narudžbi portrete i sakralnu umjetnost.
Kao zrela žena zaljubila se u svoju sugrađanku, vršnjakinju, no njihovu nježnu vezu naprasno su prekinule obitelji. Jedino što joj je preostalo bila je umjetnost, slikanje i pisanje. Napisala je djelo posvećeno ženama, kao da se prije Virginije Woolf željela zapitati što je sa Shakespeareovom sestrom.
Među svoje “Donne Illustre”, 900 izuzetnih žena u povijesti, i ona uključuje 15 Dalmatinki.
Tako smo došli do ključnog pitanja koje me već dugo muči, a možda S. P. Novak, stručnjak za kulturu ovih prostora, može ponuditi odgovor: kako je to moguće da su nekad na Hvaru, Visu ili u Dubrovniku živjeli ljudi koji su se osjećali dijelom Europe i participirali u kulturnom životu epohe, a danas, kad je svijet globalno selo, najednom kao da se cijela Hrvatska pretvorila u izoliranu provinciju?
- U renesansi mi doista nismo bili duhovna provincija, to smo postali negdje u 17. stoljeću. Nekad mi se čini, doduše, da se o nama ne može puno više i pametnije reći od onoga što je zapisao Ivan Ravenjanin kad je krajem 14. stoljeća došao u Dubrovnik da bude gradski kancelar: ovdje je svatko onakav kakav se rodio. Mi danas kao da se ne razvijamo, kao da svi projekti, ljudi, djela, gradovi ostaju nezavr-šeni. Ponekad promatram ljude moje generacije (1951.) koji su kod nas nešto kao napravili, a ostali su zapravo bez biografija, bez radova... Dođe mi da pitam te sijede glave: ‘A đe si ti bio? Zašto ništa nisi napisao, zašto te nigdje ne spominju?’
Ili je možda bolji odgovor na to pitanje pojašnjenje dr. Novaka o njegovu začudno velikom outputu: ni dana bez retka, kako su govorili stari Latini, ili ni dana s mozgom u formalinu...