Stara cesta u Vojvodini. Na prašnjavom putu nema nigdje nikoga, tek jedna trošna Lada Samara. Vozi je Dragan Paravinja, 37-godišnjak iz Stare Pazove. Teško zarađuje za kruh kako bi prehranio svoju obitelj. Suprugu i dva predivna sinčića. Luku i Nikolu.
Njima je dobar otac, ženi Milijani vjeran suprug, komšijama omiljen drugar.
No u njemu nešto ključa. Možda nezadovoljstvo privatnim životom, možda traume iz rata. Ili ipak oduvijek potisnuti poriv.
Tišina je dok vozi.
SPECIJAL: POTRAGA ZA ANTONIJOM BILIĆ
Usamljen je.
Potpuno mrtvilo.
Žive jedino misli koje mu izjedaju um.
Agoniju prekida prelijepo mlado žensko tijelo. Ispružila je ruku i podigla palac.
- Gde ćeš devojko? Gde treba da te povezem? - upitao je prije nego što se odvažila ući u vozilo s potpunim neznancem.
Pomislila je da će sigurno stići do svojeg odredišta u Indžiji.
Ali nije.
Dragan Paravinja ju je odveo na tajnovito mjesto.
Tamo ju je silovao.
U studenome 1996. godine stvoren je monstrum.
Prašnjava cesta u Donjim Srđevićima u Republici Srpskoj. Neizdrživa je sparina. Neobično je mirno. Tišinu razbija jedino žamor okupljenog mnoštva pred obiteljskom kućom komšinice Rade Vidović. Na unutrašnjoj strani ormarića u toaletu njenog doma stoji običnom drvenom olovkom ispisana poruka.
“Draga Rado, molim te da mi oprostiš što sam ovo učinio u tvojoj kući. Ne mogu izdržati, nemam više snage. U bijegu sam od 1996. godine. Prenesi mojima da ih sve volim. Jedino zbog njih žalim što ne može drugačije. Ja nisam ubio tu djevojku.”
Dvadeset specijalaca pretražuje Radinu kuću. Od dugih cijevi u njihovim rukama ledi se krv u žilama.
Traže Dragana Paravinju. Nisu sigurni je li živ ili mrtav. Osim što se porukom oprostio od svojih najmilijih, počupao je električne kablove iz radijatora. Sve upućuje na to da je spreman oduzeti si život.
Opkoljen je i pitanje je vremena kada će ga policija uhititi.
Ili pronaći njegov leš.
Na ljeto 2011. godine monstrum je dolijao.
Dragan Paravinja, koji je uhićen oko 12 sati u šumi blizu Donjih Srđevića , rođen je 1969. godine u Zemunu. Bezbrižno djetinjstvo obilježila su i česta putovanja. Otac Obad i majka Ružica često su njega i njegovu sestru Ružu-Miru vodili na ljetovanje kod ujaka Jakova Vidovića u Donje Srđeviće u BiH. Bio je milo, pristojno i zaigrano dijete. Toliko je često boravio u tom seocu da je tamo stekao brojne prijatelje. Oni ga pamte i dan danas.
- Ljeta smo provodili skupa. Bio je jedan od mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva. Zajedno smo se igrali na poljanama i u šumama na obroncima obližnje planine Motajice. Ali najednom je prestao dolaziti. Nismo ga vidjeli ni čuli desetke godina. Zameo mu se svaki trag pa su ga njegovi vršnjaci u odrastanju pomalo zaboravili - kaže Daliborka Pezerović, prva susjeda njegova ujaka.
U Staroj Pazovi on je odrastao u naočitog i lijepog mladića. Kao i svi njegovi vršnjaci u to je vrijeme tražio svog uzora. Nije morao daleko tražiti. Ugledao se u svog oca Obada, dobrostojećeg profesionalnog vozača u Vojvodini. Već tada je bio posve siguran. I on će biti vozač kada odraste.
I postao je. No, karijeru mu je vrlo brzo prekinuo rat u Hrvatskoj početkom devedesetih. Priključuje se srpskim paravojnim snagama. Ratuje na području istočne Slavonije, a svoje najkrvavije bitke vodio je u Vukovaru. Tamo nije počinio niti jedan ratni zločin, ali traumatična sjećanja nikad nisu izblijedila. Ubojstva civila na Ovčari potresla su ga za cijeli život. Sjeća se toga i dan danas.
- Bilo me strah da me hoće izručiti Srbiji, gde ne smem jer znam što su učinili na Ovčari i u Slavoniji. Znam i što su učinili svima koji su znali. Znam i ko je meni ovo učinio. Mojima prenesi da nisam otkucao ništa što sam znao s ratišta i nema razloga da strahuju. Ja vas jako volim i molim vas da me ne sahranite u Pazovi jer tamo nikad nisam pripadao - paranoično piše u svojem oproštajnom pismu.
Proživljene traume po ratištima u Hrvatskoj očito su na Paravinji ostavile duboki trag. No unatoč tome, ostao je stabilna i uravnotežena osoba.
Nakon završetka rata u Slavoniji, stvari su u njegovom životu naoko krenule nabolje. Sa suprugom Milijanom, koju je upoznao u Bosni, dobio je dva sina, Luku i Nikolu s kojima je živio u Staroj Pazovi. Vratio se svom omiljenom poslu. Kao profesionalni šofer vozio je kamione. Njegova obitelj nije ni slutila da se u njemu krije demon.
Demon koji 1996. krenuo u silovateljski pohod i nikad se nije zaustavio.
Točno godinu dana nakon što je silovao i ozlijedio prvu djevojku, počinio je gotovo identičan zločin.
15. studenoga 1997. godine, monstrum u Paravinji ponovno se probudio. Na lokalnoj cesti sela Golubinjci i Stare Pazove u večernjim satima ugledao je maloljetnicu. No za razliku od njegove prve žrtve, ova mlada djevojka nije stopirala. U večernjim satima zaustavio je svoju Ladu ispred nje. Kad se uvjerio da nema nikoga u blizini na silu ju je utrpao u auto. No ona nije bila tako lak plijen. Grčevito se odupirala nasilniku i domišljato pritisnula trubu na volanu.
To ga je uspaničilo. Zaustavio je Ladu Samaru pa je djevojka uspjela pobjeći.
Zbog ova dva zločina bio je u pritvoru nekoliko mjeseci i čim je pušten da se brani sa slobode napao je još jednu djevojku, nakon čega je pobjegao u Bosnu.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG