Akademik Stjepan Damjanović (r. 1946.) slavist je europski ugledan. Od 1971. do danas radi na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a Katedru vodi od 1992. Tisuće je studenata naučio glagoljicu i ćirilicu. Od 1999. do 2002. bio je glavni tajnik Matice hrvatske. Od 1977. do 1979. bio je lektor za hrvatski jezik na Ruhrskom sveučilištu u Bochumu, od 1992. do 1994. lektor za hrvatski jezik u Grazu, potom jednu godinu i profesor. Godine 1997. održao je ciklus predavanja o hrvatskom glagoljaštvu na glasovitom Karlovom sveučilištu u Pragu. Objavio je desetak knjiga, među ostalima “Tragom jezika hrvatskih glagoljaša” (1984.), “Jedanaest stoljeća nezaborava” (1991.), “Slovo iskona. Staroslavenska/starohrvatska čitanka” (2002.), “Staroslavenski jezik” (2005). U ovom razgovoru akademik Damjanović raspravlja je li nam doista potreban novi (školski) pravopis, o ulozi ćirilice u našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te se zalaže za donošenje tzv. zakona o jeziku.
Novinarski stil
Zašto nitko od naših stručnjaka u javnom govoru o našem jezičnom standardu ne spominje ulogu medija, ne samo tiskanih nego i elektroničkih, i ne samo djela novinara, nego i čitatelja, koji rabe posve jednostavan, nekonzervativan pravopis?
- U razgovoru stručnjaka o hrvatskom jezičnom standardu spominje se uloga (novih) medija. Već jako dugo i jezikoslovna kroatistika piše o novinarskom stilu, a u novije vrijeme čitao sam na primjer i tekstove o utjecaju mobitela na hrvatski jezik (težnja za kratkoćom uvjetuje na primjer da je oživio aorist: kraće je napisati “dođoh” nego “došao sam”), čitao sam vrlo specijalističke radnje o uporabi znakova u tekstovima koji se oblikuju na računalu pa, recimo, i Hrvatski pravopis Matice hrvatske ima neki broj stranica na kojima se uređuje ponešto od toga o čemu govorite. Uvijek se može reći da bi trebalo više i vjerujem da bi specijalist za jezični standard mogao i više toga spomenuti, ali ja nisam specijalist za ta pitanja.
Drugo vaše pitanje već bi zahtijevalo odgovore s puno tumačenja. Ako pod nekonzervativnim pravopisom podrazumijevate pisanje koje se ne opterećuje nikakvim pravilima i koje “po svome” razbacuje nevelik broj pravopisnih znakova po tekstu, mislim da takvo pisanje nije posve izvan vidokruga jezikoslovaca i da ga oni uočavaju kao pojavu. Nadam se da ne mislite da bi pravopise trebalo pisati po mjeri onih koji su protiv svakoga pravopisa. Važno je da razumijemo da je i sam standardni jezik, pa tako i pravopis, jedan oblik nasilja na koji društvene zajednice dobrovoljno pristaju jer donosi posve opipljive koristi. I prometni znaci su neki oblik nasilja, i mnoge društvene konvencije također, ali pokušajte domisliti što bi bilo da ih nema.
Nisam, nadalje, čuo da pravopisno pitanje muči makar jednog suvremenog hrvatskog pisca. Prema tome, problema zapravo nema...
- E, vidite, moja su iskustva posve drukčija od vaših. I mene osobno i moje pozvanije kolege mnogo su puta mnogi pisci pitali kako da nešto napišu. Često uz prigovor zašto ne postoji knjiga, ili knjige, u kojima bi mogli naći odgovor na svoja pitanja. Prema tome, problema ima. Važnost takvih problema može se i precjenjivati i podcjenjivati... Takve knjige treba pisati s namjerom da pomognu ljudima da lakše, bolje, urednije kažu/napišu ono što imaju napisati. Ni oni koji ih pišu, ni oni koji ih procjenjuju ne bi u njima trebali gledati priliku za izražavanje svojih političkih uvjerenja.
Premalo stručnjaka
U svojoj posljednjoj kolumni u Vijencu naglasili ste da samo u okviru naših kroatističkih katedri radi 40-ak doktora za suvremeni standard, sa zvanjem docentskim i višim. Nije li, među ostalim, uzrok naših nesporazuma što je takvih stručnjaka previše?
- Prvo, tih je stručnjaka premalo i to nije neka moja subjektivna procjena. Da ih je doista premalo, možemo ustanoviti tako da usporedimo to koliko ih ima s onim što se od njih očekuje. Oni ne postoje samo zato, pa ni u prvom redu zato da bi pisali i poučavali o vrlo ograničenom broju tema koje povremeno uzbude javnost. Svima su nam već desetljećima puna usta decentralizacije, otvarali smo nova sveučilišta, na njima kroatistiku, netko svim tim studentima mora predavati. A o znanstvenim zadacima neću ni govoriti: kad njih uzmemo u obzir, vidi se da je tih stručnjaka premalo. O tome imamo dakako vrlo različita mišljenja. Ja na primjer znam izvanredan broj glagoljičnih tekstova koje nitko nije pažljivije pročitao i priželjkujem da se više ljudi pozabavi tim dijelom naše književnojezične tradicije. Posve sam, međutim, svjestan da mnogi ljudi drže to nevažnim i ne bi dali ni kunu za proučavanje toga. Društvena zajednica mora imati mehanizme koji procjenjuju što je potrebno.
Među ostalim, vi ste paleoslavist. Naša je kultura, povijesno gledano, višejezična te zapisana na više pisama. Koliko je naša današnja kultura zapravo, da tako kažem, monotona i okrenuta samoj sebi?
- Da, naša se kultura izražavala i glagoljicom, i ćirilicom, i latinicom, kadšto i nekim drugim pismima. Svoje smo civilizacijske potrebe izražavali hrvatskim jezikom, ali i brojnim drugim jezicima... Mi ne možemo monotonost o kojoj govorite ukloniti tako da sad počnemo pisati i glagoljicom i ne znam kojim još pismom, ali ta naša složena prošlost trebala bi biti poticaj da budemo tolerantni, da bolje razumijemo da su otvorenost, suradnja i zanimanje za drukčije u naravi kulturnoga čina. Postoje naravno ljudi koji tako ne misle i koji u svakom dodiru s drugim vide neku opasnost za ono što oni drže svojim. No boljem razumijevanju toga o čemu govorimo, onda i primjerenijem ponašanju, ne pomažu ni oni koji tendenciozno prenaglašavaju veze, najčešće samo neke do kojih je njima iz određenih razloga stalo, i podcjenjuju vlastitu sredinu i njezina ostvarenja.
Ćirilica ne bi smjela biti zazorna kulturnom građaninu, koji zna da je i ona njegovo pismo. Zar ne bi, zapravo, uz glagoljicu valjalo i ćirilicu uvesti kao izborni predmet u osnovne škole?
- Kao što znate, ja studentima predajem staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo. To se ne može svladavati i ako ne znate ćirilicu i glagoljicu. Naučiti slova nekoga pisma nije osobito teško i ne zahtijeva puno napora. Svake godine najmanje 150 studenata mojih kolega s Katedre za staroslavenski jezik i glagoljaštvo i ja naučimo glagoljicu i ćirilicu. Ono, međutim, što se u životu češće ne upotrebljava brzo se zaboravi. Istina je i to da zaboravljeno ne znači posve izgubljeno i da onaj tko je jednom nešto naučio lako i brzo to “probudi” u sebi.
I zbog naše prošlosti i zbog prostora na kojemu živimo bilo bi dobro da što više naše djece zna ćirilicu. I kulturološki i politički razlozi govore tome u prilog.