Srijeda, 27. lipnja, bio je dobar datum za Suboticu: u tom velikom vojvođanskom gradu, s jednom od najviših stopa suicida u svijetu, tog se dana nitko nije ubio. Prošle godine u Subotici, među sto tisuća njenih stanovnika, bilo je čak 50 samoubojstava. Dakle, prosječno jedno svakoga tjedna. Ove godine, još prije kraja lipnja, prema službenim podacima subotičke policije, taj je prosjek nadmašen - ubilo se 26 ljudi. Krajem ožujka, u samo tjedan dana, u velikom rubnom naselju Prozivka, troje je ljudi potražilo smrt skokom s balkona tamošnjih nebodera. Zvuči poput crnog humora, ali je točno: u Subotici nije vijest kada se u jednom tjednu netko ubije; vijest je kada tjedan prođe bez suicida. Pokušaje samoubojstava ovdje nitko i ne broji. U prosjeku su bar dva dnevno.
“U Subotici ne postoji punoljetna osoba koja iz kruga prijatelja, susjeda ili rodbine nema nekog tko se nije ubio”, rekla nam je u Novom Sadu rođena Subotičanka Ksenija Kolundžija, psihologinja u novosadskom Kliničkom centru Vojvodine. Zvučalo je pretjerano, no sutradan u Subotici u to smo se uvjerili.
Smrt poduzetnika
Netom što smo te srijede završili doručak u prekrasnom VIP salonu, na šestom katu ogromnog Hotela Galleria, diveći se pogledu koji puca na vojvođansku ravnicu, Sandra Iršević, subotička novinarka, pokvarila nam je dojam. “Upravo tamo gdje ste doručkovali i uživali pijući kavu, u travnju 2009., pucajući si u glavu, ubio se Zoran Francišković, vlasnik i direktor velike i uspješne građevinske tvrtke Panongrad.” Taj subotički poduzetnik nije jedini samoubojica kojeg je Sandra poznavala. “Među onima koji su na sebe digli ruku nije bilo meni bliskih ljudi, ali poznavala sam nekoliko onih koji su si oduzeli život”, kaže.
Velika spavaonica
Ipak, krug samoubojica koje je poznavala Sandra neusporedivo je manji od Ksenijinog. “Nevjerojatno je i sama sam se iznenadila kada sam na papir stavila imena svih samoubojica koje sam poznavala. Bilo ih je ukupno 16, među njima i neki moji jako dobri poznanici, drugovi iz školskih klupa. I svi su iz istog naselja, Prozivke, gdje sam i sama odrastala“, kaže psihologinja Ksenija Kolundžija.
Svojim najvećim dijelom, osobito onim uz Beogradski put, Pazinsku, Bajnatsku i Lovre Bračuljevića, Prozivka je prilično sumorno naselje sivih zgrada od 10 ili 12 katova, jedno od tipičnih radničkih naselja s jeftinim i tijesnim stanovima kakva su sedamdesetih godina prošlog stoljeća nicala u mnogim industrijskim gradovima nekadašnje Jugoslavije. Ovdje su stanove dobivali radnici Pionira, Fidelinke, 29. novembra, Severa… Zapuštene zelene površine, zarasle u neošišanu travu i korov, neodržavane zgrade s balkonima na kojima uglavnom nema cvijeća, pa služe kao priručna skladišta za bicikle, kojekakve sklepane ormare, pokvarene hladnjake ili dječja kolica, depresivna su slika Prozivke u kojoj živi možda i petina Subotice. Tek posljednjih godina lokalne su vlasti učinile nešto da velikoj gradskoj spavaonici udahnu dušu. Izgrađen je natkriveni bazen i veliko, lijepo uređeno šetalište, ali Prozivka i dalje djeluje tjeskobno i depresivno.
Neslavni epitet
“I samom mi nekad dođe da skočim s balkona našeg stana na dvanaestom katu. Možete li zamisliti kako mi je? Supruga Ana i ja ostali smo bez posla, ona kao kuharica u propalom Severu, ja kao vozač u također propalom Dinamotransu. Prestari smo da bismo mogli naći novi posao, premladi za mirovinu. Živimo od 150 eura penzije moje 83-godišnje majke, koja je s nama u zajedničkom kućanstvu“, otvara dušu šezdesetogodišnji Žarko Kaurin, dok zajedno sa suprugom i majkom sjedi u predvečerje na klupi u Bajnatskoj ulici, u sumornom naselju Prozivka. Kaurinovi misle da je razlog brojnih samoubojstava u Subotici teška gospodarska kriza, očaj ljudi bez posla, besperspektivnost mladih, moralna erozija srbijanskog društva, opće beznađe i neimaština. Ali, ništa bolje nije ni u drugim područjima Srbije, a Subotica je, i kad su vremena bila puno bolja od današnjih, i tada nosila neslavni epitet grada samoubojica.
Profil samoubojice
Zoltan Šagi, neuropsihijatar s dvadesetogodišnjim iskustvom na Odjelu psihijatrije Opće bolnice u Subotici, kaže da nema općeprihvaćenog znanstvenog objašnjenja zašto je Subotica u europskom vrhu po broju samoubojstava. Neki smatraju, kaže on, da potpuna ravnica kojom je grad okružen stvara depresiju, drugi drže da je mogući uzrok povećana količina arsena i željeza u vodi, treći da je u pitanju nepovoljna ruža vjetrova… “Možda sve to”, objašnjava dr. Šagi, “utječe na velik broj samoubojica u Subotici, ali mi stvarni uzrok ne znamo”. No, potvrđuje da je profil prosječnog samoubojice upravo onakav kakav nam je opisala većina sugovornika: to je pedesetogodišnjak, Mađar, srednjeg obrazovanja.
“Činjenicu da se u Subotici najviše ubijaju Mađari moguće je objasniti karakteristikama te nacije, njihovom osjetljivošću, drugačijim vrijednosnim sustavom, teškim podnošenjem poraza i neuspjeha te frustracijama koje to izaziva. U literaturi je poznat termin ‘morbus hungaricus’ i istraživanja zašto se Mađari ubijaju više od drugih. No, pravog odgovora nema“, kaže dr. Šagi.
Kritična razdoblja
Ipak, postoje razdoblja u godini i vrijeme tijekom dana kada su samoubojstva učestalija nego inače. U pravilu to je početak proljeća i jeseni i obično rano izjutra. Praznici su također kritično razdoblje, pogotovo za usamljene ljude. Oni teško podnose da su drugi, njihovi susjedi i prijatelji, u krugu svojih obitelji, da se vesele, zajedno objeduju za istim stolom, razmjenjuju poklone… Tijekom ožujka i travnja ove godine, neposredno prije i poslije katoličkog i pravoslavnog Uskrsa, ubilo se čak devetero Subotičana!
Osamdeset posto samoubojica pokazuje znakove svoje nakane prije nego što se odluče na suicid, kaže Dijana Živanović, voditeljica subotičke Fondacije mentalne higijene Exspecto. Skloni su obilasku prijatelja, poklanjanju stvari koje su im drage, gube apetit, padaju u depresiju i skloni su samoizolaciji.
Ni jedan od tih znakova, međutim, nije na svojoj, tada 71-godišnjoj majci, primijetio njezin sin Branko. “Mama je bila snažna osoba, pobijedila je karcinom i s lakoćom podnijela teško liječenje. Sjećam se kako je u bivšoj državi, prije 25 godina, odlazila na zračenje i kemoterapiju u Osijek i kako je bila puna optimizma i želje za životom. Pobijedila je karcinom. A onda, dvadesetak godina nakon toga, kad je umro moj otac, nekako je potonula. Postala je osjetljivija, pogađale su je česte svađe s mojom sestrom. Jednom prilikom, prošle godine, tjedan-dva prije samoubojstva upitala me znam li gdje mi je punomoć koju mi je dala da bih mogao podizati novac s njene štedne knjižice. Nisam na to obraćao pažnju, ništa mi to nije značilo.