Mary Dispenza, aktivistkinja za prava napastovane djece, bivša redovnica koju je kapelan silovao kada je imala samo 7 godina ne mareći što joj je mati u susjednoj blagovaonici, pozdravila je iz svega srca Zaključne primjedbe Odbora UN za zaštitu djeteta, koji su odjeknuli po svijetu kao dosad najautoritativnija osuda ne samo pedofilske prakse pojedinih svećenika, nego dugotrajne i još ne posve prevladane politike Katoličke crkve da se “kodeksom časti” (koji propovijeda urotu šutnje i nijekanja, tj. omertŕ) ti zločini zataškaju, umanje, svedu na periferne ekscese.
Spisi u ladicama
Dok je u dijelu upućene javnosti dokument Odbora UN možda i kontraproduktivan, jer nedovoljno podržava ono pozitivno što je u Katoličkoj crkvi napravljeno u posljednjih desetak godina, reakcija Mary Dispenza pokazuje da žrtvama ni to nije dovoljno, da one žele totalno i iskreno kajanje institucije.
Piše Mary Dispenza: “Napokon. Napokon. Napokon neki snažan i važan glas u svijetu, glas UN-a, govori u ime prava djece i osuđuje Vatikan i biskupe za zločine nasilja, silovanja i napastovanja djece seljenjem svećenika pedofila iz župe u župu, zadržavanjem dokumenata za gonidbu i nastavljanjem institucionalne kulture tajnosti i sramote.” Mary Dispenza pritom ne štedi ni papu Franu, koreći ga što nije još u potpunosti zahvatio problem pedofilije. Ona tvrdi da je u Crkvi još svećenika pedofila, da biskupi još čuvaju podatke o tome u ladicama. Moli Papu da odmah naredi biskupima da takve svećenike razriješe i predaju vlastima.
Na strani žrtve
Mary Dispenza se u svom tekstu ponajviše bavi zataškavanjem, velom tajnosti kojom se taj zločin prikrivao. Bavi se njime jer priznaje da je i sama, kao žrtva, tome pridonijela šuteći o zlu koje joj je naneseno. Njezino iskustvo vrijedi prenijeti, radi opomene. I radi pouke i roditeljima i svima u društvu da valja vazda biti na strani žrtve, pomoći joj da shvati da je žrtva a ne sukrivac ili pravedno kažnjena za neki drugi, nepoznat, neizrečen grijeh.
Imala je samo 7 godina kada ju je svećenik pozvao da mu sjedne u krilo - i silovao je. “Postala sam šutljiva sa 7 godina, postavši dijelom tajnog kodeksa koji nitko u meni nije mogao otključati, jer je vazda neki dio nedostajao. U preostatku mog djetinjstva mene zapravo nije bilo. Rascijepila sam se i dio sebe ostavila iza, u sramu i potaji.”
Trebalo joj je više od polovice života da sabere sve svoje dijelove i dopusti da žal i sramota izbiju nazad. Bile su joj, kaže, 52 godine kada je konačno sama sebi rekla: o. George Neville Rucker me silovao. Sa 18 godina je stupila u samostan Presvetog Srca Isusova u Santa Barbari, gdje je kao redovnica provela 15 godina. “Odmak od razorne invazije o. Ruckera u moje tijelo i moju dušu naveo me da se uhvatim Boga i sestara koje sam voljela. Eto kako sam mogla ostati u Katoličkoj crkvi sve do trenutka kada sam se probudila u tragediji male curice koja sam nekada bila ja.”
Zločesti vuk
Kad je Nadbiskupija Los Angelesa objavila 2013. dokumente, otkrila je da je još 1947. župnik u njezinoj župi posumnjao da o. Rucker pipa male curice te je obavijestio nadređene, ali je biskup pokrio Ruckera i selio ga amo i tamo sve do 2002., kada je sveden na lički status. To je strašan podatak: zločesti vuk je 55 godina smještan ne među ovčice, nego među malu, nezaštićenu janjad. Da je sam Sotona nosio mitru, ne bi znao učiniti ništa gore. Kardinal Mahony ga je maknuo tek pošto su ga 33 žene optužile da ih je napastovao dok su bile male.