“Pobijedili smo. Imamo naš nezavisni radnički sindikat”, bile su riječi izgovorene, također u svježu ljetnu nedjelju zadnjeg dana kolovoza 1980. godine, prije točno 40 godina, koje su prebacile svijet u novu dimenziju te promijenile tijek povijesti i najavile epohalne i civilizacijske promjene koje će, doduše tek za nešto manje od deset godina (1989.), posve izmijeniti geostratešku i političku kartu, tada podijeljene i ideološki razjedinjene Europe.
Izgovorio ih je pred uzbuđenom masom štrajkača na platou kod “kapije” broj 2 brodogradilišta “Lenjin”, u poljskom baltičkom gradu Gdanjsku, brkati, nabijeni električar u radničkom kombinezonu, tada još nepoznat i široj lokalnoj javnosti, Lech Wałęsa, koji je time i sebe vinuo u svjetsku orbitu. Iako je službeno registriran tek neka tri mjeseca kasnije, u kišnim danima studenoga, taj sunčani 31. kolovoza 1980. uzima se kao nastanak sindikata Solidarnošć, prve takve neovisne od države i partije organizacije u zemljama “realnog socijalizma” ili “lagera” kako su se, od 1945. godine nazivale zemlje Istočne Europe koje su bile pod šapom moćnog SSSR-a, kojeg je baš te sudbonosne 1980. godine zahvatila atrofija koja će, samo desetak godina kasnije, rezultirati raspadom i propašću nečega što je sebe nazivalo “vječnim” i “gospodarom budućnosti”.
Osnivanje neovisnog radničkog sindikata u jednoj komunističkoj zemlji bila je napuklina u lažnom monolitu, disproporcija i ideološka anomalija - prema ideološkom kanonu radnici kao vladari i nositelji komunističke ideje okrenuli su se protiv nje, pa Solidarnost zapravo nije bila samo socijalni protest, nego, vrlo brzo, u prvom redu politički pokret koji je, ironično govoreći, pokrenuo skidanje s “vlasti” same sebe. Osnivanje neovisnog sindikata bila je prva od 21 točke i zahtjeva (21 postulatów) koje je Međutvornički štrajkaški odbor postavio pred pregovarače iz tada vladajuće Poljske ujedinjene radničke partije (PURP), čiju je delegaciju predvodio potpredsjednik vlade Mieczysław Jagielski.
Željezničari u Lublinu
Štrajk je počeo dva tjedna ranije, 14. kolovoza, kao tek dio štrajkova koji su to vrelo ljeto 1980. zahvatili Poljsku, a počeli su ga željezničari u Lublinu, strateškoj pruzi i čvorištu kojim su Sovjeti opskrbljivali svoje vojne baze u Poljskoj i tadašnjoj DR Njemačkoj. Naime, te je godine Poljska, kao i ostatak zemalja pod sovjetskim vodstvom, upala u ekonomsku, a posljedično potom i političku krizu. Poljska je tada već bila dužna Zapadu više od 20 milijardi američkih dolara i više od 80 posto izvoza išlo je na otplatu prispjelih dugova, a ruski kredit od oko 3 milijarde dolara bio je dovoljan tek za pokrpati unutarnje dubioze, a ujedno je bio još dodatni teret na ionako sve onemoćaliju rusku privredu. “Inicijalna kapisla” za val radničkih prosvjeda bilo je poskupljenje i nestašica mesa te u vezi s tim i odluka da seljaci ne smiju trgovati mesom na tržnicama. Kasnije će vlast uvesti racionalizaciju mesa, pa “točkice” ne samo za meso već i za maslac, pa brašno, šećer i tako unedogled.
Poljacima je prekipjelo. Istodobno, treba napomenuti da je dvije godine ranije, prvi put nakon stoljetne “vladavine” talijanskih papa, na čelo katolika svijeta došao netko drugi, i to ne baš bilo tko drugi, a krakovski biskup Karol Wojtila, odnosno papa Ivan Pavao II., koji je samom svojom pojavom i simbolikom bio poticaj i za toliko željene promjene u sustavu koji je zapao u kaljužu iz koje nije znao naći izlaz. U SSSR-u na vlasti je bio tada već dementni, bolesni i ostarjeli retrogradni konzervativac Leonid Brežnjev, čiju će zadnju fazu vladavine u tim ključnim vremenima danas povjesničari titulirati “epohom zastoja ili žabokrečine”.
Neposredni povod za štrajk bio je otkaz, koji su zbog svojeg oporbenog sindikalnog rada dobili Lech Wałęsa i Anna Walentynowicz, za koju će danas neki reći da je stvarna “majka” Solidarnošći. (Ona će poginuti 10 travnja 2010. u nesreći kod ruskoga grada Smolenska, kada se prilikom slijetanja srušio zrakoplov u kojem je bio i tadašnji poljski predsjednik Lech Kaczynski i još desetak visokih poljskih državnih i vojnih dužnosnika.). Zanimljivo da na dan prosvjeda Lech Wałęsa nije bio na poslu, legenda kaže da je bio u potrazi za kolicima za svoje nedavno rođeno dijete, pa je 15. kolovoza morao preskakati ogradu brodogradilišta kako bi se priključio štrajkašima jer je policija već bila ogradila pristupne ulice. Vlast po običaju odugovlači, a razmatra i već oprobanu represivnu akciju, kako su to činili često ranijih godina. Odustali su jer su izračunali da to može samo rasplamsati sukobe, a drugo, željezničari iz Lublina otvoreno su poručili da će blokirati ruske vojne transporte prema DR Njemačkoj, ako vlast pokuša nešto nasilno u Gradnjsku.
Pada Gierek
I u poljskoj partiji se uzburkalo. Već 6. rujna stiže vijest da je dotadašnji šef Edward Gierek zbog “zdravstvenih razloga” dao ostavku, a na njegovo mjesto doći će, kratkotrajno, Stanislaw Kania. Iz Moskve sve češće prema Varšavi idu poruke: ako to sami ne obuzdate, mi ćemo su uplesti.
Virus Solidarnosti vrlo brzo se proširio zemljama Varšavskog pakta, pa se dokotrljao i do tvorničkih hala same Rusije (nedavno je objavljen KGB-ov izvještaj iz grada Ivano-Frankovska iz 1981. godine gdje su se radnici gradskog transporta pobunili, a prema izvještaju doušnika, vikalo se “I ovdje treba jedan Wałęsa”).
Nije čudno da se ovakav radnički prosvjed dogodio baš u Poljskoj jer je ona imala solidnu tradiciju radničkih buntova i štrajkova. U Poljskoj je uvijek postojala ta jaka pa i presudna nota radničkog bunta, dakle onog koji je dolazio od “avangarde”, kako se to tumačilo po Marxu. Poljski intelektualci će se nedugo potom pojaviti s pismom i peticijom podrške te priključiti Solidarnošći, koju ipak vode radnici. Solidarnost jača. Uskoro čak 10 milijuna ljudi (gotovo svaki treći punoljetni građanin Poljske) ulazi u slobodni sindikat, pa je među njima čak i milijun članova PURP-a. Trećina članstva, pa i 42 člana CK od njih 200. I to je nešto na što vladajući u Poljskoj računaju, kao i to da će morati dijeliti vlast s nekim drugim koji ima dijametralno drugačije poglede i da je u biti, iako radnička, to ipak antikomunistička udruga. Delegacija Solidarnošći u siječnju 1981. posjetit će papu Ivana Pavla II. u Vatikanu, kao veliki poticaj.
Nakon Prvog kongresa Solidarnošći, početkom rujna 1981. godine, s kojeg se otvoreno šalje poziv radnicima iz Albanije, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke, DR Njemačke i SSSR-a, zna se da nema više natrag, a zanimljivo da se taj proglas ne odnosi na radnike iz Jugoslavije, koja je ipak i tada bila “nešto drugo, nešto između”. Nakon toga u Kremlju su podivljali. Nedugo nakon toga pada bespomoćni Kania, a na vlast dolazi kontroverzni general Wojciech Jaruzelski. On će s 12. na 13. prosinca 1981. godine izvršiti puč.
Zabranit će Solidarnošć, pohapsiti njegove vođe i pristaše (više od 4 tisuće dužnosnika Solidarnošći). Taj će potez, navodno, spriječiti već pripremljenu sovjetsku intervenciju, ali neće zaustaviti Solidarnošć, koja radi u ilegali.
Poljska će se naći pod međunarodnim sankcijama, zamrznut će joj se molba za članstvom u MMF-u, a prema sadašnjim procjenama gubici Poljske su dosegnuli 15 milijardi dolara, u ionako teškoj ekonomskoj situaciji. Rusi su im tada uspjeli otkinuti od svojih usta i dati nedovoljnih 3,5 milijardi dolara. Kap u moru. U Rusiji umire Brežnjev, dolazi Andropov, ali i on umire uskoro, pa Konstantin Černjenko koji niti godinu dana nije uspio proboraviti na vlasti. Sovjetski socijalizam urušava se na očigled. Dolazi Mihail Gorbačov tek da napravi završni račun i ugasi svjetlo.
Pobjeda 1989.
Sredinom 1980-ih dolazi do konačnih pregovora Okruglog stola između vlasti i Solidarnošći. To su razgovori, zapravo, o predaji vlasti. Na izborima 1989. godine Solidarnošć i stranke oko nje premoćno pobjeđuju, a Tadeusz Mazowiecki postaje prvi nekomunistički premijer nakon 1945. godine.
No, već 1993. na izborima Solidarnošć se iskompromitirala i gubi izbore, vraćaju se reformirana ljevica i ojačana građanska opcija. Lech Wałęsa će postati poljski predsjednik od 1990. do 1995., ali neće uspjeti u reizboru iako je nositelj Nobelove nagrade za mir. Pobijedit će ga njegov ljuti suparnik s Okruglog stola Aleksander Kwaśniewski. Solidarnošć i danas postoji, ima oko pola milijuna članova, a kultno brodogradilište “Lenjin” životari s manje od dvije tisuće radnika. Bilo je pred bankrotom i zatvaranjem.
No, Poljska je danas jedna od ekonomski najstabilnijih zemlja EU, ali politički jedna od najkonzervativnijih i retrogradnijih zemalja Europe, kojoj je na vlasti stranka Pravo i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczynskog, koja na svaki način danas nastoji umanjiti i marginalizirati ulogu Solidarnošći, sindikata koji je srušio komunizam, gradeći novu revizionističku povijesnu mantru.