Nakon što je šefica američkog Treasuryja Janet Yellen kroz vodeće američke medije pustila informaciju kako ona kao članica Bidenove administracije inzistira na postizanju dogovora o dizanju limita zaduživanja, postalo je jasno kako američkom predsjedniku Bidenu i kongresnicima Demokrata ne preostaje drugo nego popustiti Republikancima.
Iako se još jučer činilo da je dogovor zapeo (možda i nepovratno) na inzistiranju Republikanaca da se troškovi obrane čak povećaju uz bolno rezanje niza važnih stavki proračunske diskrecijske potrošnje, očigledno je da se čak niti ova administracija Bijele kuće nije dalje željela poigravati s možebitnim nacionalnim defaultom s nesagledivim posljedicama za globalno gospodarstvo. Demokrati i Republikanci ipak su pod vrlo snažnim pritiskom Treasuryja i poslovne zajednice postigli dogovor o dizanju limita zaduživanja.
Ako ništa drugo, jednim dijelom Bijela kuća i Demokrati stvorili su medijski privid izrazite agresivnosti, pa i neodgovornosti Republikanaca iako se radilo o jednostavnoj činjenici da su Republikanci preuzeli većinu u Kongresu te realiziraju pravo utjecaja na nacionalne politike temeljem demokratskih izbora. U osnovi su Bijela kuća i Demokrati sami krivi što su se doveli u situaciju da Republikanci sada mogu potkusuriti neke njima važne federalne troškove jer je njihova šefica Treasuryja Yellen još prije promjene većine u Kongresu predlagala dizanje limita zaduživanja.
Nejasno je zašto Biden i demokratski kongresnici tada nisu slušali Yellen te što im je to bilo važnije od osiguravanja kontinuiteta vlastitih politika.
‘Što je bilo s mozgovima‘, pitanje je koje trebaju Demokrati sami sebi postaviti, ali su radije odabrali smjer zaoštravanja ideološkog rata u ionako polariziranoj Americi. Yellen su trebali slušati cijelo vrijeme jer je vrlo iskusna ekonomistica s dugim iskustvom na istaknutim pozicijama. Između ostalog, bila je i predsjednica Federalnih rezervi. Za svojeg mandata u centralnoj banci također je morala razmišljati o tome kako amortizirati jedan od ranijih sukoba Demokrata i Republikanaca oko limita zaduživanja, koji je također prijetio defaultom. Tada je Yellen istraživala što sve može učiniti centralna banka kako bi umanjila učinak defaulta ili ga čak spriječila, a zadnjih mjeseci u Treasuryju (američkom pandanu europskim ministarstvima financija), to joj je bio glavni posao.
Sporazum koji su sada postigli Demokrati i Republikanci ograničio je potrošnju po pojedinim programima na samo 2 sljedeće godine, što je de facto znak da niti Republikancima nije naročito stalo do zaustavljanja dugoročnog gomilanja sada već enormnih američkih javnih dugova. Ako fiskalna potrošnja neće davati očekivane rezultate, što je teoretski sasvim moguće, Sjedinjene Države bi se već za nekoliko godina, bez obzira na upravo dogovorene rezove, mogle naći u dramatičnim financijskim problemima.
S druge strane, Joe Biden će u svojoj novoj predsjedničkoj kampanji teško objasniti zbog čega je vodio zemlju u stilu brinkmanshipa – bespotrebnog naviganja opasno blizu hridi. Ako je na kraju morao kapitulirati pred republikanskom većinom u Kongresu, što je bilo jasno mjesecima da će morati učiniti, čemu je služilo opasno približavanja danu X, odnosno trenutku kad Sjedinjene Države ne bi mogle platiti dospjele obveze investitorima, pa bi, pojednostavljeno rečeno, bile tretirane kao nacija u bankrotu? Ničemu?
Sve skupa s limitom zaduživanja je ispao cirkus u kojem je glavna vještina izvođača neodgovornost. Sada tako imamo neobičnu situaciju da su Republikanci izborili povećanje troškova obrane, postavili limite za više socijalnih programa (markice za hranu koje trebaju pomoći siromašnim obiteljima puno će teže dobivati mlađi od 54 godine bez djece), ali su olakšali dobivanje iste pomoći ratnim veteranima i beskućnicima.
Ponajviše logičnim čini se u i dalje visoke američke core inflacije jest zadržavanje nepotrošene ali odobrene ranije pomoći tijekom pandemije od 10 milijardi dolara. Uz aktualnu epidemiološku sliku činilo bi se ludim trošiti 10 milijardi više za posljedice pandemije. Dogovorena je i revizija pojedinih projekata zaštite okoliša, kao i u energetici, kako bi ipak mogao proći Bidenov oprost studentskih zajmova do 20.000 dolara. Sve su se te stavke ranije predstavljale kao ‘nepremostivi‘ ideološki rat, maltene kao sukob dobra i zla, pa je, eto, pao dogovor. Trebamo li sada biti svi na planetu zahvalni Amerikancima jer su nas poštedjeli globalnog financijskog kolapsa?
Sada kada je postignut dogovor o limitu duga, Demokrati su uspjeli prebaciti lopticu u republikansko dvorište jer će sada Republikanci usred unutarstranačke predsjedničke kampanje morati objašnjavati zašto je bitno stezati potrošnju na markice za hranu, a značajno dizati za nacionalnu sigurnost odnosno oružje. To se može sviđati grupici donatora stranke, ali je malo vjerojatno da može dobiti dovoljno široku podršku glasača.
Analiza New York Timesa ukazuje kako će u sljedećih deset godina federalna potrošnja biti smanjena za oko 650 milijardi dolara, uz uvjet da troškovi - nakon isteka dvije godine upravo postavljenog limita potrošnje po pojedinim diskrecionim stavkama – ne rastu brže od inflacije.
Još je nejasno mogu li u svega nekoliko dana Republikanci organizirati izglasavanje dizanja limita zaduživanja u Kongresu jer niti njima samima nije jasno mogu li na to nagovoriti nekoliko vlastitih fiskalno tvrdih kongresnika. Neki od njih nikada u životu nisu dizali ruku za dizanje limita zaduživanja, te će ih jako teško biti nagovoriti da to učine sada.
Inače, čini se da trenutačno američko gospodarstvo ide inercijom zahvaljujući uvozu, a intrigantno je da se rast trgovinskog deficita nije baš spominjao u kontekstu priča o limitu zaduživanja odnosno eksploziji fiskalnih dugova. A međunarodni trgovinski deficit SAD-a iznosio je 96,8 milijardi dolara u travnju, što je povećanje od 14,1 milijarde dolara u odnosu na 82,7 milijardi dolara u ožujku ili - čak 17 posto više.
