Operacija Posljednja prilika u Austriji pokrenuta je ujesen 2003. U Austriji smo radili u najgorim radnim uvjetima u mojoj karijeri. Nigdje nisam bio izložen tolikoj bujici uvreda preko telefona, u elektroničkim porukama, anonimnim pismima i dopisnicama koje su stizale u ured u Jeruzalemu.
Austrija se dugi niz godina rado prikazivala kao prva Hitlerova žrtva umjesto da se usudi priznati da je predano sudjelovala u zločinima. Među glavnim počiniteljima konačnog rješenja nalazili su se brojni Austrijanci, od Adolfa Eichmanna, glavnog zapovjednika Treblinke Franza Stangla, Reichskommissara u Nizozemskoj Arthura Seyss-Inquarta, Odila Globocnika, Gauleitera u Beču, glavnog esesovca u okrugu Lublinu zaduženog za provedbu operacije Reinhardt, odnosno plana za masovno uništenje poljskih Židova, do samog Führera Adolfa Hitlera, rođenog 20. travnja 1889. u Braunau-am-Innu.
Usred takvog neprekidnog zlostavljanja, odjednom se pojavio grumen zlata. Stigao nam je poštom u obliku jednostavnog, rukom napisanog iskaza datiranog 8. svibnja 2004. i s potpisom gospođe Marthe Waninger iz Beča.
“Poštovane dame i gospodo iz Centra Simona Wiesenthala, prije nekog vremena naišla sam na vaš oglas ‘Ubojice su među nama’ u Kronen Zeitungu. Oglas me podsjetio na osobu poznatu kao ‘ženski vrag ženskog logora’. Njezino ime je Erna Wallisch. Nekad je živjela u Beču na broju 100 u Schiffmühlenstrasse. Ne znam jesu li joj sudili ili ne za ono što je činila. Pišem vam jer se želim boriti protiv neonacista i onih koji poriču holokaust. Nadam se da sam vam pomogla”.
Lov na naciste ponekad može početi na najjednostavniji i najočitiji način - jednostavnom provjerom telefonskog imenika. Erna Wallisch zaista je postojala i još uvijek živjela na adresi koju smo dobili u dojavi. Raščistili smo prepreku dugotrajnom postupku provjere. No nikako nismo mogli pronaći Marthu Waninger, koja je, prije nego što je nestala, rekla da ne želi nikakvu nagradu. Vjerojatno se bojala odmazde prijatelja ili obitelji Erne Wallisch.
Postupno sam krenuo u potragu za Ernom Wallisch i otkrio da je informacija koju smo dobili od gospođe Waninger točna. Ovdje se nalazi prvotno iscrpno izvješće koje mi je poslao naš istražitelj Stefan Klemp nakon što je pretražio njemačke dosjee:
“Rođena u veljači 1922. u Njemačkoj, Wallisch se dobrovoljno javila za stražaricu u koncentracijskom logoru Ravensbrück u svibnju 1941. U listopadu 1942. dobila je premještaj u logor smrti Majdanek, gdje je upoznala Georga Wallischa. U studenome 1943. bila je u četvrtome mjesecu trudnoće. Nakon rata su je austrijski istražitelji dvaput ispitivali, točnije 14. siječnja 1965. i 30. studenoga 1972. Prvi put porekla je bilo kakva saznanja o plinskim komorama.
Drugi put priznala je da je pratila deportirane osobe do plinskih komora. U arhivama Stasija nalazi se izjava deportirane Tatiane Marte Targalske iz 1971., koja je Wallisch opisala kao poznatu sadistkinju koja je pomagala u odabiru zatočenika na dolasku u logor. No u dosjeima se pojavljuje samo jednom. Neobično. Imam tri prijedloga: stupiti u kontakt s preživjelima iz logora Majdanek, kontaktirati austrijske vlasti i pokušati pronaći njezinu fotografiju”.
Kao i Auschwitz, Majdanek je bio koncentracijski logor u Poljskoj koji je funkcionirao kao centar za eksterminaciju. Bio je smješten nedaleko od Lublina i podijeljen u četiri dijela. Jedan od njih bio je ženski logor.
Masovno ubijanje u plinskim komorama u Majdaneku počelo je u listopadu 1942. te se nastavilo sve do kraja 1943. U sedam plinskih komora za ubijanje se upotrebljavao ugljični monoksid ili ciklon B. SS je u Majdaneku redovito provodio odabire. Svi ocijenjeni kao nesposobni za rad završili bi na strijeljanju ili u plinskoj komori. Nakon pada Varšavskoga geta u svibnju 1943., otprilike osamnaest tisuća preživjelih pobunjenika premješteno je u Majdanek.
Dana 3. studenoga 1943. iz Lublina su poslani posebni SS-ovi i policijski odredi, koji su ubili osamnaest tisuća Židova iz Majdaneka izvan logora. Pokolj koji je trajao cijeli dan bio je dio tzv. Aktion Erntefest, pod čijim su okriljem poubijani preostali Židovi iz Majdaneka i radnih logora Trawniki i Poniatowa. Sve vrijeme trajanja pokolja iz zvučnika je svirala glazba. Ovaj logor bio je prvi među većim logorima koje su oslobodili Sovjeti 24. srpnja 1944. godine.
U tom je paklu Erna Wallisch ostavila svoj trag. Naša ispitivanja potvrdila su informacije koje nam je bio poslao Stefan. Pretraživali smo poljske, istočnonjemačke i austrijske arhive u potrazi za što više podataka. Trebali su nam neosporni dokaz i svjedočanstva iz prve ruke prije nego što smo mogli krenuti s drugom fazom operacije: stupanje u kontakt s predstavnicima vlasti, organiziranje konferencije za tisak i pokretanje sudskog postupka u Austriji, odnosno traženje izručenja.
Lažno se predstavivši, Stefan je pokušao stupiti u kontakt s osumnjičenicom. Moji inozemni kontakti običavali su se predstavljati kao studenti povijesti. Ta je smicalica najčešće prolazila, no ne i ovaj put. Wallisch je pristojno odgovorila, ali nije htjela razgovarati o toj temi. Izjavila je da više ne želi razgovarati o ratu.
Stefanovo istraživanje pokazalo je da je 1972. Wallisch (koja je sedam godina prije poricala bilo kakva saznanja o postojanju plinskih komora dok je ona bila o logoru) priznala da je zarobljenike ispraćala u smrt, posebice žene i djecu. Austrijske vlasti ponovno su je ispitale 1978. te optužile za suučesništvo, no uskoro se odustalo od optužbe zbog zastare koja u takvim slučajevima postoji u Austriji.
Htio sam da Austrija ponovno otvori slučaj Wallisch i odlučno tražio način da se to ostvari, no nije bilo lako. Nove poteškoće pojavile su se u siječnju 2006. nakon što je Austrija obznanila da se Erni Wallisch tamo neće suditi. Istražitelji su zaključili da bi joj se moglo suditi za “pasivno suučesništvo u genocidu”, no da je taj zločin u skladu s austrijskim zakonima otišao u zastaru.
Na konferenciji za tisak koju sam održao 1. veljače, dan nakon susreta s ministricom pravosuđa Karin Gastinger, ustvrdio sam da “zakoni ove zemlje naciste više štite nego što ih žele privesti licu pravde”. Potom sam izrekao rečenicu koja je pogodila u sridu: “Jednostavno rečeno, ovdje je uspostavljen sustav zbog kojega je Austrija raj za nacističke ratne zločince”.
Te moje riječi eksplodirale su u javnosti i prenijele su ih sve novine i televizijski kanali u državi. Pod pritiskom novinara ministar unutarnjih poslova odbio je komentirati moju izjavu, a do ministra pravosuđa nije se moglo doći. Jesam li htio uputiti provokaciju? Ni najmanje. Da isto treba učiniti danas, uopće ne bih oklijevao.
S jedne strane, Austrija poduzima značajne napore na području obrazovanja o povijesti Holokausta i tako se, u određenoj mjeri, suočava sa svojom odgovornošću za zločine iz prošlosti, no s druge strane, proteklih godina nije učinjeno skoro ništa da bi se naciste pronašlo i izvelo pred lice pravde. U proteklih trideset godina u Austriji nije osuđen nitko, unatoč činjenici da istraživanje Stefana Klempa sasvim jasno dokazuje da su brojni Austrijanci služili u njemačkim policijskim bataljunima koji su organizirali masovne zločine protiv civila, uglavnom Židova.
Budući da su Austrijanci tvrdili da ne postoje pravne osnove za kazneni progon Erne Wallisch, krenuo sam u potragu za dodatnim dokazima o njezinim zločinima. Ponovno sam se obratio poljskim vlastima i zamolio da učine sve što je u njihovoj moći, a zatražio sam i da razmotre mogućnost njezina izručenja na osnovi činjenice da je zločine počinila u Poljskoj i protiv poljskih građana. U međuvremenu se u rujnu 2007. Wallisch kratko obratila novinarima: “Nisam ništa znala o plinskim komorama. Ne znam ništa o svemu tome niti želim znati”. Lagala je, a to ću uskoro moći i dokazati.
Ujesen 2007. napokon smo postigli napredak u slučaju. Poljaci su pronašli ono što smo tražili, tj. izjave osoba koje su preživjele logor. Već smo imali svjedočanstvo bivše zatvorenice Jadwige Landowske, čije je riječi prenio britanski Telegraph. Rekla je da nikada nije zaboravila “monstruoznu trudnu nacistkinju koja je ponekad znala poludjeti, a nije joj se nakon rata sudilo u Düsseldorfu zajedno s drugim ubojicama iz Majdaneka. Jednom je udarala mladića na podu ispred mene. Udarala ga je nečim tvrđim od biča. Iz jadnikove glave šikljala je krv. Izgledalo je kao da je mrtav, ali ona nije prestajala udarati. Nikada neću zaboraviti znojavo, uspuhano lice tog ženskog čudovišta”.
Visoka, trudna i jako lijepa logorska stražarica koja je tukla starije žene pojavila se u još pet svjedočanstava. “Kada bi se ona pojavila, zavladala bi jeza”, prisjećala se jedna od njih. Svih šest izjava koje sam dobio opisivalo je strašnu ženu sklonu sadizmu koja je bila spremna do smrti tući zatvorenike i postupati prema njima, uključujući djecu, na iznimno nehuman način. Jedna zatvorenica opisala je kako je Wallisch mlatila malu djecu i onda njihova tijela bacala okolo “kao da su cjepanice”.
Onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Okružni tužitelj u Beču najavio je 28. siječnja 2008. pokretanje nove preliminarne istrage protiv osamdesetpetogodišnje Erne Wallisch osumnjičene za ubojstvo dok je služila kao stražarica nacističkog logora smrti Majdanek. Potvrđena je samo jedna optužnica za ubojstvo, što je bilo vrlo malo s obzirom na sve optužbe, no dovoljno da je se izvede pred sud.
Bila je to velika pobjeda. Četiri godine borbi, postupaka, istraga, kontroverzija i besanih noći mogle bi završiti kaznenim progonom i kažnjavanjem Erne Wallisch u Austriji, što bi nakon više od trideset godina ujedno bila prva presuda protiv neke osobe odgovorne za holokaust u Austriji! Sudski postupak u Austriji mogao je biti svjetska senzacija. Žena, stražarica iz logora Majdanek na suđenju - prva u više od četvrt stoljeća.
Moje oduševljenje bilo je kratka vijeka. Dana 21. veljače 2008. vratio sam se s operacije u jeruzalemskoj bolnici Hadassah i primio poziv zamjenika austrijskog veleposlanika u Izraelu dr. Norberta Hacka. Erna Wallisch umrla je pet dana prije u jednoj bečkoj bolnici. Slučaj Wallisch bio je zatvoren.
Teško mi je opisati vrtlog emocija koje su me preplavile. Bila je to mješavina duboke ljutnje, frustracije i bespomoćnosti. Anđeo smrti oteo je posljednju pobjedu muškarcima i ženama koji su mi pet godina pomagali. Naša pobjeda trebala je biti pobjeda istine nad lažima, pobjeda nad zakopanim sjećanjem i odbijanjem da se priznaju zločini, pobjeda koja mrtve ne bi osvetila, ali bi im konačno iskazala poštovanje koje zaslužuju. No to se nije ostvarilo.
“Posljednja prilika” je više od memoara
Efraim Zuroff, povjesničar i lovac na naciste, američki Židov, rođen je u New Yorku 1948., ali se nakon završetka studija 1970. preselio u Izrael. Kao direktor Ureda Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu, posvetio je cijelu svoju profesionalnu karijeru pronalaženju i privođenju optuženih nacističkih i fašističkih zločinaca, i stekao neslužbenu titulu “Posljednjeg lovca na naciste”.
„Operacija Posljednja prilika-Potjera za nacističkim zločincima“, nisu samo Zuroffovi memoari, nego i, vjerojatno, najbolje dokumentirana priča o lovu na „drugu kategoriju“ ratnih zločinaca, onih o kojima javnost uglavnom nije ništa znala, a oni su desetljećima poslije završetka Drugog svjetskog rata, živjeli kao mirni susjedi, od Austrije i Hrvatske do Južne Amerike i Australije. Osim toga, najčešće se nije radilo o Nijemcima i Austrijancima, već o pripadnicima kvislinških postrojbi, od Baltika do Jadrana, koji su odigrali važnu ulogu u holokaustu. Iako je u mladosti maštao kako će postati profesionalni košarkaš, Zuroff će ostati zabilježen kao netko tko je skoro četiri desetljeća progonio zločince u ime milijunskih žrtava šoe.
„Operaciju Posljednja prilika“, tiskala je izdavačka kuća Fraktura, a Jutarnji list ekskluzivno objavljuje četiri priče o ratnim zločincima koje je otkrio Efraim Zuroff.