Barem je nekakva autonomija, ako već nije strateška.
Donald Trump je tijekom vikenda jednim jedinim potezom oslobodio Europu okova američkog sigurnosnog balona.
‘Ne bih vas zaštitio, zapravo bih im rekao da rade što god žele‘, rekao je Trump jednom europskom čelniku na pitanje kakav bi bio odgovor ako bi njegovu zemlju napala Rusija. ‘Morate platiti!‘
No nije toliko važno to što je Trump zapravo govorio o tome kakva bi bila njegova reakcija ako druge zemlje NATO-a ne ispune cilj saveza o povećanju budžeta za obranu na 2 posto BDP-a, već je time što je tako izravno doveo sumnju američku predanost NATO-u, zabio kolac u samo srce saveza, piše Politico.
Gotovo da uopće više nije ni važno hoće li Trump opet pobijediti u utrci za Bijelu kući. Važno je da je Europa ostala sama.
Jedino pitanje vezano uz sigurnost Europe, a koje će riješiti američkim izbori, je u kojem će trenutku NATO kolabirati.
Naravno, Bidenova administracija bi to opovrgnula i rekla da će, ako pobijedi Biden, NATO ostati postojan i siguran kao i uvijek.
No koliko dugo će to trajati?
Velik dio dosadašnje rasprave o Trumpovim riječima donio je konsenzus većine ljudi koji ispravno misle da bi to bilo u suprotnosti s američkim interesima. Ali za Europu je to sada skoro nevažno. Europa bi bila luda kad bi svake četiri godine svoju sigurnost prepuštala hirovima oko 50.000 američkih birača u tzv. ‘swing‘ državama, odnosno onima za koje nikad nije sigurno kojem će se kandidatu prikloniti.
Realnost je takva da tko god pobijedi u studenom, MAGA će još neko vrijeme ostati faktor u američkoj politici. Tko može sa sigurnošću reći da bi Trumpov nasljednik u Republikanskoj stranci bio skloniji NATO-u? To je rizik koji Europa ne može zanemariti.
Čak i kao kandidat, Trump je pokazao da ima velik utjecaj na Republikansku stranku, koju je prošli tjedan natjerao da blokira paket zakona koji je uključivao još jednu tranšu prijeko potrebne vojne pomoći Ukrajini. Kongres SAD-a možda će na kraju pomoći Ukrajini, ali možda i neće.
Temeljna je stvar da je postalo vrlo riskantno računati na Ameriku.
Uzevši u obzir što je sve na kocki - podčinjavanje Rusiji - Europa nema drugog izbora nego hitno početi pripremati plan B.
Zasad se europski čelnici još uvijek ljute i negiraju ove očite probleme.
‘Svaka sugestija da saveznici neće braniti jedni druge, potkopava našu cjelokupnu sigurnost, uključujući i sigurnost SAD-a, te dovodi u rizik i američke i europske vojnike‘, rekao je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg u jednoj od mnogih sličnih izjava kojima kritizira bivšeg američkog predsjednika.
U redu. I što sad?
Istina je da Europa samo sebe može kriviti za močvaru u kojoj je zapela. Trump je godinama govorio o dugovanju prema NATO savezu, ali on to nije izmislio. Američki predsjednici sve od Dwighta D. Eisenhowera žalili su se na europske saveznike koji opterećuju američku obranu.
Ono što Europljani ne vole čuti je da je Trump u pravu: oni su bili pošteđeni plaćanja. No zapravo je bilo nerealno očekivati da će SAD zauvijek podmirivati račun za europsku sigurnost.
Međutim, nakon što je Trump 2020. izgubio od Bidena, činilo se da se sve vratilo u normalu. Biden, veliki pobornik transatlantskog saveza, nastojao je popraviti štetu koju je Trump napravio NATO-u i dopustio Europljanima da se vrate u svoju zonu udobnosti.
Iako je ukupna potrošnja za obranu u Europi posljednjih godina porasla - što je sasvim u redu s obzirom na ruski rat protiv Ukrajine - to još uvijek nije dovoljno. Očekuje se da će samo 11 od 31 članice NATO-a ispuniti cilj potrošnje za 2023. godinu, pokazuju podaci samog NATO-a. Njemačka, na koju je Trump posebno ljut, tek treba postići granicu potrošnje od 2 posto. No to će ove godine vjerojatno učiniti, makar samo zbog toga što njezino gospodarstvo slabi.
Istina je da je Bidenov topli zagrljaj Europu ponovno uljuljkao u lažni osjećaj sigurnosti. Umjesto da se prebaci u ratni modus i prisili industriju da pojača proizvodnju naoružanja i ponovno uvede vojnu obavezu u zemljama poput Njemačke gdje je postupno ukinuta, Europa se ugodno smjestila u sigurnom američkom krilu.
Ne iznenađujuće da je Europa, s državama koje osiguravaju velikodušnu socijalnu skrb i imaju pacifističko stanovništvo, odabrala put manjeg otpora (uz iznimku Baltika i Poljske).
Od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., fokus rasprava u Njemačkoj pomaknuo se s rata na dizalice topline i masovne migracije. Čak i dok je zemlja povećavala svoju pomoć Ukrajini, misli javnosti su bile negdje drugdje. Prošle godine Rusija je pala s prvog na tek sedmo mjesto u njemačkoj percepciji prijetnji zemlji, prema studiji objavljenoj ovaj tjedan.
Trumpova munja iz vedra neba trebala bi pomoći u namještanju europskog strateškog kompasa.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron je na dobrom tragu kad govori o europskoj ‘strateškoj autonomiji‘, ali njegova zemlja zapravo nije učinila ništa da to postane stvarnost.
Dobar početak bi bilo rješavanje nuklearnog pitanja. Zajedno s Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom, Europa bi imala oko 500 nuklearnih bombi na raspolaganju, što je dosta skromno u usporedbi gotovo 6000 ruskih bojevih glava. Međutim, nijedna država nije se obvezala koristiti nuklearno naoružanje za zaštitu ostatka kontinenta.
Rješavanje takvih problema dugotrajno je i komplicirano. Zadatak Europe nije samo obnoviti svoje vojske, već i reprogramirati kolektivni način razmišljanja. Čak i dok se približava druga godišnjica neuspjele Putinove invazije na Kijev, rat i njegove implikacije na europsku sigurnost ostaju previše apstraktni za mnoge Europljane, posebno one u zapadnoj Europi.
Čak i ako Europa shvati stvarnost s kojom je suočena, moglo bi biti prekasno. Na papiru, Europa, s kolektivnom vojnom potrošnjom otprilike tri puta većom od ruske i gospodarstvom koje je mnogo puta veće od nje, trebala bi se moći sama brinuti za sebe. Problem je što Europi polako curi vrijeme.
Da bi se u NATO-u zamijenila uloga Amerike, bila bi potrebna desetljeća i silne milijarde. A većina europskih čelnika nije čak prihvatila ni hladnu stvarnost da je američka zaštita već zapravo nestala.
Ako zamislimo da Trump doista postane predsjednik početkom 2025. i da Putin tog proljeća odluči testirati odlučnost NATO-a napadom na Estoniju, hoće li novi američki predsjednik riskirati nuklearni sukob s Putinom zbog male Estonije? Odgovor već znamo.
Važnije pitanje je imaju li Europljani uopće snage ujediniti se i braniti bez vodstva Washingtona. Povijest nas uči da bi se moglo dogoditi da izbije posvemašnji kaos kao u vrijeme raspada Jugoslavije 1990-ih.
‘Europa ne može ostati ujedinjena bez Sjedinjenih Država‘, rekao je Biden u govoru u Senatu 1995. tijekom krize u Bosni. ‘U Europi ne postoji moralni centar.‘
Europa sada ima priliku dokazati da Biden nije bio u pravu.
A ako u tome uspije, moći će zahvaliti samo jednoj osobi.