Suđenje trojici osuđenika za jednu od najvećih pljački umjetnina u ovom tisućljeću, ako ne i najveću, ovaj je tjedan donijelo nove obrate.
Jedan od trojice, Yonathan Birn, pred sudom je u suzama u ponedjeljak izjavio: “Umjetnine sam bacio u smeće. Počinio sam najveću grešku u svom životu. To što sam napravio je monstruozno, no uhvatila me panika, osjećao sam da mi je policija za vratom, nisam znao što da činim, činilo mi se da me prisluškuju, da me špijuniraju gdje god krenuo. Otišao sam po Modiglianijevu sliku koju sam spremio u sef u banci, te uzeo i ostale umjetnine koje su se bile u mom studiju, sve sam ih uništio, potrgao na sitne dijelove i potom bacio u smeće zgrade u kojoj živim”.
Riječ je, podsjetimo, o pet slika koje su 2010. godine ukradene iz Muzeja moderne umjetnosti u Parizu, djelima Pabla Picassa, Henrija Matissea, Amedea Modiglianija, Georgesa Braquea i Fernanda Légera, koje se zajedno procjenjuju na sto milijuna eura. Slike nikada nisu pronađene.
Tajni bunker?
Ovu je tvrdnju Birn, inače pariški trgovac satovima, ponovio tri puta. Međutim, ni sudac istražitelj, niti optužba ne vjeruju da je to istina. Naime, oni koji poznaju Birna izjavili su kako je “previše inteligentan da bi uništio remek-djela” te se vjeruje da umjetnine još postoje, no da su u ovom trenutku izvan Francuske. Spominju se neke azijske zemlje u koje je Birn putovao zadnjih godina, prije hapšenja.
Birnovoj tvrdnji ne vjeruje ni njegov suučesnik, odnosno navodni mozak cijele operacije, kojemu i prijeti najviše godina zatvora, Vjeran Tomić. “Slike sam ukrao ja i sada želim da ih Birn vrati”, izjavio je Tomić na sudu. A prije nego što je ušao na sud, Tomić, visok, mršav muškarac u kasnim četrdesetim godinama, koji je na sud došao u sivoj jakni s kapuljačom, okupljenim je novinarima kratko rekao: “Koja je moja uloga? Ja sam Arsène Lupin”, referirajući se na legendarnog francuskog lopova s kojim su ga mediji prethodno nerijetko uspoređivali.
Vjeran Tomić francuski je legionar hrvatskog podrijetla. Rođen je u Francuskoj, no vjeruje se da su njegovi roditelji u tu zemlju došli iz Hrvatske. Sumnja se da pripada skupini kradljivaca umjetnina u kojoj je još nekoliko pojedinaca iz bivše Jugoslavije i koja navodno djeluje još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.
I dok se sam naziva Arsèneom Lupinom, mediji ga zovu i “Spiderman”, čovjek-pauk, zbog njegovih iznimnih sposobnosti veranja po zidovima. Navodno može ući u bilo koji prostor neovisno o visini verući se po zidu, pa i stropovima. Kada je ušla u njegov stan, policija je među ostalim pronašla užad, rukavice, te cipele za penjanje po zidovima, luk i strijelu sa žicama koje mogu podnijeti ljudsku težinu (strijelu bi ispalio na strop, a žicu zakačio oko struka). U stanu u kojem je živio sam (susjedi su ga opisali kao samotnjaka) bio je i cijeli niz umjetničkih monografija. Naime, Tomić je navodno izvrstan poznavatelj povijesti umjetnosti, a sam je za sebe u više navrata rekao da je “ljubitelj umjetnosti”.
Iza njega je 14 krađa i isto toliko osuda, međutim, iako ga policija prati već desetljećima, do pljačke o kojoj je ovdje riječ uvijek se radilo o sitnijim optužbama kojih bi se brzo oslobodio i vratio dobro uhodanom poslu ilegalne trgovine umjetninama.
Noć u muzeju
O krađi iz Muzeja moderne umjetnosti u Parizu Tomić je, pak, svjedočio kako je oko 3 ujutro, 20. svibnja 2010., provalio u taj muzej u neposrednoj blizini Eiffelova tornja. Ispočetka je imao puno skromnije planove, no ostao je zatečen slabom sigurnosti u muzeju (alarm uopće nije zazvonio nakon što je provalio kroz prozor koji je dan prije ostavio odškrinutim) i odlučio povećati apetite. Tomić je rekao da je došao ukrasti Légera i eventualno Modiglianija, koje je naručio treći na optuženičkoj klupi, Jean Michel Corvez, trgovac antikvitetima i nekoć moćan, navodno i beskrupulozan poslovni čovjek, čije je poslovno carstvo propalo. Corvez (61) svjedočio je, pak, na sudu da je i dobio navedene slike, kako je bilo dogovoreno.
Međutim, začudio se kada mu je Tomić ponudio još Picassa, Matissea i Braquea, koji nisu bili izvorno u dogovoru. Naime, kada je Tomić vidio da alarm ne zvoni i da je osiguranje zakazalo, odlučio se vratiti po slike, čak je neko vrijeme stajao pred umjetninama, promatrao ih i, kako je svjedočio, uživao u njima kao ljubitelj umjetnosti.
U muzeju je proveo sat i pol u miru, niti jedan od trojice noćnih čuvara nije ga primijetio. Iskoristio je i minimum svoje opreme. Poslije je Tomić rekao da su nadzorne kamere vrlo loše postavljene, da niti jedna nije na strateški važnom mjestu te da je i sam bio iznenađen kako je išetao iz muzeja u praskozorje. Sudac Peimane Ghalez Marzban tijekom suđenja kratko je izrekao svoju “zabrinutost količinom lošeg osiguranja u muzeju u kojem su umjetnine neprocjenjive vrijednosti”. Stražari su rekli da su dva mjeseca prije krađe alarmi bili isključeni te da su o svemu obavijestili svoje nadređene.
Corvez je na početku dao Tomiću 34 tisuće eura za Légera, nije bio siguran hoće li ostale “vruće” umjetnine moći prodati jer je to nemoguće učiniti na otvorenom tržištu. Tu u priču ulazi Birn koji sada tvrdi da je uništio slike. Corveza je brinulo to što su slike već nekoliko mjeseci u njegovu dućanu pa ih je pokazao Birnu. Birn se dogovorio da kupi Modiglianija za 80 tisuća eura i tu je sliku stavio u sef u banci, a ostale je umjetnine čuvao u svom studiju. Međutim, kada se godinu dana nakon krađe policijska istraga počela približavati rješenju, uspaničio se, svjedočio je.
Tomiću se sudi za krađu javnog kulturnog dobra, a Corvezu i Birnu za preprodaju ukradene robe. Trojica su optužena zajedno i za urotu kako bi počinili krađu. Ako ga osude, Tomić bi po francuskim zakonima mogao dobiti 20 godina zatvora, a ostala dvojica po deset.
Naručene krađe
Iako su pariške vlasti procijenile da je riječ o umjetninama vrijednim oko 100 milijuna eura, neki stručnjaci tvrde da vrijede mnogo više, najmanje dvostruko od navedene cifre.
Tomić je inicijalno bio došao po sliku “Mrtva priroda sa svijećnjakom” Fernanda Légera iz 1922. godine, koju je, kako je poslije rekao sudu, “po njegovu saznanju naručio jedan kolekcionar iz Maroka ili Saudijske Arabije”. Odlučio se naknadno za “Golubicu s graškom” Pabla Picassa iz 1911., “Pastoralu” Henrija Matissea iz 1905., “Ženu s lepezom” Amedea Modiglianija iz 1919. godine te “Maslinovo drvo kraj Estaquea” Georgesa Braquea. Sam je priznao da je najviše uživao u slici “Žena s lepezom”, poslije je istražiteljima rekao da ga je očarala. I inače je krao samo one slike za koje je vjerovao da imaju pravu umjetničku vrijednost.
Prije ove velike krađe, neko se vrijeme bio povukao iz posla, a na povratak ga je motivirao Corvez. Dok je krađa otkrivena, on je već spavao u svom domu u istočnom dijelu Pariza. Međutim, s vremenom je ipak postajao sve zabrinutiji da će istraga dovesti do njega.
Vjeran Tomić uhapšen je nakon anonimne dojave policiji o atletski građenom muškarcu koji je počeo često obilaziti muzej.
Policija je rekla da je vrlo brzo nakon što su ga otkrili priznao pljačku, no odbijao je odati imena suradnika i osoba koje su naručile krađu. Do Birna i Corveza dovela je daljnja istraga, ne njegovo priznanje.