Faruk Mustafa Rasool prvi put je mobilni telefon vidio 1998. godine. Ležao je u bolnici u Londonu, oporavljajući se od četverostruke ugradnje premosnice. Liječnici su mu savjetovali da uspori i odmori, no on ih je odlučio ignorirati - počeo je razmišljati o načinima kako bi tu napravu mogao dovesti u svoju domovinu, Irak, prenosi Bloomerg.
Ubrzo je i pronašao način. Prema riječima njegova prijatelja Shwana Tahe, počeo je krijumčariti mobilne uređaje i transmitere preko turske granice u svoj rodni grad Sulejmaniju, smješten u iračkoj poluautonomnoj kurdskoj regiji, i relativno brzo sagradio je jednu od prvih bežičnih mreža u Iraku. Bio je to pothvat zbog kojeg je vrlo lako mogao završiti iza rešetaka. Naime, Sadam Husein svojedobno je zabranio mobitele, da bi izolirao i još učinkovitije kontrolirao stanovnike svoje totalitarne države. No Faruk je uspio.
- On je tip osobe koju možete staviti u bilo kakvu situaciju i on će uspjeti. On je sklon preuzimanju velikog rizika - tvrdi Taha, osnivač bagdadske investicijske banke Rabee Securities. S Farukom se poznaje još od kasnih 1990-ih.
Preminuli diktator
Upravo je ta činjenica - spremnost da riskira Sadamovu odmazdu - učinila danas 72-godišnjeg Faruka jedinim znanim iračkim milijarderom, tvrde upućeni. Njegova kompanija, Asiacell Communications PJSC, drugi je najveći mobilni operater u zemlji. Faruk posjeduje 28 posto tvrtke, udio vrijedan 1,4 milijarde dolara. Kad je s kompanijom izašao na burzu u veljači ove godine, prodao je dionice u vrijednosti od 720 milijuna dolara. Bio je najveći IPO u povijesti te zemlje.
No, mobilna telekomunikacija nije jedino područje Farukova interesa, piše Bloomberg.
Preko svoje kompanije pod imenom Faruk Group Holding, bavi se i osiguranjima, gradnjom, čelikom, nekretninama i prodajom automobila. Njegovo se bogatstvo procjenjuje na najmanje 2,7 milijadi dolara.
Poslovni pothvati poput Farukova rijetka su pojava u Iraku, objašnjava Kanan Makija, profesor sa Sveučilišta Brandeis i autor knjige “Republika straha”, koja se bavi Irakom tijekom vladavine preminulog diktatora. Tradicija birokracije i korupcije koju je ostavio Sadam još je, tvrdi, opipljiva, a najbolji je način za bogaćenje izvlačenje novca iz industrije nafte, koja u biti i pokriva 95 posto državnog budžeta.
Zapošljavanje žena
- Mi u Iraku toliko zaostajemo. Profesionalizam se izgubio, kao i ekspertiza te mogućnost da radimo s izvanjskim svijetom. Klaustrofobična atmosfera Sadama još je uvijek tu - tvrdi Makija.
On se s Farukom upoznao preko zaklade vezane uz Američko sveučilište u Iraku. Škola je osnovana 2006., a Faruk joj je donirao tri milijuna dolara. Tamo se školovao i njegov sin Zring.
- Upravo su ljudi poput Faruka ključni za osiguravanje američke prisutnosti u Kurdistanu. On predstavlja vrstu sekularnog, tradicionalnog, ali i modernog muslimana. On želi vezu s Amerikom, cijeni američki sustav obrazovanja - tvrdi Dov Zakheim, zamjenik tajnika za obranu pod predsjednikom Georgeom W. Bushom.
Farukova otvorenost, tvrdi, vidi se i po pitanju njegova odnosa prema ženama, koje uključuje i poslovnu zajednicu. Vrlo bitna činjenica, s obzirom na to da su prava žena vrlo često još uvijek jako ograničena u tom dijelu svijeta.
- Dođete u njegovu kompaniju i vidite da je tamo zaposleno mnogo žena. To je dašak svježeg zraka - tvrdi.
Faruk, navodi Bloomerg, dio svog uspona duguje i pešmergama, kurdskim borcima, koji su nakon raspada Sadamove vosjek poslije invazije 2003. ostali nadgledati kontrolne točke u regiji. Zahvaljujući njima, samoubilački bombaški napadi rijetki su u iračkom Kurdistanu, i praktički “nepoznat pojam” u Farukovu rodnom gradu koji još zovu i Suli.
Eksplozivni rast
Suli je pak trenutno u fazi rasta, zahvaljujući prihodima od nafte. Ima populaciju od 1,5 milijuna ljudi i trenutno je veliko gradilište te, uz Irbil, jedna od meka za strane kompanije koje odlučuju investirati u Iraku. U njega se sada vraćaju i pripadnici kurdske dijaspore, koji su pobjegli u SAD ili Europu tijekom Sadama. Osim njih, slijeva se i novac - Kurdistan je u proteklih šest godina dobio 24 milijarde dolara u privatnim investicijama.
U rastu Sulija ulogu ima, naravno, i sam Faruk. Investirao je 160 milijuna dolara u gradnju Grand Millennium Hotela, zdanja od 39 katova koje će se otvoriti iduće godine. Izgradio je i još jedan hotel, manji, vrijedan 15 milijuna dolara, te 50 milijuna dolara vrijedno stambeno naselje.
Komunistička stranka
Inače, sin imama, Faruk je diplomirao ekonomiju i računovodstvo na Sveučilištu u Bagdadu 1964.
Nekoliko je godina radio u lokalnoj banci, a zatim je 1968. dao ostavku i pridružio se kurdskoj gerili koja se na sjeveru zemlje borila za neovisnost.
Njegov prijatelj Taha tvrdi da se kasnije, u vrijeme kada je na vlasti već bio Sadamov Baath, uključio i u komunističku stranku.
- U ta stara vremena nismo vjerovali u novac kao motivaciju - rekao je Faruk za Wall Street Journal 2007.
No ubrzo se umorio od politike i krenuo u biznis. Prvo je bio u drvnoj industriji, a zatim je 1986. otvorio pogon za uzgoj pilića, upravo u vrijeme kad je Husein krenuo, koristeći među ostalim iperit i sarin, u ubijanje Kurda.
Poslovno carstvo nastavio je graditi i tijekom Zaljevskog rata, a zatim je, 1995., kupio 15.000 dolara vrijedan satelit od Inmarsata i krenirao pozivni centar u svom rodnom gradu. Osnovao je kompaniju koja će četiri godine kasnije postati poznata pod imenom Asiacell.
U listopadu 2003. godine, sedam mjeseci nakon druge američke invazije, Faruk se udružio s kuvajtskim National Mobile Telecommunicationsom i dobio licencu da vodi bežičnu mrežu na području sjevernog Iraka. Usluga je bila škripava - Iračani su trebali nabaviti posebne mobitele kako bi zvali u druge dijelove zemlje. Mnogima, uključujući Awsu Hassua Eshaqa, to nije smetalo.
- Mobiteli su bili jedini način da ostanem u kontaktu sa svojom obitelj jer je Mosul, gdje sam studirao, bio preopasan da bi me oni posjećivali - govori danas za Bloomerg Eshaq jedan od 10 milijuna korisnika Asiacella.
1,25 milijardi dolara
Četiri godine kasnije usluga se poboljšala. Asiacell je, potpomognut privatnim fondom Merchantbridge & Co. te katarskom vladom, sklopio 1,25 milijardi dolara vrijedan ugovor o nuđenju moblnih usluga diljem Iraka, i to na 15 godina. Kasnije je, nakon što je 2012. preuzeo udio Merchantbridgea (njegov osnivač bio je zagovaratelj promjene režima u Iraku, a njegova je sestra bila ambasadorica u SAD-u), katarski Ooredoo QSC postao većinski vlasnik kompanije, no Faruk i dalje ostaje predsjedavatelj.
Dakle, kako je Faruk uspio? Njegovi prijatelji tvrde da zahvaljujući tome što ga nikad nije vodila ideologija, već njegov smisao za posao.
- Kada se stvari dramatično mijenjaju, kao što su se mijenjale u Iraku, pametni ljudi iskorištavaju svaku priliku - tvrdi Taha.