Masovno spolno nasilje nad ženama u novogodišnjoj noći u Kölnu otvorilo je, ili ponovo otvorilo, gomilu pitanja. Ponajprije pitanje pravne države i sigurnosti u njoj - što građani veoma lako doživljavaju kao ključno i kao glavnu ugrozu i kada zločini statistički uzmiču - ali i još dalekosežnije pitanje opstanka Evropske unije.
Prvo činjenice, kako ih je iznijelo njemačko novinstvo. U Kölnu se, na javnom dočeku Nove Godine, na širokoj površini između Glavne željezničke stanice i katedrale, masa koju procjenjuju na više od tisuće mladih muškaraca, grupirala u skupine od pedesetak i počela nasrtati na žene, same ili s muškarcem, vrijeđajući ih verbalno (npr.: “Glupa kurvo!”), napastujući ih hvatanjem za grudi, stražnjice, noge… To je divljanje trajalo više sati, javljaju glasila. Podneseno je oko 90 kaznenih odnosno prekršajnih prijava, barem u jednom slučaju za silovanje, novinari pretpostavljaju da je toga bilo i više, ali da se žrtve stide. Ako i nije bilo više silovanja, korisno ih je suponirati, jer to diže tenziju, prodaju i “klikove”.
Izvijestili s odgodom
Slučaj je “eksplodirao” tek u utorak, pet dana kasnije. U prvoj izvijesti u petak policija i glasila javljali su o “mirnom svetkovanju”. Süddeutsche online u utorak citira Steffi (31) koja kaže da su žene progonile “skupine muškaraca, teško mi je izustiti ali sjevernoafričkog izgleda, slijedili su ih, nastojali opkoliti. U pothodniku sam vidjela curu kojoj su razderali maju i gaćice, tresla se u slomu živaca. Jedan od njih se približio i rekao joj, preda mnom: ako hoćeš, ja ću ti pomoći, uz opscenu gestu. Ne želim se ni prisjećat koliko me puta ‘pipala’ ta masa. Tresla sam se hodajući, otišla sam metroom doma”.
Tko je četiri dana zataškao skandal i zašto? Hoteći manipulirati ili bojeći se svoje odgovornosti?
Suočen s optužbama da policija nije spriječila te napade, njezin kölnski šef Wolfgang Abers tvrdi da ih nisu očekivali, da je to “nova dimenzija organiziranog kriminala”, da je posrijedi bilo namjerno zastrašivanje, teroriziranje mase. Pa su uslijedile usporedbe s “etničkim silovanjima Miloševićeve soldateske”, te s terorizmom danas. Usput, ovih je dana fotografijom žilet-žice oko Srebrenice ilustriran i tekst o žici na slovenskoj granici. Paralele su jasne i porazne.
Pipanje kao prerogativa
Ipak, “movida” u multietničkim četvrtima nije neki nov i nepoznat fenomen, čak ni u Njemačkoj. Torinski kvestor (šef policije) Savatore Longo godinama je nadzirao javnu sigurnost u miješanoj četvrti San Salvario. “Preteže činjenica da se muškarci kreću u grupama, bez obzira na etnos”, tvrdi taj iskusni policajac. Uistinu, potpisani novinar je svjedočio scenama grupnog napastovanja u više posve monoetničkih sredina na Mediteranu, pa i nešto sjevernije. Nekada je “pipanje” bilo gotovo prerogativa, pokazatelj da je frajer “baja”; “mano morta” je još učestao sport u javnom prijevozu južno od Arna. Dodajmo da psihologija grupe nije zbir individualnih psihologija (sjetimo se “navijača” nakon utakmica visokog rizika, bez obzira na etničku ili konfesionalnu pripadnost). Kvestor Longo podsjeća da u Torinu već dugo u četvrtima “noćnog života” od petka u 20 sati kruže mješovite ophodnje (policajci, karabinijeri, financi, gradski redari), da je često sama pojava uniformi dovoljan deterent, ali da u ekscesnim situacijama intervenira jurišna grupa.
Dakle, njegovo mišljenje implicira da je u Kölnu policija podcijenila situaciju i da je nije bilo dosta. U Rimu, za usporedbu, nije bilo dovoljno novca za prekovremeni rad gradske policije u novogodišnjoj noći - pa su mobilizirane sudske policije, dio u civilu da prati situaciju, dio u uniformama da se pokaže. Godinama se tu na dočeku nađe i po više od 100.000 ljudi na ulicama, među njima i brojni samci, uključujući i useljenike - pa ipak problema većih od pijanstava uglavnom nije bilo, mirnije je nego na zagrebačkim proslavama završetka maturalne nastave.
Spojeni strahovi
Kada je, napokon, izbio u javnost podatak da su izgrednici u Kölnu imali “arapski ili sjevernoafrički izgled” - spojila su se dva straha, oba atavistička: od nasrtaja na žene i od stranaca, ponajprije imigranata. “Tisuće mladih bez obitelji, posla i društvenih pravila, pristiglih iz kulture u kojoj je žena grlo stoke”, uljudno opisuje arapske muslimane Michael Stürmer, nekadašnji savjetnik Helmuta Kohla i objašnjava: “Dok su oni na našim ulicama, prije ili kasnije to se moralo dogoditi.” I dodaje da “ta drama potvrđuje da je Angela Merkel naslijepo vukla poteze s emigrantima”.
Toliko iz njezine stranke, jer Stürmer pripada u CDU. Njezina sestrinska stranka, bavarska CSU, nije propustila priliku opet žestoko kritizirati politiku kancelarice spram imigracije.
Angela Merkel je i sama reagirala u utorak, ocijenivši ono što se dogodilo “degutantnim”. Telefonirala je kölnskoj gradonačelnici Henrietti Reker, izrazila “zgražanje nad kukavičkim napadima” i insistirala na “oštrom odgovoru zakona”, na “kažnjavanju odgovornih bez obzira na njihovo porijeklo i zaleđe”.
Reker je obznanila da vlasti “nemaju podataka” da su posrijedi izbjeglice.
Nisu izbjeglice?
Ako se i pokaže da su među napadačima bili izbjeglice, njih ne treba sve generalno osumnjičiti, rekao je njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière (potomak hugenotskih izbjeglica iz Francuske, gdje je pak predsjednik bio sin madžarskog izbjeglice Sarkozyja - i tako bismo mogli redati u nedogled).
Ovih dana zabilježili smo jedno brutalno silovanje u okolici rimske željezničke stanice Termini, gdje žive velike kolonije Kineza, Afrikanaca i useljenika s indijskog potkontinenta. Žrtva je Norvežanka, počinitelji su bili Talijani. Da su slučajno bili Afrikanci, digla bi se buka do nebesa, slučaj bi bio na prvim stranicama, ovako je ostao negdje iza 18. stranice. Ne diže prodaju.
Koliko je pitanje osjetljivo svjedoči jedan detalj: ispod izvijesti njemačke agencije DPA, koju su prekjučer na svojim portalima prenijela vodeća njemačka glasila, Der Spiegel on line je potpuno isključio “komentare”, navevši otvoreno da je količina neprikladnih bila tolika da ih je tehnički bilo nemoguće filtrirati. Očito su posrijedi događaji koji apeliraju na emocije, na strasti (niske ili “visoke”, koje bilo), a ne na razbor, koji izazivaju osjećaj iminentne ugroženosti.
‘Naše ženske’
Naravno, može se moralizirati, reći da je svako nasilje nedopustivo, ali da u krajnjoj liniji nisu iste težine divljački nasrtaji na žene u Kölnu ili, 2500 kilometara jugoistočno, utapanje nekoliko desetaka imigranata u Egejskom moru. Nasilje ostavlja posljedice, pa i trajne, ali smrt je neizlječiva. Riječ je, međutim, o lažnoj dilemi: dizanje barijera na mediteranskoj obali, na schengenskim granicama Grčke, Italije, odnosno Španjolske, ne bi samo po sebi smanjilo količinu nasilja u srednjoj Evropi. Ali dok to dokažeš… da ne ponavljam dosjetku Nasrudina hodže o psu koji bježi iz Perzije glavom bez obzira jer ondje škope konje.
Na percepciju društvene opasnosti ovdje ne utječe razlika u težini između pogibije i “pipanja”, nego razlika u atribuciji žrtava: ovdje su nasrnuli na “naše ženske”, ondje se utapaju “neki tuđi”.
Stoga i tvrdnje da na politici prema imigrantima padaju bilo Schengenska konvencija, bilo sama Evropska unija (kako likujući tvrdi jučer Berlusconijev Il Giornale) nemaju nikakvo logično opravdanje - ali je logično povjerovati da se emotivni atavizam spram tuđinaca može iskoristiti kao pokriće averzije spram Unije koja je apriorna barijera egoizmu i ratu.