Premještanje stanovnika Gaze u bliskoistočne arapske zemlje potencijalno bi moglo dovesti do značajnog smanjenja broja nenamjernih žrtava u sukobu između Hamasa i Izraela. Unatoč tome, povijesne pritužbe, ekonomski čimbenici i antiizraelski osjećaji sprječavaju vođe spomenutih nacija da prihvate palestinske izbjeglice.
- Pse čuvare držite na uzici u dvorištu, a ne u spavaćoj sobi. Jer oni bi trebali prijetiti vašim neprijateljima, a ne vašoj djeci. Za naše susjede mi smo poput žestokih pasa koji bi trebali biti uz Izrael, a ne u njihovim domovima - kaže vozač Mahmoud govoreći o nevoljkosti Egipta da otvori granični prijelaz Rafah i propusti karavanu izbjeglica iz Pojasa Gaze na svoj teritorij.
Godine 2012. izraelska vojska operacijom "Stup oblaka" htjela je uništiti skladišta Hamasovih raketa i tako zaustaviti konstantno granatiranje svojih gradova. Tad nije bilo potrebe za ulaženjem izraelskih trupa u Gazu jer su ciljevi bili postignuti zračnim napadima i navođenim projektilima. No zbog siline razaranja, tisuće stanovnika u regiji, uključujući i Mahmouda, napustili su svoje domove i potražili utočište u susjednom Egiptu. Nažalost, Kairo im nikad nije dao dozvolu za prijelaz granice. Kao gestu dobre volje, propustili su samo nekoliko vozila hitne pomoći s teško bolesnim i ozlijeđenim stanovnicima Gaze.
U to vrijeme Egipat je bio pod predsjedništvom Mohammeda Morsija, koji je na vlast došao nakon revolucije 2011. godine. Bio je član islamističkog pokreta "Muslimansko bratstvo", dok je Hamas, koji je vladao u Gazi, isprva bio palestinski ogranak egipatske "Braće". No čak ni bliske ideološke veze između egipatskog predsjednika i vladajuće elite u pojasu Gaze nisu mogle natjerati Kairo da otvori svoje granice palestinskim izbjeglicama.
Sinaj, utočište za brojne kršitelje zakona
A ako čak ni Morsi nije dopustio Palestincima ulazak u Egipat, nitko to nije očekivao od sadašnjeg egipatskog predsjednika Abdel-Fattaha al-Sisija. Podsjetimo, on je preuzeo vlast 2013. nakon državnog udara, zatvorio svoga prethodnika i zabranio djelovanje "Muslimanskog bratstva", a Morsi je naknadno osuđen na smrt zbog državne izdaje. U presudi je navedeno kako je svrgnuti predsjednik djelovao u interesu nekoliko stranih organizacija, od kojih su neke navodno imale za cilj pokoriti Egipat, među kojima je i Hamas.
Granični prijelaz Rafah tako je za Palestince ostao otvoren samo nekoliko tjedana godišnje, a dobivanje dopuštenja za prelazak od egipatskih imigracijskih službi moglo je trajati mjesecima, djelomično zato što Rafah povezuje Pojas Gaze sa Sjevernim Sinajem, najnestabilnijom regijom u Egiptu. Taj poluotok, koji je jedva pod kontrolom vlasti, od 1950-ih postao je utočište za brojne kršitelje zakona - od krijumčara do radikalnih islamista, piše The Insider.
A upravo s islamistima Egipat ratuje već 11 godina, još od Arapskog proljeća. Na Sinaju se regularna vojska suočava s raznolikim savezom džihadista, uključujući pripadnike al-Qaide i Islamske države, koji su se našli u zavadi s "Muslimanskim bratstvom". Kairu je jasno da bi se borci Hamasa, kad bi prešli otvorenu granicu, u Sinaju vjerojatnije pridružili ideološki srodnim džihadistima, nego službenim vlastima.
No potencijalni ekonomski problemi, koje bi otvaranje granica donijelo, Sisija i njegovu vladu sigurno brinu više od mogućeg priljeva boraca Hamasa koji će se pridružiti džihadistima. Naime, egipatski gospodarski rast značajno zaostaje za rastom broja stanovnika (u zemlji 2023. živi 105 milijuna ljudi). Stoga je u rujnu ove godine predsjednik Sisi čak izjavio kako je država spremna preuzeti kontrolu nad natalitetom. Bez toga bi se, upozorio je, sljedećih godina Egipat mogao suočiti s gospodarskim kolapsom, a možda čak i novom revolucijom.
Stotinama tisuća izbjeglica iz Gaze, kad bi ih se pustilo u zemlju, trebali bi smještaj, hrana, medicinska pomoć, a na kraju i zaposlenje, a to si Sisi jednostavno ne može priuštiti, pogotovo s obzirom na prosinačke predsjedničke izbore. Predsjednik trenutačno nema želju suočiti se s masovnim prosvjedima nezadovoljnih Egipćana zbog izdataka za pomoć izbjeglicama, osobito kad su i sami pogođeni rastućim cijenama, nezaposlenošću, nedostatkom bolnica i škola te drugim poteškoćama.
S druge strane, Sisi želi i dalje njegovati ideju pan-arapske solidarnosti i biti shvaćen kao zaštitnik običnih ljudi pa stoga vješto koristi godinama testiranu i dotjerivanu retoriku prema kojoj se "svaki Palestinac bori za svoju državu".
Službeni Kairo smatra kako stanovnici Pojasa Gaze ne bi trebali tražiti utočište u drugim državama, nego bi morali izgraditi neovisnu palestinsku državu na vlastitom teritoriju i ne oslanjati se na pomoć stranih vlada. Egipatska vlada tijekom ovog sukoba također predlaže preseljenje izbjeglica u izraelsku pustinju Negev, koja je također u blizini Pojasa Gaze. Vodstvo Jordana zauzima slično stajalište.
Preseljenje u Jordan
Što se Jordana tiče, on izravno ne graniči s Pojasom Gaze, ali ima granicu s drugim palestinskim teritorijem - Zapadnom obalom. Izrael bi u teoriji za stanovnike Gaze mogao omogućiti koridor do Zapadne obale, odakle bi se potencijalno moglo ući u Jordan. Takav plan ovih dana predložio je i njemački kancelar Olaf Scholz. No jordanski kralj Abdullah II odmah je odbio taj prijedlog.
Jordan već dugo ima vrlo složene odnose s Palestincima. Nakon Prvog svjetskog rata, teritorij današnjeg Jordana postao je dio takozvane "Mandatorne Palestine", kvazidržavnog entiteta kojim je upravljala Velika Britanija. Godine 1946. Jordan je stekao neovisnost, a preostali teritorij "Mandatorne Palestine" pod britanskom kontrolom trebao je biti podijeljen između židovske i arapske države. No do nje u velikoj mjeri nikad nije došlo, a istinski neovisna palestinska država i dalje ne postoji. Dio teritorija određenog za palestinsku državu - Zapadna obala rijeke Jordan i Jeruzalem - bio je pod jordanskom upravom od 1949. do 1967., no Jordan ih je izgubio tijekom Šestodnevnog rata s Izraelom. Izgubljenog se kasnije i odrekao u korist buduće palestinske države. Sve do kasnih 1980-ih, zastupnici sa Zapadne obale sjedili su u jordanskom parlamentu, a mnogi stanovnici regije i dalje su imali jordanske putovnice. Kao rezultat toga, razlike između Palestinaca i Jordanaca postale su toliko nezamjetne da su desničarski izraelski političari i njihovi saveznici u SAD-u i Europi zaključili kako je "Jordan zapravo arapska palestinska država koja je trebala nastati nakon podjele britanskih mandatnih teritorija".
S vremena na vrijeme, desničarski političari u Izraelu pozivaju na preseljenje svih arapskih stanovnika Zapadne obale i Pojasa Gaze u Jordan te ponovno naseljavanje spomenutih regija Židovima. Jer za njih je Jordan palestinska država pa Palestinci trebaju živjeti u njoj.
Ali ni odnosi između Palestinaca i Jordanaca nikad nisu bili bez problema. Svaki arapsko-izraelski rat, počevši od prvog sukoba koji je izbio nedugo nakon uspostave modernog Izraela 1948., doveo je do priljeva palestinskih izbjeglica u Jordan. Osim toga, upravo su u Jordanu sjedišta organizacija, uključujući i onih terorističkih, koje žele protjerati Židove s Bliskog istoka. Među mnogim palestinskim pokretima koji su pronašli utočište u Jordanu, neki su pozivali na rušenje jordanske monarhije jer je "bila previše popustljiva prema Izraelu". Najzagriženiji radikali čak su nekoliko puta pokušali ubiti kralja Huseina, oca sadašnjeg vladara Abdullaha II.
No Hussein je preživio i 1970. pokrenuo napad na palestinske skupine koje su mu potpuno izmakle kontroli. Sukob je trajao oko šest mjeseci. Palestinci, na čijoj se strani borilo nekoliko tisuća vojnika i časnika regularne sirijske vojske, u jednom trenutku čak su uspjeli preuzeti kontrolu nad dijelom teritorija Jordana. Jordanska vojska uzvratila je ofenzivom i prisilila Palestince da pristanu na prekid vatre. Jordanske vlasti zahtijevale su da sve naoružane skupine napuste zemlju. Palestincima je dopušteno da odu u Siriju, a odatle u Libanon, noseći sa sobom svoju opremu i oružje. Između 100.000 i 150.000 palestinskih izbjeglica, koji nisu povezani s terorističkim skupinama, otišlo je u susjedne zemlje. Neki od njih su zbog straha za svoju sigurnost otišli u Siriju ili Libanon, a neke su susjedi Jordanci prisilno protjerali.
I upravo je zbog ovih ratnih iskustava aktualni jordanski kralj danas veliki protivnik primanja izbjeglica iz Pojasa Gaze. A tu su i ekonomska nestabilnost te stalna prijetnja od naoružanih skupina koje djeluju u susjednim Iraku i Siriji, a koje će svoje redove sigurno htjeti pojačati pripadnicima Hamasa.
Žrtve diskriminacije
A što je sa Sirijom, bi li režim Bashara al-Assada bio spreman prihvatiti izbjeglice iz Gaze? Jer njegova dinastija možda ne bi ni postojala bez Palestinaca. Propalu operaciju u Jordanu, kojom su zapovijedali prerušeni sirijski vojnici, vodio je otac aktualnog sirijskog predsjednika, Hafez al-Assad. On je 1970. bio ministar obrane u Siriji, a vrlo je vjerojatno da je cijenu jordanskog poraza mogao platiti položajem, slobodom, pa čak i životom. Međutim, stariji Hafez nije dočekao uhićenje - djelovao je preventivno tako što je srušio vladu u kojoj je i sam bio te postao novi šef države. Svih 30 godina, koliko je bio na vlasti, borio se za "palestinsku stvar", a tu predanost prenio je i na sina Bashara. Mnogi će reći kako njihova agresivna pro-palestinska i anti-izraelska retorika, koja ponekad graniči s otvorenim antisemitizmom, nije iskreno uvjerenje, već Assadova proračunata taktika.
Jer obitelj Asad zapravo su alaviti, članovi male, tajnovite sekte čija vjerska uvjerenja čini složen miks šijitskog islama, gnostičkog kršćanstva i grčke filozofije. U arapskom svijetu, a posebno u Siriji, gdje sunitski muslimani čine većinu stanovništva, alavite smatraju opasnim hereticima. Kako bi predstavnici ove sekte zadržali vlast u zemlji u kojoj se na njih gleda kao na neprijatelje islama, potreban im je nereligijski, ali vrlo značajan izvor legitimiteta. A Asadovi su taj izvor pronašli u ideji uništenja Izraela, još uvijek vrlo popularnoj u arapskom svijetu. I Hafez i Bashar gorljivo su se prikazivali kao branitelji muslimanskog svijeta od navodne židovske prijetnje. Stoga ni ne čudi što je Bashar al-Assad 2012. godine tvrdio kako je "ISIS stvorio i naoružao Izrael kako bi uništio arapske države, a sirijska vojska bila je jedina koja je spašavala Bliski istok od strašne propasti".
No Assadovo protuizraelsko stajalište nimalo ne pomaže stotinama tisuća palestinskih izbjeglica koji već žive u Siriji. Čak ni oni koji su rođeni u Siriji ne dobivaju sirijsko državljanstvo, žive odvojeno od Sirijaca u svojim naseljima i susjedstvima, a često im nisu dostupni ni sirijski zdravstveni i obrazovni sustavi. Stopa nezaposlenosti među Palestincima puno je veća od one među domaćim stanovništvom. Sve u svemu, sirijske vlasti čine sve kako se Palestinci u Siriji ne bi osjećali kao kod kuće. I to rade namjerno - naime, Assadov režim tolerira te ljude samo zato što bi njihovo protjerivanje pogoršalo ionako zategnute odnose s arapskim svijetom.
Osim toga, Palestinci su patili i u građanskom ratu koji je u Siriji počeo 2011. Mnogi su ubijeni zbog sumnje da su sudjelovali u pobunjeničkim skupinama samo zbog toga što su sunitski muslimani. Očigledna antisunitska pristranost u akcijama vladine vojske i obavještajnih službi dovela je do toga da je Hamas 2012. u znak protesta zatvorio svoje predstavništvo u Damasku.
No to se promijenilo 2022. kad su Assad i vladajuća frakcija u Gazi najavili nastavak svojih "diplomatskih" odnosa. Ipak, palestinske izbjeglice u Siriji i dalje se suočavaju s diskriminacijom, a životi su im ondje jedva malo sigurniji nego u Gazi. Iako nemaju pravo na sirijsko državljanstvo, Palestinci podliježu regrutaciji u sirijsku vojsku pa se značajan dio izbjeglica našao pred izborom - pridružiti se sirijskoj vojsci ili postati žrtvama te iste vojske.
Zbog svega ovoga, ni Sirija očito nije poželjno odredište za stanovnike Gaze. Štoviše, Sirija nema granice s palestinskim teritorijima niti službene odnose s Izraelom, bez čijeg angažmana nije ni moguće riješiti pitanje preseljenja tisuća Palestinaca.
Ništa bolje nije ni u Libanonu. I ondje lokalni Palestinci žive odvojeno od domaćeg stanovništva, nemaju pravo na dobivanje državljanstva, a pristup novčanim i socijalnim beneficijama također im je ograničen. To i ne čudi s obzirom na to da je Libanon bio pod sirijskom okupacijom od 1976. do 2005. godine, a okupatori su sa sobom donijeli vlastitu praksu.
Nadalje, invazija sirijske vojske na susjednu zemlju izvedena je pod izlikom obuzdavanja palestinskih militantnih skupina, čije su nekontrolirane aktivnosti bile jedan od glavnih čimbenika koji su potaknuli libanonski građanski rat 1975. Tako je Hafez al-Assad uspio podržati Palestince u Jordanu i suprotstaviti im se u Libanonu. A s obzirom na to da su palestinske militantne organizacije nakon protjerivanja iz Jordana završile u Libanonu, može se zaključiti da se Assad borio protiv svojih donedavnih saveznika.
Libanon, izmučen gospodarskom krizom, visokom stopom nezaposlenosti i inflacijom, koji je, uz sve navedeno, na rubu toga da bude uvučen u rat protiv Izraela na strani Hamasa, jednostavno nije spreman pružiti dom, iako i privremeni, za tisuće ljudi koji bježe od sukoba.