Je li Njemačka kriva za izbijanje najgorih ratova u Europi od 1945. godine do danas? Snosi li njemačka politika odgovornost za raspad jedne države, za višegodišnje krvoproliće s brojnim pokoljima, za više od 120.000 mrtvih i stotine tisuća protjeranih i izbjeglica? Kada bi oni koji optužuju bili u pravu, to bi značilo da je Savezna Republika Njemačka agresivna razbojnička država koja bezobzirno počinje ratove, tvrdi legenda koja se širi već desetljećima u raznim varijantama, ali u osnovi uvijek govori kako je Njemačka 1991. godine "preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije" pokrenula krvavi raspad Jugoslavije.
Knjige, članci i navodno znanstveni prilozi o "njemačkom razaranju Jugoslavije" čine teško preglednu zbirku prebacivanja krivnje sa stotinama tekstova. Nije iznenađujuće da su bivši akteri, poput francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora, poslije u memoarima ili intervjuima pothranjivali različite varijante te legende. No, zagovornici teze o destruktivnoj njemačkoj posebnoj ulozi dosad su bili uskraćeni jednog središnjeg izvora: dosjei pohranjeni u političkom arhivu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nisu bili dostupni.
Izvješća s terena i transkripti
Tek od početka godine, nakon uobičajenog razdoblja blokiranja od 30 godina, oni su otvoreni - i svatko tko prouči materijal vidjet će da nema nikakvih naznaka koje bi potkrijepile tvrdnju da je Bonn namjerno doveo do razbijanja Jugoslavije 1991. godine. Baš suprotno: stotine izvješća o stanju na terenu iz njemačkog veleposlanstva u Beogradu i generalnog konzulata u Zagrebu, bilježaka, transkripata sastanaka u kabinetu ministra, zapisnika Kohlovih i Genscherovih razgovora sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, njegovim hrvatskim pandanom Franjom Tuđmanom i drugim akterima u Jugoslaviji sugeriraju da Bonn dugo, predugo nije htio uvidjeti da se jugoslavenska država, desetljećima cijenjena kao nesvrstani faktor stabilnosti, već i zbog toga nije mogla spasiti jer je vlasti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani iz različitih razloga uopće nisu htjele spasiti.
To je otkrio novinar Michael Martens, a objavio Deutsche Welle (DW). Martens je kopao po dosad neobjavljenim dokumentima i, kao što se i očekivalo, nakon procjene više od 2500 stranica dosjea, u arhivi njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nema nikakvih naznaka u prilog tvrdnji da je Njemačka 1991. provodila sustavnu politiku uništavanja Jugoslavije nastavljajući se time na neku raniju njemačku velikodržavnu politiku. Činjenice govore drugačije: u Bonnu je 1991., tek nakon višemjesečnog oklijevanja, prevladalo uvjerenje da Jugoslavija nema budućnosti - jednako kao ni Sovjetski Savez, koji se već raspadao.
Međutim, dokumenti pokazuju da se njemačka pozicija promijenila pod dojmom eskalacije sukoba. Stav, koji se još uvijek čvrsto branio početkom 1991., da se Jugoslavija mora sačuvati po svaku cijenu, postupno je gubio podršku, iako se prije svih njemačko veleposlanstvo u Beogradu držalo fikcije da se jugoslavenska država može nekako zakrpati i protiv volje njezinih najvećih naroda. Budući da se to iz dana u dan pokazivalo sve iluzornijim, u jesen 1991. prevladala je druga linija. Kohl i Genscher su došli do zaključka da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslavenskoj dilemi.
'Interesi Zapada - očuvanje Jugoslavije'
Ali, još početkom 1991. Bonn je slijedio jednu drugu liniju. Među mnogim dokumentima koji to dokazuju je bilješka Ministarstva vanjskih poslova od 4. siječnja 1991., napravljena u sklopu pripreme za predstojeće francusko-njemačke konzultacije koje su trebale uključivati i usuglašavanje stavova o Jugoslaviji. U njoj se navodi njemački stav: "U interesu europske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje biti usmjereni na očuvanje Jugoslavije".
U Bonnu su u to vrijeme još uvijek striktno odbijali susret s Franjom Tuđmanom na najvišoj razini kako ne bi bili optuženi za miješanje u jugoslavenske unutarnje stvari. Neki su sugerirali kako bi možda bilo dobro da Bonn slijedi primjer Beča i razmisli o "popuštanju dosadašnjeg standarda". No, to ne nailazi na dobar odjek. Jedan službenik - vjerojatno Michael Libal, šef Odjela za Balkan u njemačkome Ministarstvu vanjskih poslova, komentira prijedlog rukom uz opasku: "Austrija NIJE mjerilo za nas!". Njemački veleposlanik pri NATO-u u Bruxellesu Hans-Friedrich von Ploetz je 26. veljače 1991. izvijestio Bonn da je na "privatnom ručku" veleposlanika NATO-a bilo riječi i o tome da je glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner bio suočen s Tuđmanovim zahtjevom za razgovore "putem 'privatnih kanala' (očito preko bavarskih predstavnika)". "Njegova - negativna - reakcija naišla je na nepodijeljeno odobravanje", izvještava von Ploetz.
Čak i kada su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasile neovisnost, stav Bonna ostao je negativan. Za internu upotrebu u razgovorima s jugoslavenskim političarima Bonn diplomatima predlaže i sljedeći argument: budući da se ne može predvidjeti hoće li ostale jugoslavenske republike prihvatiti odvajanje Hrvatske i Slovenije, "rano priznanje bi predstavljalo miješanje u unutarnje stvari Jugoslavije. U svakom slučaju, ostvarivanje prava na samoodređenje ne može se promatrati odvojeno od obveze suzdržavanja od jednostranih radnji na štetu ostalih pripadnika multietničke države i nastojanja da se s njima nađe sporazumno rješenje".
Ali, interno je već u to vrijeme počelo unutar njemačkoga Ministarstva dolaziti do promjene u razmišljanju. Potvrda za to je tekst pod naslovom "Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze", koji ima 13 stranica i klasificiran je kao "Tajno. Samo za službenu uporabu". Taj dokument, što je sasvim neuobičajeno, nije ni datiran, ni potpisan, niti je zabilježeno iz kojeg odjela dolazi. U tom se tekstu uspoređuju argumenti za priznanje Slovenije i Hrvatske i protiv njega.
Protiv priznanja raspada Jugoslavije odnosno zalaganja za neku "obnovu" Jugoslavije govori procjena da u tom slučaju prijeti rat. Mora se osigurati da Hrvati i Srbi "ponovno ne podlegnu iskušenju i pokušaju anektirati Bosnu i Hercegovinu, uključujući i muslimane koji tamo žive", navodi se. Osim toga, važno je uključiti Srbiju: "Izolirana Srbija će vjerojatno pokazati još manje sklonosti reviziji svoje politike na Kosovu od Srbije koja se, zajedno s drugim republikama, pokušava približiti Europi". Stoga se Jugoslaviju, "u nekom obliku", mora sačuvati jer su "s izuzetkom središnje Srbije, krajevi u kojima žive Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani toliko međusobno isprepleteni da je stvaranje čistih nacionalnih država nemoguće", navodi se u toj argumentaciji.
Manje zlo
U mjesecima koji su uslijedili, međutim, u Bonnu su sve više na težini dobili oni argumenti izloženi u dokumentu prema kojima bi priznanje Hrvatske i Slovenije bilo manje zlo. "Svakako je jasno da bi međunarodnoj zajednici, a posebno europskoj zajednici bilo lakše imati posla s jednom jugoslavenskom državom nego s nizom manjih, nužno nestabilnih i u nekim slučajevima (Bosna i Hercegovina, Makedonija) jedva održivih država sljednica", piše u jednoj od analiza, ali i dodaje se: "Ako ovo bude vodeće načelo našeg ponašanja naspram pojedinih jugoslavenskih naroda, a da pritom ne pokažemo barem razumijevanje za brige i želje nesrpskih naroda, mogli bismo se naći pod sumnjom da cinično stajemo na stranu jačeg, dakle Srbije". Stoga Hrvatska mora Srbima priznati pravo na "stvarnu političku autonomiju" na svojem teritoriju, "koja jamči fizičku zaštitu te gospodarski i kulturni razvoj u nesmetanom kontaktu sa svojim sunarodnjacima u Republici Srbiji".
Jedna od posljedica postupne promjene smjera u Bonnu je bilo i to što Tuđmanovi pokušaji da se sretne s Kohlom i Genscherom više nisu glatko odbijani. Nakon razgovora u Beču, Budimpešti i Londonu te nakon što su ga u Italiji primili i predsjednik Francesco Cossiga i premijer Giulio Andreotti, Tuđman je mogao 18. srpnja doći na razgovore i u Bonn. Ali, pritom se htjelo osigurati da on to ne može shvatiti kao potvrdu njemačke spremnosti da prizna hrvatsku želju za samostalnošću. U podnesku kancelarskom uredu od 4. srpnja Odjel 215 Ministarstva vanjskih poslova, koji je nadležan za Jugoslaviju, sastavio je u vezi s tim prijedloge i pritom upozorio da je važno "izbjeći svaki privid priznanja. Puki razgovori, na što smo načelno spremni sa svima, sami po sebi ne mogu donijeti priznanje". U "prijedlogu za raspravu", koji je za Genschera sastavilo Ministarstvo vanjskih poslova, osim toga se sugerira da bi, ako Tuđman zatraži njemačko priznanje Hrvatske, najbolji odgovor bio da ta tema nije na dnevnom redu jer bi priznanje predstavljalo "miješanje u unutarjugoslavenski proces razjašnjavanja".
Poziv jugoslavenskom veleposlaniku
No, dokumenti iz tjedana koji su uslijedili jasno pokazuju kako se stav Bonna, s obzirom na poplavu vijesti o krvavim sukobima, akcijama vojske protiv hrvatskih i slovenskih civila, teroru srpskih i hrvatskih dragovoljaca, nepoštivanju dogovora o prekidima vatre i neuspjehu različitih rundi pregovora od kasnog ljeta 1991., sve više okretao u smjeru priznanja. To je bilo povezano i s učinkom koji je krvoproliće na Balkanu imalo na medijsko izvještavanje, javno mnijenje te raspoloženje u strankama, uključujući i veći dio oporbe. Naročito je zamjenik predsjednika zastupničkog kluba Socijaldemokrata (SPD), Norbert Gansel, vodio kampanju i u javnosti i iza kulisa o tome kako je nužno prestati poricati neizbježnost raspada Jugoslavije.
Nakon što je vojska počela nasilno intervenirati i u sukobu u Hrvatskoj - navodno "kako bi razdvojila sukobljene strane", a zapravo uvijek na strani srpskih dobrovoljaca - Genscher je 26. kolovoza pozvao jugoslavenskog veleposlanika u Bonnu Borisa Frleca k sebi kući. "Ako se primirje ne počne odmah poštivati, njemačka će vlada morati preispitati pitanje priznanja Slovenije i Hrvatske. U tom slučaju će se ona za to založiti i u okvirima EZ-a", zaprijetio je Genscher ovom diplomatu - s čim se on složio. Oružane snage Jugoslavije "više nisu narodna vojska, budući da tu više nisu zastupljeni Slovenci, Hrvati i Makedonci. Dakle, riječ je o čisto srpskoj vojsci koja vrši agresiju na Hrvatsku", odgovorio je Frlec, Slovenac, stoji u transkriptu razgovora. Ubrzo nakon toga on je u znak protesta istupio iz jugoslavenske diplomatske službe.
Prema jednom drugom arhiviranom transkriptu, Helmut Kohl je novoimenovanom hrvatskom ministru vanjskih poslova Zvonimiru Šeparoviću tijekom razgovora u Bonnu 8. listopada 1991. rekao da je "uspio u dugim razgovorima uvjeriti francuskog predsjednika Mitterranda da se pokrene po tom pitanju". No, presudno bi bilo to da Hrvatska riješi "pitanje manjina" i u tu svrhu Genscher je u studenome "ponudio" Hrvatskoj slanje jednog njemačkog stručnjaka kao savjetnika.
Model Južnog Tirola
Budući da je Bonn u međuvremenu doista postao glavni zagovornik hrvatske težnje za samostalnom državnošću, Genscherova ponuda je bila takva da je nije bilo mudro odbiti. Berlinski stručnjak za međunarodno pravo Christian Tomuschat poslan je u Zagreb s prevoditeljem da ispita hrvatski nacrt zakona i, ako je potrebno, zatraži izmjene i dopune. Kao primjer kojemu treba težiti služio je model Južnog Tirola. Nakon što je zakon nekoliko puta revidiran, Tomuschat ga je konačno pohvalio u detaljnom izvješću Bonnu kao "sasvim uravnotežen i pošten". Zastupnici u Zagrebu su 4. prosinca 1991. usvojili ustavni zakon "O pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj", koji im je predstavljen kao bezalternativan.
Neki su i dalje bili protiv. Tri dana ranije njemački veleposlanik u Beogradu Hansjörg Eiff, koji je još uvijek tražio argumente da nekako održi Jugoslaviju na okupu, poslao je u Bonn teleks upozorenja: "Čini se da barem dio hrvatskog vodstva povezuje međunarodno priznanje s očekivanjem međunarodne vojne pomoći, koju 'između ostalih otvoreno traži Reißmülleru FAZ-u (Frankfurter Allgemeine Zeitung, prim. prev.). S naše točke gledišta bi u razgovorima o budućim odnosima to trebalo razjasniti." Johann Georg Reißmüller, tada jedan od izdavača FAZ-a, bio je omiljeni Eiffov protivnik, na kojeg se veleposlanik kritički osvrnuo u brojnim izvješćima Ministarstvu.
Tijek događaja to nije promijenio, pogotovo nakon što je u studenome "Jugoslavenska narodna armija" bombardiranjem sravnila Vukovar sa zemljom. U noći na 17. prosinca 1991. dvanaest država Europske zajednice odlučilo je zajednički priznati Sloveniju i Hrvatsku 15. siječnja 1992. godine. Tada je doista došlo do jednog njemačkog istrčavanja kada je Njemačka, po nalogu Helmuta Kohla, odluku o priznavanju objavila već 23. prosinca.