Viktor Trumbetaš diplomirao je vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.
U svijetu vojnih tehnologija i oružja te isporuka sofisticiranog raketnog i protuzračnog naoružanja Ukrajini od Sjedinjenih Američkih Država spominju se mnogi sustavi, od Patriota do dalekometnih raketa. Međutim, jedno oružje nije spominjano, a riječ je o precizno navođenim raketama-bombama GLSDB (Ground-Launched Small Diameter Bomb), ovaj put u nadograđenoj verziji dizajniranoj da bolje odolijeva ruskim elektroničkim protumjerama. Ove isporuke zasad su neprekinute u kritičnom trenutku za ukrajinsku obranu, nakon što su iscrpljene zalihe projektila ATACMS.
Prema informacijama Reutersa i američkih dužnosnika, nova serija projektila GLSDB prilagođena je za poboljšanu otpornost na rusko ometanje GPS signala, koje je znatno smanjilo učinkovitost prethodnih verzija. U izvješću se navodi da "modifikacije uključuju ojačanje veza unutar oružja i moguću prilagodbu navigacijskog sustava".
U proteklim tjednima navodno je provedeno 19 probnih lansiranja kako bi se provjerile nove performanse. GLSDB projektili-bombe razvijeni su u suradnji Boeinga i švedskog Saaba, kombinirajući raketni motor M26 s vođenom bombom GBU-39/B, izvorno namijenjenom lansiranju iz zraka. Lansirani sa zemlje iz sustava poput HIMARS-a ili M270 MLRS-a, projektili imaju domet do 150-160 kilometara i predstavljaju pokušaj popunjavanja praznine nakon iscrpljivanja zaliha balističkih projektila ATACMS, koji su pokazali znatno veću učinkovitost na bojištu.
Problemi u početku
Iako je bomba GBU-39/B, lansirana iz zraka, pokazala dobre rezultate u ukrajinskom ratnom zrakoplovstvu, ranije verzije GLSDB-a nisu ispunile očekivanja. Ruske sposobnosti elektroničkog ratovanja - posebno GPS ometanje - značajno su utjecale na preciznost projektila, zbog čega su ukrajinske snage neko vrijeme odbacile njihovu uporabu. Novi model pokušava ispraviti te slabosti. Za Ukrajinu, oružje kao što je GLSDB nudi stratešku prednost jer kombinira velik domet, relativnu preciznost i fleksibilnost lansiranja.
Njegova uporaba omogućava ciljanje ruskih logističkih čvorišta i koncentracija snaga daleko iza bojišnice, osobito u trenucima kada su konvencionalna topnička sredstva nedostatna. Ipak, oružje još mora dokazati svoju vrijednost u stvarnim borbenim uvjetima. Ako nadogradnje budu učinkovite, GLSDB bi mogao postati jedan od ključnih alata u ukrajinskoj borbi protiv sve sofisticiranijih ruskih obrambenih i elektroničkih sustava.
Nove isporuke na putu su za bojište s obzirom na to da su zalihe već locirane u europskim skladištima. Sve su oči sada uprte u sljedeće izvješće s terena jer u ovom ratu tehnološka nadmoć često ovisi o sposobnosti da se prilagodi stvarnosti borbe, a ne samo o tehničkim specifikacijama.
Ključni odredi za Kremlj: bore se u Ukrajini za plaću od 2500 eura, a mnogi završe kao topovsko meso
Međutim, dok se na prvi pogled čini da je GLSDB revolucionaran iskorak u domeni vođene artiljerijske municije, mnogi konceptualni elementi tog sustava imaju korijene u sličnim improvizacijama poput Košave - oružja koje je također proizašlo iz potrebe, na ratištima ovih prostora sada već davnih 1990-ih. O čemu je riječ? Srbi su tijekom rata u Hrvatskoj i BiH koristili raketni bacač aviobombi, nazvan Košava po istoimenom vjetru. Slično GLSDB-u, koji kombinira postojeću GBU-39/B bombu male mase s raketnim motorom iz sustava M26, i Košava je predstavljala spoj dostupnih komponenti: klasičnih FAB-100 ili FAB-250 avionskih bombi i pogonskih jedinica preuzetih iz raketnog arsenala.
Isti cilj
U oba je slučaja cilj bio isti - precizno isporučivanje eksplozivne mase na veću udaljenost, bez upotrebe zrakoplovstva. Lanser raketa samohodni, trostruki (LRST) M-94 Košava sastojao se od kamiona TAM-150 s tri ili četiri lansera na koje su se postavljale bombe od 100 ili 250 kilograma (FAB-ovke) s namontiranim raketnim motorima od raketa za višecijevne bacače kalibra 122 mm ili 128 mm koji su služili kao pogon bombe. Postojala je i verzija tog oružja s dvije bombe od 250 kg (FAB-250), pogonjena s po četiri spojena raketna motora od dotrajalih raketa zrak-zrak K-13. To neobično oružje nalazilo se u sastavu 38. raketno-artiljerijske brigade VJ, u sklopu mješovitog artiljerijsko-raketnog divizijuna, zajedno s raketnim sustavima R-65 Luna i M-87 Orkan-2, ali i kasnije Jedinice za specijalne operacije RDB-a Srbije.
Prava zanimljivost dolazi iz operativne uporabe tog sustava koji je bio korišten i u Hrvatskoj protiv hrvatskih snaga te u Bosni i na Kosovu tijekom 1999. godine. Na Kosovu je navodno korišten protiv vojske OVK u predjelu Drenice, a u Bosni je intenzivno korišten u borbama oko Maglaja, spominje se i sarajevsko ratište, zatim oko Goražda i na bihaćkom ratištu. Sustav Košava koristio se u Hrvatskoj na području Petrinje i u susjednom Bihaću, a sve to u eksperimentalno-operativnoj uporabi unutar jedne od najelitnijih jedinica Srpske vojske Krajine. Taj pokretni raketni bacač bombi bio je predan na korištenje 21. diverzantskom odredu 21. Kordunskog korpusa SVK 1993. godine.
Kako su Japanci Britancima nanijeli ‘najteži poraz‘
To je bila jedna od najelitnijih specijalnih jedinica u sve tri srpske vojske u tadašnje vrijeme i obučavana je u centru za obuku diverzanata u Pančevu, uz podršku 72. specijalne brigade VJ. Ako je vjerovati njihovu promidžbenom filmu i podacima u njemu, 21. diverzantski odred imao je mogućnost lansiranja oko 18 bombi od 250 kilograma u nekoliko sekundi, što nas navodi na procjenu posjeda oko šest do devet kamiona s lanserima, čime je odred od 220 ljudi imao izuzetnu vatrenu moć. Iako, pitanje je bi li se zaista toliko vozila i bombi iz prototipne serije dalo tako relativno maloj jedinici na korištenje ili su neki podaci preuveličani radi propagande. Znakovito je da je prema tim podacima baš u toj postrojbi sustav Košava upravo prvi put korišten u borbi (maglajsko ratište) i povrh toga u sklopu 21. DO se izvela primjena takvog tipa i kalibra artiljerije na diverzantski način. Ipak, pokazalo se da su rezultati Košave u Hrvatskoj i Bosni donekle zadovoljavajući, ali nisu u potpunosti dosegli očekivanja.
Nisu se pokazale toliko efikasne
Naime, lansirane bombe u dosta slučajeva nisu izravno pogodile svoje ciljeve, a neke nisu niti eksplodirale. Međutim, tamo gdje bi pale, napravile bi strahovito razaranje i imale su velik psihološki učinak na protivnika. Posljedično, velika nepreciznost i zatajenja nisu rezultirali masovnijom uporabom tog oružja unutar vojski, a treba uzeti u obzir da tada nije bilo ni mogućnosti ugradnje sofisticirane tehnologije poput laserskog navođenja, barem ne u SRJ pod sankcijama. Time je u to vrijeme Košava bila više psihološko oružje, nego precizni udarni sustav. Njezina učinkovitost nije dolazila iz točnosti, nego iz sposobnosti da improvizacijom nadomjesti nedostatke u borbenim sredstvima i projiciranju snage sa zemlje (diverzantska primjena artiljerije od 21. DO). U okruženju potpunog nedostatka zračne nadmoći to nije bila taktička prednost, nego nužnost.
Napad koji je osakatio američku flotu
U principu, kao i danas u Ukrajini, to je bio eksperiment za povećanje kopnene vatrene moći, ali i nadomjestak nedostatka jurišnog zrakoplovstva. Primjerice, tijekom zone zabrane letenja u Bosni i RSK, kada zrakoplovstvo nije moglo letjeti, onda su takvi sustavi za lansiranje aviobombi sa zemlje bili "zgodni" za uporabu. Ili u Ukrajini, gdje zračni zid ruskog zrakoplovstva ruši podosta ukrajinskih aviona pa GLSDB-i daju tu šansu bombardiranja na daljinu. Još uvijek su ti sustavi više izuzetak nego pravilo u uporabi u vojskama i modifikacija nečega starog, prepravljenog u tobože nešto novo, rješenje za stani-pani situacije kad zagusti.
Vrijedi spomenuti da je i Hrvatska vojska imala sličan projekt imitacije sustava zemlja-zemlja, popularno zvan Beograđanka, a riječ je bila o hibridu lansera ruske protuzračne rakete S-75 Dvina na koji je montiran kontejner iz kojeg se lansirala modificirana protubrodska raketa P-15 Termit (NATO-ov naziv Styx). Prema priznanju samih hrvatskih časnika, oružje nije bilo sposobno gađati Beograd jer mu je nedostajalo 40 do 50 posto sustava, što protivnička strana nije znala, ali je zato ispunilo propagandnu svrhu. Sustavi poput Košave danas djeluju arhaično, ali njihova bit - upotreba neavionske platforme za lansiranje aviobombi - nalazi modernog nasljednika upravo u GLSDB-u.
Razlika je u stupnju inženjerske opreme, kvaliteti vođenja i kompatibilnosti s NATO-ovim standardima. Još važnije, modernizirani GLSDB ima duboku stratešku vrijednost: omogućava vojsci da izbjegne rizik od gubitka aviona i pilota, a istodobno pruža sposobnost dubinskih udara - precizno, tiho i s udaljenosti izvan dometa mnogih sustava protuzračne obrane. U biti, radi ono što je Košava pokušavala, ali s tehničkom superiornošću i u okvirima moderne borbene doktrine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....