Premda je neporecivo da su u rat u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. bili umiješani mnogi strani akteri i da je bio internacionaliziran, ali mnogo manje od duljeg sukoba u Libanonu 1975.-1990. i Siriji 2011.-2020., prema znanstvenim mjerilima to je ponajprije bio građanski rat - nasilan sukob pripadnika triju konstitutivnih naroda, Srba, Hrvata i Muslimana, za teritorij, uređenje i identitet države. Obrasci proizvodnje i novačenja političkih neprijatelja koji ulaze u nasilne međusobne obračune pokazuju da je sukob u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalima građanskim ratovima, ponajprije bio "rat znanaca, a ne rat stranaca".
Žrtve su među svojim mučiteljima u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim zemljama zahvaćenima građanskim ratovima, prepoznavali svoje školske učitelje i svoje učenike, prodavače i kupce s tržnica i iz dućana, gostioničare i goste, vozače i putnike komunalnih autobusa, poslovođe i radnike iz tvornica, prve susjede i školske prijatelje svoje djece. To je rat učinilo težim nego da je zemlja napadnuta izvana jer unutarnji sukob ne razara samo političke i društvene institucije nego uništava sâmo tkivo društva, a to su odnosi među ljudima", najvažniji je naglasak profesorice politologije Mirjane Kasapović u njezinoj novoj knjizi "Bosna i Hercegovina 1990.-2020. Rat, država i demokracija".
Službeni narativ
Njezin zaključak odudara od službenog narativa, i sigurno se neće svidjeti vlastima u Sarajevu.
Mirjana Kasapović opsežno elaborira tezu o građanskom ratu. Na početku će podsjetiti da su ratovi na području bivše Jugoslavije, a pogotovo rat u Bosni i Hercegovini, pridonijeli obnovi, ali i revidiranju staroga kulturološkog i političkog imaginarija o Balkanu, odnosno pojma "balkanizacija". Međutim u devedesetima, "balkanizacija" dobiva novo značenje. Dok je stari pojam balkanizacije označavao atomizaciju teritorija, novi znači "atomizaciju identitetâ". Kako je pak "atomizacija identitetâ" obično povezana s "atomizacijom teritorija", u ratovima na području bivše Jugoslavije spojili su se staro i novo značenje "balkanizacije".
Jedno je sigurno - tvrdi Mirjana Kasapović - a to je da o Bosni i Hercegovini ne postoji jedna istina, nego čak tri, i to sukobljene i danas, 25 godina poslije Daytona.
Recimo, dok se zna datum kada je rat završen, sukobljene strane nisu složne o tome kada je on počeo. Za Hrvate, rat je počeo napadom JNA na hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini 1. listopada 1991. Za Srbe, rat je počeo napadom muslimanske strane na srpsku svadbenu povorku u Sarajevu 1. ožujka 1992. Za Bošnjake, rat je počeo napadom srpskih snaga na Bijeljinu 1. travnja 1992. Prvi rat nazivaju Domovinskim, drugi Odbrambeno-otadžbinskim, a treći Općenarodnim odbrambenim ratom.
Istodobno, službena bošnjačka naracija ustrajava na vanjskoj agresiji u kojoj su stranci, Srbi iz Srbije i Hrvati iz Hrvatske, napali Bosnu i Hercegovinu. Nju ne podupire golema većina bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, bilo zato što poriču agresiju bilo zato što Srbe iz Srbije i Hrvate iz Hrvatske ne smatraju strancima. Time je nastao shizofren jaz između osobnih i kolektivnih ratnih iskustava, s jedne, i službene bošnjačke naracije o njemu, s druge strane. Zanimljiva je opredijeljenost velikog broja Hrvata za stajalište da je Bosna i Hercegovina bila suočena s agresijom, no to je izraz uvjerenja da su Hrvati u Hrvatskoj i BiH vodili jedinstven obrambeni rat koji se, unatoč tomu što je riječ o dvjema republikama i dvjema neovisnim državama, ne može razdvajati.
Usto, teza je profesorice Kasapović, u Bosni i Hercegovini državni su akteri de facto opstali samo na muslimanskoj odnosno bošnjačkoj strani koja je preuzela i prisvojila neke, bitno reducirane i preoblikovane institucije prijeratne države. I oni surađuju s nedržavnim akterima: od kriminalnih domaćih paravojnih i paramilicijskih skupina i organizacija do stranih islamističkih jedinica. Druge dvije strane, srpska i hrvatska, koje su se odvojile od prijeratne države ili su "izbačene" iz nje, nastoje se i same konstituirati kao državni akteri.
To pak mogu učiniti samo tako da stvore vlastite države na teritoriju prijeratne Bosne i Hercegovine. A države mogu stvoriti samo nasilnom podjelom teritorija i kontrolom podijeljenih područja, što rezultira podjelom nekoć jedinstvene državne suverenosti. Tako nastaju Republika Srpska, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, ali i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Kada su stvorili svoje državne aktere, mogli su se izdvojiti iz skupine dotad nediferenciranih nedržavnih aktera i u njoj ostaviti one koji su stvarno ili prividno bili isključeni iz novih "država", ali su radili na ostvarenju nacionalnih interesa zbog kojih su one i stvorene.
Dok razmatra prirodu sukoba u Bosni i Hercegovini 1992.-1995., Mirjana Kasapović postavlja pitanje "je li to bio građanski rat ili vanjska agresija?". U odgovoru na to pitanje najočitije su razlike između stranih i domaćih, poglavito bošnjačkih, autora: dok gotovo svi ugledni strani istraživači tvrde da se u zemlji zbio građanski rat, i to etnički građanski rat, gotovo svi bošnjački i znatan dio hrvatskih autora, zbog različitih razloga i pobuda, tvrde da je riječ bila o vanjskoj agresiji. Oko odgovora se, ne slaže niti većina BiH stanovništva. Dok uvjerljiva većina Srba doživljava protekli sukob kao građanski rat, velika većina Hrvata vidi ga kao agresiju Srbije, a gotovo svi Bošnjaci doživljavaju ga kao agresiju Srbije i Hrvatske na BiH. Gotovo svi pripadnici triju zajednica tvrde da je njihova strana vodila obrambeni rat.
Bitno različiti odnosi triju konstitutivnih naroda i njihovih političkih predstavnika prema zemaljskom ratu čine ogledan primjer naracijskih sukoba o sukobu. "Kako bih pokušala odgovoriti na pitanje što je doista bio 'bosanski rat', koristit ću se određenjima građanskog rata koja su izložena u više standardnih rasprava da bih utvrdila udovoljava li sukob u Bosni i Hercegovini njihovim koncepcijskim kriterijima", piše autorica.
Zatim navodi sedam konstitutivnih elemenata građanskih ratova: (1) nasilan sukob unutar granica međunarodno priznate države, (b) sukob vojno i politički organiziranih aktera koje imaju državno-političke vizije ili programe, (c) sudjelovanje vlasti kao jedne strane u sukobu, (d) novačenje ratnih aktera iz lokalnih zajednica, (e) masovna stradanja koja rat razlikuju od povremenih oblika nasilja, (f) učinkovit otpor slabije strane koji rat ne pretvara u jednostrani pokolj, (g) sklapanje mirovnog sporazuma kao jednoga od načina završetka rata. Za nju, odgovor je nedvojben, a glasi - građanski rat.
Izgubljena kontrola
Prema Mirjani Kasapović, sarajevska vlast je vrlo brzo izgubila kontrolu nad državom, pa pritom citira kontroverznog pregovarača lorda Davida Owena, i njegovu ocjenu da se muslimanska vlast pretvorila u malu kliku: "Kolektivno Predsjedništvo sve je manje i manje izvršavalo kolektivnu vlast, a krajem 1992. vlast je prešla na malu skupinu muslimanskih ministara koje je imenovao predsjednik Izetbegović".
Ona se pridružuje Owenovim kritikama na račun Alije Izetbegovića, pa će napisati: "Formalna i prividna višenacionalnost državnih institucija održavala se nedemokratskim sredstvima. Nakon što su izborno legitimni predstavnici Srba, a zatim i Hrvata napustili središnje državne institucije, muslimanski politički vrh uključio je u njih predstavnike tih naroda samovoljno. Misli se na Ivu Komšića i Miru Lazovića".
I što sad? Iako to nije decidirano napisala, očito je da Mirjana Kasapović, dvoji oko budućnosti susjedne države.
Tri glavna politička projekta prije rata i tijekom njega imala su bitno različite pa i potpuno nepomirljive ciljeve: Bošnjaci su htjeli neovisnu, jedinstvenu i unitarnu državu, Srbi su se htjeli odijeliti od postojeće države i stvoriti posebnu državu ili se priključiti Srbiji, a Hrvati su htjeli očuvati državu kao etničku federaciju ili konfederaciju s vlastitim političkim jedinicama, ali nisu isključivali ni odvajanje od postojeće države.
U konstrukciji poslijeratnih političkih projekata važnu ulogu nisu imale samo predratne nego i ratne naracije kojima su sve tri zajednice izražavale svoja posebna iskustva i sjećanja - svatko je izabrao vlastite traume tako što je izborom povijesnih događaja i interpretacijâ tih događaja prihvatio određene traumatske percepcije i jezik kojim se one izražavaju te ih ugradio u svoje povijesne naracije.
"Ratna sjećanja i na njima izgrađene naracije i diskursi, uključujući i one posve mitološke prirode, postali su sastavnicama suvremenih političkih projekata i djelovanja triju strana. Oni su sustavno ugrađivani u postojeće nacionalne identitete, i to tako što su djelomice potvrđivali i učvršćivali stare, a djelomice stvarali nove identitetske sastavnice, pri čemu nove sastavnice nisu dovodile u pitanje bit starih identiteta nego su ih dograđivale. Izgrađene su tri različite memorijske politike ili politike sjećanja. Identiteti i sjećanja jesu politički i društveni proizvodi, 'konstrukti', ali to ne znači da su uvijek i potpuno izmišljeni i da nemaju uporišta u prošlim i suvremenim zbivanjima.
Kako supostoje tri različite nacionalne naracije i tri različite politike sjećanja, u zemlji nema jedinstvenoga ili dominantnog sjećanja na rat, što je očito i iz prikazanih doživljaja rata", smatra Mirjana Kasapović i citira irskog politologa Cilliana McGrattana, koji je, uspoređujući Bosnu i Hercegovinu sa Sjevernom Irskom, zaključio da obje zemlje žive u "foknerovskom sutonu". I citirao Williama Faulknera iz njegove knjige "Requiem for a Nun": "Prošlost nikad nije mrtva. To čak i nije prošlost".