Walter Brandmüller, jedan od četvorice kardinala koji su papi Frani podastrli svoja Dubia (Dvojbe) u pogledu interpretacije njegova postsinodskoga apostolskog nagovora Amoris laetitia, obećava Papi, u intervjuu koji je objavio Vatican Insider, da “ispravci” na koje su ga četvorica pozvali neće biti objavljeni kao javni dokument, nego prihvaćeni privatno, “in camera caritatis”.
Važno je, dakle, da se Papa pokaje za ono što je objavio, da svi znaju da se podvrgnuo teološkom tumačenju četvorice, pa ga oni neće dalje ponižavati niti tjerati da to kaže vjernicima, oni će već znati koga treba da poslušaju.
Još jedan među četvoricom, kardinal Raymond Leo Burke, najavljuje “mogućnost” da nakon Bogojavljenja zahtijeva “formalni čin ispravljanja teške zablude”, što nije poziv na smjenjivanje Pape, ali je dosad to bila svrha. Posljednji put je car Ludwig IV Bavarski s tim pretekstom zahtijevao opći koncil te je 1328 svrgnuo papu Ivana XXII, ali antipapa Nikola V nije opstao ni godinu dana pa je Ivanov autoritet ostao netaknut.
Ostala dvojica, Carlo Caffarra i Joachim Meisner, zasad se ne oglašuju.
Petora pitanja
Dubia se sastoje u petorim pitanjima kojima četvorica osporavaju pravovjernost naputaka u Papinu postsinodskom nagovoru (npr. mogućnost da biskup, nakon procesa pokajanja i pomirbe, odobri vjerniku koji je stupio u drugi, civilni brak, pravo na pričešćivanje).
Frane četvorici nije odgovorio, pa su oni ta Dubia prvo objavili, optuživši praktički Papu za krivovjerje, a Burke sada tjera korak dalje, dok Brandmüller nudi “časni uzmak”.
Četvorica kardinala nisu uspjeli izbaciti iz takta Franu, iako ih je Papa nekoliko puta sarkastično opleo, ne imenujući ih. Neki ini kardinali i prelati su pokazali mnogo manje strpljivosti. Mons. Pio Vito Pinto, dekan Apostolskog sudišta Svetog kotača, iznio je pravno mišljenje da bi Papa mogao svu četvoricu lišiti kardinalske časti.
Brazilski kardinal Cláudio Hummes je u intervjuu internetskom portalu Religión Digital kratko odrezao da su na tim polazištima “četvorica, a u Crkvi je kardinala više od 200”. Hummes je precizno naglasio gdje je problem: “Crkva brani svoje jedinstvo kao jedinstvo u pluralnosti. Ta je pluralnost delegitimirana ako se u ime jedinstva prijeti raskolom. Ove podjele su realno zlo, a ne pluralnost”.
Raskol prijeti i s još jedne strane: Pod Burkeovim duhovnim vodstvom se u shizmatičnoj poziciji našao Suvereni Vojni Malteški Red, jer je odbio nadležnost Pape (i povjerenstva koje je poglavar Katoličke crkve imenovao) nad “unutrašnjim poslovima” Reda.
Četvorica kardinala su se postavili kao etičko-teološki sud sui generis, mimo sudišta i tijela kojima Crkva raspolaže. Nije vjerojatno da bi uspjeli navesti Kardinalski zbor na sazivanje Koncila, jer nije tome na ruku išla atmosfera u Biskupskoj sinodi, na temelju koje je papa Frane obznanio Amoris laetitia, a u čijem su radu sudjelovali i mnogi kardinali.
Svrha je nešto prizemnija: satjerati Papu u kut, natjerati ga da se brani, podriti njegov autoritet u doktrinalnim pitanjima.
U tom znaku za Katoličku crkvu u svijetu završava godina koju je nemoguće jednoznačno ocijeniti. Iz Rima gledano, ne bi se reklo da su masovni crkveni događaji - npr. kanonizacija Majke Terese Kolkatske ili Svjetski dan mladih u Krakówu - donijeli onaj entuzijazam kojim su blistali u doba sv. pape Wojtyłe.
Sveta godina
Nema sumnje da je Sveta godina milosrđa koju je papa Frane sazvao praktički na brzinu, bez vremena za pomnije i dubinskije pripreme u mjesnim crkvama, i po svojoj suštini morala biti manje mobilizatorska od Velike svete godine 2000, kada se bilježio dvomilenijski jubilej Isusova rođenja, pogodniji da se pred svijetom pokaže trijumfalna Crkva, Ecclesia Triumphans.
Ovogodišnja Sveta godina nije bila koncentrirana pod rimskim medijskim reflektorima pred četvorim papinskim svetim vratima, nego raspršena diljem svijeta, sa svetim vratima u još oko 4000 mjesnih katedrala i još gotovo toliko raznih ustanova, uključujući bolnice i zatvore, gdje je vjerojatno milosrdna utjeha bila najpotrebnija.
Važno je, dakako, što je ona pridonijela kako duhovnom, tako i duševnom životu vjernikâ - ali to je teško, a možda i kontraproduktivno mjeriti. U svakom slučaju, eventualno povišenu razinu duševnog mira teško je iznijeti u medijski prostor, sve kad bi to i bila Papina nakana, a jamačno nije bila.
Ecclesia sanatrix
Njegova ideja nije ni Crkva vojujuća, Ecclesia Militans, a ni Ecclesia Triumphans, nego (ako smijemo skovati pojam) Ecclesia sanatrix, Crkva ustrojena “kao poljska bolnica”, potpora bolnome koja se organizira i djeluje na poprištu tragedije ili katastrofe, na bojištu među zaraćenima, kao hitna pomoć i kao trajna, pa i palijativna skrb bića, dakako duše, ali ne razlučene od tijela. A poljska bolnica ne može kao laka konjica galopirati s barjakom na čelu uz poletne Suppéove kajde, ona se, podalje od tribina, bavi raskomadanim udovima i utrobama.
Ako netko, poput Burkea, još rado rabi kardinalski plašt dug šest i više metara, krojen tako u vremena kada je bilo predviđeno da se njime pokriju i crkveni knez, dok ponosno jaši, i sapi njegova konja, kako kopitarova zadnjica ne bi okrhnula image prinčevske uznositosti - dakako da će se kloniti poljske bolnice, u kojoj plašt ni čudom ne može ostati blistav među prosutim crijevima.
U 2016 su Crkvi crijeva i doslovce bila prosuta u Normandiji, gdje je manijakalni terorist za oltarom rasporio o. Jacquesa Hamela. Stradala je tragično u Iraku i Siriji, Betlehem, donedavna većinom kršćanski, opkoljen je sa 18 novoizgrađenih izraelskih kolonizatorskih naselja, i tako dalje.
Izvana gledano, pitanja koja su postavila četvorica kardinala zaista se ne doimaju kao nešto na čemu treba rušiti Papu - ali to je ipak unutrašnja stvar Katoličke crkve. Možda njoj ovakav Papa nije prikladan.
Napokon, u Sjedinjenim Državama Amerike 52 posto katolika glasalo je za Donalda Trumpa i time presudno pridonijelo njegovoj pobjedi, na programu mržnje protiv imigranata, obnove utrke u nuklearnom naoružanju, ruganja invalidima, ukidanja solidarne zdravstvene zaštite najsiromašnijih, što je sve predstavljano kao zdrav kršćanski konzervativizam. I to je znak vremena, u skladu s Isusovim metodološkim naputkom iz Evanđelja po Mateju: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima”, po rezultatima koje poluče.