Histerija koju pokušava stvoriti Srbija raznim diplomatskim notama i pismima u kojima optužuje Hrvatsku nema previše veze s procesom integracije Srbije u EU, nego je samo poznat scenarij koji se ponavlja uvijek kad Hrvatska obilježava oslobađanje svog teritorija operacijom Oluja. Retorika koja dolazi iz Srbije ovaj je put još oštrija jer dolazi od osoba koje imaju problema i s vlastitom prošlošću - premijera Aleksandra Vučića i ministra vanjskih poslova Ivice Dačića - a u procesu su sastavljanja nove vlade.
Srbija se sada ponaša kao da je pred vratima EU, da će brzo postati članica, pa i da je ona ta koja postavlja uvjete ako EU želi da ona postane članica. Dojam da se tako razmišlja u Srbiji ostavljaju i poruke da oni uopće neće ući u EU ako trebaju postati kao Hrvatska. Nastave li ovako, mogli bi brzo tražiti od EU da izbaci Hrvatsku ako želi da joj se Srbija priključi u članstvo.
Realnost je da je Srbija daleko od članstva u EU, da godinama zaostaje, primjerice, za Crnom Gorom, da je otvorila tek mali broj poglavlja i da je, iako ima gospodarski rast, još uvijek previše siromašna da bi bila poželjna članica Europske unije.
Iako Srbija smatra da se EU prema njoj odnosi s dvostrukim mjerilima, ima primjera koji mogu dokazati da EU zapravo njoj popušta. Najbolji je primjer otvaranje Poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima. Ne računajući na zahtjeve koje je Hrvatska postavila oko tog poglavlja, Srbija ne bi mogla otvoriti ovo poglavlje da je EU prihvatila ocjenu Haaškog suda o suradnji Srbije. Zadnje izvješće o tome je bilo izuzetno negativno, ustvrdilo se da Srbija dulje vrijeme ne želi ispuniti zahtjeve Suda, ne poštuje njegove odluke, relativizira zločine, pa i pravomoćne presude, ne poštuje jurisdikciju tog Suda u nekim slučajevima i ne provodi odluke sudova iz susjednih država. Hrvatska je godinama čekala na otvaranje tog poglavlja jer je Europska unija pravo da tumači postoji li puna suradnja sa Sudom u Haagu ili ne dala Glavnom tužiteljstvu tog Suda. U slučaju Srbije taj je Sud jasno ustvrdio da je Srbija "skrenula s puta pune suradnje". A Hrvatska je pomak u pregovorima mogla učiniti samo kad je postojala ocjena da postoji puna suradnja sa Sudom u Haagu. Kada god bi se pojavila neka kritika, proces je stao u tom poglavlju.
Ipak, Srbija je bez obzira na to otvorila Poglavlje 23. Ono što brine Beograd nije Hrvatska, nego popis čak 50 prijelaznih mjerila iz tog poglavlja. I kada ih ispuni, a za to će možda trebati proći i nekoliko godina, i to uz političku volju i odlučnost, Srbija će dobiti mjerila za zatvaranje. Osim tog poglavlja, Srbiji je problem i ono što je drugima bilo najlakše poglavlje ili, bolje rečeno, samo formalno poglavlje, s brojem 35, dakle zadnje, koje se zove "Ostala pitanja". U tom poglavlju Srbija ima uvjet koji će je stalno pratiti sve do zaključenja pregovora, a to je "sveobuhvatna normalizacija odnosa s Kosovom" koja bi se trebala ostvariti putem "pravno obvezujućeg dokumenta", što znači zapravo i svojevrsno međusobno priznanje tih dviju država. Vučić i Dačić su već napravili korake u tom smjeru. Na zadnjem summitu o Zapadnom Balkanu u Parizu slikali su se ispred zastava država sudionica, među kojima je bila i ona Republike Kosovo. Ali, kao i u Poglavlju 23, i u ovom poglavlju Srbiji je dano puno vremena za ispunjavanje uvjeta. Razlog je to što EU s jedne strane zna da se odnosi Srbije i Kosova mogu normalizirati samo postupno, a s druge da je još daleko dan kada bi Srbija mogla ući u EU.
Čak i kada bi Srbija brzo ispunila sve uvjete, EU ne bi bila spremna za njezino primanje u članstvo. Zato je krivo shvaćena i izjava predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera da neće biti proširenja EU do kraja njegova mandata, dakle do 2019. godine. Realno je da do te godine neće biti proširenja, ali to ne znači da će ga biti odmah nakon toga, već 2020.
Zapravo sadašnjem vodstvu u Srbiji dobro dođe Hrvatska kao izgovor za kašnjenje u procesu priključenja EU, a jasno je da Srbija na tom putu ima puno većih problema od odnosa s Hrvatskom.
U Srbiji namjerno pokušavaju predstaviti put te države prema EU kroz prizmu odnosa s Hrvatskom kako se ne bi previše govorilo o drugim uvjetima. Osim Kosova, tu su i borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, reforma pravosuđa te slobode medija čime se Srbija ne može baš ponositi u ovom trenutku, što potvrđuje i sama Europska komisija. Ovisno o tome kako će se kretati odnosi EU i Rusije, svrstavanje na stranu Rusije po gotovo svim pitanjima moglo bi postati problem za Srbiju.
Čim se saznalo da će Hrvatska, zbog promjene redoslijeda predsjedanja nakon Brexita, predsjedati Unijom u prvoj polovici 2020. godine, mediji u Srbiji odmah su pronašli "diplomatske izvore" koji su im "potvrdili" da bi to mogao biti problem za Srbiju koja bi upravo u to vrijeme trebala ili postati članica ili završiti pregovore. A zapravo ni jedno, ni drugo nije nerealno. Niti će Srbija za tri i pol godine moći zaključiti pregovore o članstvu, a kamoli postati članica Europske unije, osim ako se nešto dramatično ne promijeni u EU ili Srbiji ili i u EU i u Srbiji. A kada god se nešto mijenjalo u EU, proces proširenja je postajao sve teži i duži, a ne lakši i kraći.