Probudite se, još nije kasno”, glasio je poziv stanovnicima Varšave koji su se ovog utorka okupili kako bi odali počast Piotru Szczęsnyju, do 19. listopada nepoznatom 54-godišnjem Poljaku koji se pretvorio u simbol otpora vladajućim konzervativcima Jaroslawa Kaczyńskog. I potom je oko dvije tisuće okupljenih - držeći u rukama letak s napisom “Piotr S.”, krenulo prema sjedištu vladajuće stranke Pravda i pravednost (PiS)…
A sve je počelo 19. listopada, kada se Piotr Szczęsny, poput čehoslovačkog studenta Jana Palacha, zapalio u znak protesta zbog načina na koji vladajuća stranka Pravo i pravda, vodi Poljsku. Ovaj kemičar iz Krakowa i član MENSA-e, toga je dana ispred Palače kulture i znanosti u središtu Varšave, dijelio letke u kojima je objasnio da se na ovako očajnički čin odlučio zbog svega u što sadašnji vladajući konzervativci iz PiS-a, predvođeni Jaroslawom Kaczyńskim pretvaraju Poljsku i zamolio prolaznike i liječnike neka ga ne pokušaju spasiti. Potom je planuo, i premda su vatrogasci intervenirali, Szszęsny je umro poslije deset dana. Ali način i razlozi zbog kojih je umro, iznova su otvorili pitanje političke situacije u Poljskoj u kojoj je političko klatno pomaknuto dobrano udesno.
Prije dvije godine na vlast je došla desno-populistička stranka Jaroslawa Kaczyńskog koja je u predizbornoj kampanji 2015. Poljacima obećala osjetno povećanje socijalnih davanja i temeljitu reformu države, nazvanu “zaokret na dobro”. To je i realizirano, ali javni državni mediji su potpali pod PiS-a, kao i Ustavni sud, a na državne dužnosti su postavljani ljudi prema stranačkoj pripadnosti. Europska unija je pokrenula postupak protiv Poljske zbog kršenja načela pravne države, međutim prema anketama PiS je daleko najjača tamošnja stranka. Čemu se protivi liberalna javnost, ali nitko nije očekivao da su kritičari vladajuće stranke spremni na samožrtvovanje. Onda se pojavio Piotr Szczęsny i odlučio se žrtvovati kako bi pokrenuo javnost protiv desničarske rekonkviste.
‘Ne upućujem apele’
U lecima koje je dijelio, pozvao je Poljake i Poljakinje da se suprotstave konzervativnim državnim vlastima koje je optužio da guše ljudska prava i građanske slobode, napadaju nezavisnost sudova, uništavaju prirodu, do njihovog dolaska na vlast nezavisni javni radio i TV servis sada pretvaraju u propagandnu trubu vlade, nepotizam i postavljanje partijskih aktivista i njima bliskih ljudi na sve položaje u državnoj upravi i poduzećima. “Ne upućujem nikakve apele sadašnjim vlastima, jer to ne bi donijelo nikakav rezultat. Ali želim da lider Prava i pravde i cijela konzervativna nomenklatura primi k znanju kako su neposredni krivci za moju smrt i da je moja krv na njihovim rukama”, pisalo je u oproštajnom pismu koje su prolaznici 19. listopada našli i ubrzo zatim počeli masovno objavljivati na internetu.
Samospaljivanje nije nepoznati oblik borbe protiv diktatura, a sada i demokratura u Istočnoj Europi. Jan Palach koji se spalio 16. siječnja 1969. protestirajući protiv sovjetske okupacije, najpoznatija je žrtva, a u oproštajnoj poruci objasnio je da pripada grupi studenata koji su sklopili “pakt samoubojstva”, i da je on tek prva od ljudskih buktinja koja će narednih dana i mjeseci preplaviti Čehoslovačku.
Ali prvi se samozapalio upravo jedan Poljak, u rujnu 1968. Ryszard Siwiec, poljski računovođa, učitelj i veteran Armije Krajowa. Spalio se na varšavskom stadionu u znak protesta protiv onoga što se dogodilo u ČSSR-u, no mediji su zataškali njegovu žrtvu.
Sveukupno se spalilo 29 ljudi, a sedam je umrlo. Ali oni su protestirali zbog komunističke diktature, dok je superinteligentni Piotr S., odlučio umrijeti uvjeren da ne vrijedi živjeti pod diktatom konzervativne desnice, čak i kada je legalno izabrana na izborima.
Iako su provladini mediji u Poljskoj tvrdili kako se radi o psihički nestabilnoj osobi, ubrzo je postalo jasno kako su Piotr S. i njegova obitelj, “normalni ljudi poput nas svih”, kao što su ispričali njihovi susjedi. Njegova supruga radi u Krakowu, a Piotr Szczęsny je kemičar, i bio je opoziciji u vrijeme komunističke diktature, baš kao i mnogi studenti u to vrijeme. Često je isticao kako se njegova kćer rodila u sretnoj godini 1989., kad se raspadao tadašnji socijalistički blok. Danas su i kćer i sin na doktorskom studiju.
Prvih nekoliko dana, reakcije poljskog društva bile su neodlučne, a u medijima su se postavljala pitanja radi li se o fake news, je li muškarac koji se odlučio spaliti bio normalan i je li ovo optužba protiv cijele Poljske? Samo nekoliko dana kasnije, javnost se probudila i počeli su se javljati pozivi na otpor i prosvjede protiv Kaczyńskog i njegovog režima, a uključili su se poznati političari i ugledne javne osobe.
“Neki ljudi pokušavaju ubiti istinu. Ostali šute. Ne znamo što je gore”, napisao je Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća u ponedjeljak na Twitteru.
Gen hrabrosti
Još žešće je reagirala slavna redateljica Agnieszka Holland, čiji su filmovi tri puta kandidirali za Oscara, u Americi je režirala nekoliko epizoda serija “Žica” i “Kuća od karata”, a za ulazak HBO-a u istočnu Europu snimila je seriju “Gorući grm” o životu i smrti Jana Palacha. Ona je snažno osudila šutnju javnosti u Poljskoj:
“Teško je razumjeti kada odvjetnik ‘Wyborcza’ i drugi liberalni stručnjaci, zajedno s policijom i državnom propagandom, pozivaju na šutnju i tvrde da to nije bio politički čin. Ako takav čin, opravdan i izveden, nije politički čin, što je to? Trenutno se ne čini kako će postupak Piotra S. probuditi Poljake jer u relativno normalnim vremenima, bez rata, geta i terora, malo ljudi u sebi ima gen hrabrosti i pravde”, skeptično je zaključila Agnieszka Holland u poljskom izdanju Newsweeka.
Ipak su uslijedila okupljanja nezadovoljnih građana, najprije 2. studenoga na Dušni dan, kada su javne osobe čitale posljednje pismo Piotra Szczęsnog, a onda su 6. studenoga, u Varšavi i Toruńu održani marševi sjećanja. Reagirao je i biskup Tadeusz Pieronek, izjavom da je “Piotr Szczęsny znao što radi” i da je to “očajan, ali herojski čin”, a poljski zastupnici su 8. studenoga održali minutu šutnje u spomen na žrtvu ovog protivnika Kaczynskog i desničarskih vlasti.
Kada se ulični prodavač voća i povrća Tarik al-Tajib Mohamed Buazizi u očaju spalio 17. siječnja 2010., njegova smrt nadahnula je pobunu protiv tuniskog predsjednika Zinea El Abidinea Ben Alija, koja se ubrzo proširila u okolnim državama, pod nazivom Arapsko proljeće. Spaljivanje Piotra S. vjerojatno neće pokrenuti Poljsko proljeće, ali pokazuje da očaja ne nedostaje niti u Europi.