I u kampanji cijepljenja protiv koronavirusa u 27 država članica Europske unije ponavlja se vječna priča u odnosima između država članica i zajedničkih institucija u Bruxellesu. Kada stvari idu dobro i nešto brzo doživi uspjeh, nacionalni lideri preuzimaju zasluge i rijetko kada spominju Bruxelles. Ali kada stvari ne idu dobro ili dovoljno brzo, odgovornost se prebacuje na institucije EU u Bruxellesu. Početak kampanje cijepljenja u 27 država članica EU više je javna promidžba i simbolika nego uspješan početak kakav se očekivao. Podatak da je Ujedinjena Kraljevina do sada cijepila više nego sve države članice zajedno samo je jedan primjer. Da ne govorimo o Izraelu koji je procijepio više od 20 posto stanovništva i SAD-u gdje, iako loše, proces ide ipak bolje nego u EU.
Nije prošlo niti dva tjedna otkad je počelo cijepljenje i već je pod paljbom kritika Europska komisija. S jedne je strane optužuju da je naručila premali broj pravih cjepiva, a s druge da je naručila previše cjepiva od potencijalnih proizvođača čije cjepivo vjerojatno neće doći barem do kraja godine samo da bi udovoljila nekoj velikoj državi članici. Odgovornost su na Europsku komisiju prvi pokušali prebaciti njemački političari. U toj državi se ove godine održavaju parlamentarni izbori. I tamošnji političari su morali odgovarati na pitanja, koja se na prvi pogled čine logičnima, zašto do cjepiva koje je izumljeno u Njemačkoj (BioNTech/Pfizer) drugi dolaze brže od Nijemaca. Belgija, država gdje se proizvodi najveći dio cjepiva i odakle se ona dostavljaju drugim državama, zadnja je po postotku cijepljenja do sada.
I u drugim državama se pojavilo pitanje kako je netko mogao sudbinu cijepljenja svog stanovništva ostaviti u rukama birokrata iz Bruxellesa. A službeno i dalje odgovornost i ovlasti za zdravlje građana ima svaka članica za sebe.
Odluka da se cjepivo protiv covida-19 nabavlja zajedničkom narudžbom preko Europske komisije, koja sklapa sporazume s potencijalnim proizvođačima za potrebe država članica, imala je za cilj stvoriti osjećaj jedinstva u borbi s pandemijom te spriječiti utrku između država članica tko će prvi nabaviti veće količine cjepiva. U tome se uspjelo. Manje-više sve države članice mogu doći do cjepiva, koja su podijeljena prema broju stanovnika i odlukama država koje vrsta cjepiva žele.
Što se brzine tiče, institucije EU nisu poznate po tome. Zapravo se stječe dojam da one nisu niti stvorene da bi brzo djelovale. U djelovanju institucija EU procedure su važnije od rezultata. Najbitnije im je da netko ne otkrije da nešto nije bilo u skladu s postojećim procedurama. Države članice su Europskoj komisiji davale mandat da u njihovo ime naruči cjepiva. Bile su cijelo vrijeme upoznate s pregovorima i same su na kraju odlučile koje vrste cjepiva žele. U pravu su iz Europske komisije kad kažu da u ljeto nisu mogli znati koja će cjepiva biti uspješna i koja će prva dobiti odobrenje nadležnih agencija za korištenje. Zato su odlučili ugovore sklopiti sa šest potencijalnih proizvođača. Kada pregovarate u ime 27 država, jasno je da to traje dulje.
Iako ne nužno najbrži način, nabava cjepiva preko EU je ipak najbolji način. Njemačka i Francuska sigurno bi mogle do cjepiva doći brže da su išle u pregovore s proizvođačima. Imaju dovoljno novca, velike su pa bi i te kompanije imale interesa njima davati prednost. Ali što bi to značilo za EU? Sjetimo se samo kakve su reakcije bile kada su na početku pandemije države članice unilateralno zatvarale granice i zabranjivale izvoz lijekova i medicinske opreme. Postavljalo se pitanje čemu onda služi EU ako svaka država brine samo za sebe. Mnoge države EU sigurno bi kasnile u nabavi, a time i cijepljenju svog stanovništva. Uz politički i simbolički značaj, uspješno cijepljenje u svim država EU, ali i šire, nužno je i zbog epidemioloških razloga. Jer sve dok se virus bude širio u nekim državama, niti jedna neće moći biti sigurna da je pobijedila koronu.
Europska unija naručila je znatno više doza nego što će trebati. Više od 2,3 milijarde doza za oko 500 milijuna stanovnika. Pitanje je samo vremena, ali je i vrijeme dragocjeno jer svaki dan strogih mjera pogađa europsko gospodarstvo milijardama eura. I na kraju neće biti važno tko je prvi počeo i tko je najbrže na početku provodio cijepljenje, nego tko će kada završiti cijepljenje. Nažalost, i kampanja cijepljenja ima političku dimenziju, nju koriste političari kako bi dokazali da su "jako sposobni i osigurali cjepivo za svoj narod" ili da bi dokazali kako su njihovi politički protivnici "nesposobni jer su propustili osigurati brzo cijepljenje za svoje građane".
U takvoj atmosferi najlakše je prebaciti odgovornost na zajedničke institucije EU u Bruxellesu koje izravno ne odgovaraju biračima, ali čije vodstvo postavljaju nacionalne vlade. Sve članove Europske komisije imenuju njihove vlade, a predsjednicu biraju lideri država članica. Članice su one koje zajedničkim institucijama daju mandat, određuju proračun i utvrđuju ciljeve i prioritete. Da su htjele da institucije EU budu brže, onda bi im nacionalne vlade dale veće ovlasti.
