Iz današnje perspektive, sukob Izraelaca i Palestinaca čini se kao da traje vječno. Od polovice 20. stoljeća pa sve do danas to područje Bliskog istoka obilježavaju duži periodi netrpeljivosti i nemira nižeg intenziteta, ispresijecanog ozbiljnim, velikim ratovima, ustancima i terorističkim napadima.
Kako je sve, i zašto, počelo? Je li 1948. godina i proglašenje neovisnosti Izraela ta točka u povijesti koju možemo uzeti kao polazišnu za razumijevanje današnje situacije, ili treba krenuti još ranije? Kolike su bile šanse za mir tijekom posljednjih desetljeća i jesu li Sporazumi iz Osla bili vrhunac mirovnih napora između dvije strane? Tko je vodio te pregovore, što je njima odlučeno i zašto na kraju nisu rezultirali postojanim mirom? Kada je doista nestala svaka nada za rješenje sukoba koje nije vojno? I kakav Bliski istok možemo očekivati za 10 godina? Sve su to pitanja koja smo prošli u specijalnoj epizodi podcasta Prva linija, a u kojoj je gost bio vanjskopolitički analitičar i stručnjak za Bliski istok, Mirko Dautović.
-----------------------------
Video podcasta pogledajte ispod
-----------------------------
Video cijelog podcasta, i odgovore na sva postavljena pitanja možete pogledati iznad, a sumaciju podcasta prenosimo niže u tekstualnom obliku.
Na samom početku podcasta Dautović objašnjava povijest prostora na kojem se danas nalazi država Izrael, a još više povijest židovskog naroda koji je od Rimskog carstva raseljen širom Europe i Bliskog istoka.
- Tijekom čitavog srednjeg vijeka Židove se maltretira i progoni u Europi, a tijekom 19. stoljeća to se spaja i s rasizmom te imamo više velikih pogroma. Tada na vidjelo izlazi antisemitizam, čak i u sekularnoj Francuskoj, te je to "probudilo" židovske intelektualce koji su počeli tražiti svoju domovinu. Fokus je bio odmah na njihovoj drevnoj domovini, tada Palestini, koja je bila pod kontrolom Osmanskog carstva. Već tada počinje kapati broj židovskih naseljenika iz Europe u Palestinu. Poslije Prvog svjetskog rata teritorij Palestine je od Lige naroda dodijeljen Britanskom carstvu kao mandat da se o njemu brine. Britanija je tada obećala Arapaima da će im dozvoliti nastavak ujedinjene arapske države, što je prekršeno, a s Francuskom je dogovorena podjela Bliskog istoka. Istovremeno je lordu Rothschildu obećano da će Britanija podržati nastanak židovske države na teritoriju Palestine i tamo se naseljava sve više Židova koji stižu u desecima tisuća i kupuju zemlju. Arapima se to ne sviđa i tu već nastaju tenzije, objašnjava Dautović.
1948.
Nakon Drugog svjetskog rata tenzije na tom prostoru rastu te se organiziraju i oružane židovske skupine koje izvršavaju napade i na britanske vojnike (neke su, pak s njima sklopile mir), objašnjava Dautović.
- UN donosi plan kojim bi se teritorij mandata Palestine podijelio tako da oko polovica teritorija ide židovskoj državi, a polovica arapskoj. No, Arapima koji su tada imali dvije trećine populacije na tom teritoriju to se nije svidjelo te su taj prijedlog odbili te 1948. odmah nakon proglašenja države Izrael arapske zemlje (Egipat, Sirija, Jordan i Irak) napadaju Izrael. Neočekivano, izraelske snage su nadjačale arapske. Inače, i prije toga događaju se incidenti koje se može opisati kao ratne zločine, poput ubijanja civila u jednom palestinskom selu od strane izraelskih paravojnih formacija, kaže vanjskopolitički analitičar.
Palestinska populacija tada bježi s nekih područja na kojima su živjeli - tu postoje različite verzije priče: od toga da ih je u tome instruirala palestinska strana pa do toga da ih je zaplašila država Izrael. Oni su pobjegli u Siriju, Libanon, Jordan te na teritorij Gaze i Zapadne obale.
- Za Izrael je to stvaranje države, koja kontrolira nakon tih događaja oko 75 posto bivšeg Mandata Palestine, dok je za Palestince to katastrofa, Nakba. Tada je i Jeruzalem podijeljen na dva dijela, dok je Zapadna obala pod kontrolom jordanske monarhije, a Pojas Gaze pod kontrolom Egipta. No, mir se tada, uglavnom zbog međunarodne zajednice, ne uspijeva sklopiti, objašnjava vanjskopolitički analitičar te potom razlaže kako je na cijeli prostor utjecala čuvena Sueska kriza.
Važan faktor postaje i Hladni rat te SAD i SSSR sukob Izraelaca i Arapa počinju koristi kao proxy rat i obje strane snabdijevaju svojim oružjem. To je bilo, ističe Dautović, i ideološki nekonzistentno budući da je tadašnja izraelska vlast u ekonomskim razmišljanjima bila bliska SSSR-u, a svejedno su uživali podršku Washingtona koji ih je vidio kao čimbenik svojeg utjecaja na Bliskom istoku (tada još uz Tursku, Irak i Iran).
Camp David
- 1967. dolazi do Šestodnevnog rata u kojem Izrael preventivno napada Egipat, Siriju i Jordan i uništavaju njihove vojske. Siriji tada uzimaju Golansku visoravan, okupiraju Zapadnu obalu (koju je držao Jordan) te Pojas Gaze i poluotok Sinaj (koji je u međuvremenu vraćen Egiptu). Šest godina kasnije dolazi do Jomkipurskog rata kada su arapske države (Sirija i Egipat) inicijalno zatekle Izrael, samo da bi uskoro opet došlo do preokreta i Izrael opet preuzima inicijativu i potiskuje Egipćane i zadržava Sirijce, govori Dautović i potom prelazi na prvi veliki uspješni mirovni proces.
- Pet godina nakon Jomkipurskog rata egipatski predsjednik Anvar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin pregovaraju u Camp Davidu (SAD), uz posredovanje američkog predsjednika Jimmyja Cartera, što je urodilo Sporazumom iz Camp Davida kojim Egipat priznaje Izrael, kao prva arapska zemlja koja je to učinila. Izrael se zauzvrat povukao sa Sinajskog poluotoka, a 1981. Anvara Sadata ubijaju članovi Muslimanskog bratstva koji su se protivili tom sporazumu.
S druge strane na području Izraela život teče dalje, dio Palestinaca počinje raditi tamo, ali velik broj njih i dalje zamjera Izraelu oduzimanje zemlje. Tada, kaže Dautović, polako i sigurno kreće naseljavanje židovskih doseljenika na Zapadnoj obali, što dovodi do ozlojeđenosti kod Palestinaca.
- Cijelo vrijeme imamo i militantni otpor palestinskih boraca, poput PLO-a i Yassera Arafata ili Fronta za oslobođenje Palestine. Oni se pobjegli u južni Libanon odakle su upadali na sjever Izraela i vršili terorističke napade, lansirali projektile te čak upadali u židovska sela i ubijali tamošnje stanovništvo. Izrael zato 1982. pokreće invaziju na Libanon, koji je tada bio usred građanskog rata u kojem je Izrael pomogao ekstremnu kršćansku miliciju. Ta je milicija počinila zločine nad Palestincima, poput maskara u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili gdje se smatra da su pobili do nekoliko tisuća ljudi, a pritom obližnje izraelske snage nisu intervenirale. Palestinske militantne organizacije tada su pobjegle u Tunis, kaže Dautović.
Pregovori iz Osla
Sve ovo, od Egipta do rata u Libanonu, kao i pozicija Palestinaca pod okupacijom, potiču 1987. na Prvu intifadu u kojoj je stvoren i Hamas.
- To je bila serija nasilnih prosvjeda palestinskog civilnog stanovništva prema izraelskoj vojsci, kaže Dautović i dodaje da izraelske snage na njih odgovaraju brutalno. Sve to je vjerojatno potaknulo mladog norveškog diplomata Terjea Rød-Larsena da organizira pregovore za Palestince i Izraelce u Norveškoj. Iako se krenulo s nižih razina, dakle ne najviše pozicioniranim dužnosnicima, uspjeli su doći do Sporazuma iz Osla. Imat ćemo dva takva sporazuma (potpisanih 1993. i 1995.) koji će omogućiti početak mirovnog procesa Izraela i Palestine, objašnjava.
Simboli tih pregovora bili su izraelski premijer Yitzhak Rabin i čelnik PLO-a Yasser Arafat.
- Obojica su slovila za nepokolebljive vođe, čak heroje svojih naroda. Zato su oni mogli potpisati takav sporazum, a da ne budu žigosani kao izdajnici. Iako, posao su odradili niži i srednji dužnosnici, a oni o svemu nisu bili inicijalno toliko informirani. Oni su zapravo svoju reputaciju potom stavili kao zalog tih sporazuma.
Tim pregovorima je PLO-u, to jest Fatahu, priznato da su legitimni predstavnici palestinskog naroda. Također, uspostavljena je autonomna palestinska uprava na teritoriju Zapadne Obale i Gaze, što je neka vrst začetka njihove državnosti.
- No, to je tek početak mirovnog procesa. Sva bitna pitanja, od statusa Jeruzalema, od eventualnog povratka vlasništva nad zemljom potomaka palestinskih izbjeglica, sudbine židovskih naselja na Zapadnoj Obali, granica, toga hoće li Palestina smjeti imati svoju vojsku pa do garancija Izraelu za njegovu sigurnost... sve to je odgođeno. Nažalost, ona se dalje nisu mogla riješiti, što je bilo vidljivo vrlo brzo nakon potpisivanja oba sporazuma, kaže Dautović.
Atentat iz 1995. i poslije toga
Mjesec dana nakon potpisivanja Drugog sporazuma iz Osla, ubijen je Yitzhak Rabin, na kojeg je atentat izvršio ekstremni židovski nacionalist.
- To će, de facto, uništiti bilo kakvu mogućnost mirovnih pregovora. Izraelski kamp koji je želio mir tim je osakaćen, a već sljedeće godine na vlast dolazi Benjamin Netanyahu koji je aktivno radio na sabotiranju Sporazuma iz Osla, smatra Dautović i dodaje da su tada, uz terorističke napade koje je vršio Hamas, ekstremi preuzeli igru.
Pred kraj mandata američkog predsjednik Billa Clintona, 2000. godine, u Camp Davidu su održani novi pregovori (tada je izraelski premijer bio Ehud Barak), no ključna pitanja nisu mogla biti riješena. Nakon tih pregovora entuzijazam za mirovne pregovore je u padu, a urodio je i Drugom intifadom, novom serijom nasilnih prosvjeda Palestinaca protiv Izraela.
- Treba napomenuti i da je tijekom mandata Ehuda Baraka desničarska stranka Likud podizala tenzije te je tada opozicijski političar Ariel Sharon, kasnije premijer Izraela, otišao do džamije Al-Aksa na Brdu hrama (za koju Židovi vjeruju da je mjesto Prvog i Drugog židovskog hrama iz biblijskih vremena), što je izazvalo osjećaj ugroženosti kod muslimana, kaže Dautović.
Za period od 2000. godine vanjskopolitički analitičar ističe da nije urodio značajnijim pokušajima pregovorima između Izraelaca i Palestinaca. Smatra i da je Netanyahuova politika takva da se spriječi osnivanje kohezivne političke scene među Palestincima.
- Mahmud Abas, trenutni predsjednik Palestine, od 2005. nije izašao na izbore. Samo je nastavio vladati, ima već 88 godina, a podršku u narodu nema. S druge strane, u Gazi imamo Hamas. Dakle, Palestinci nemaju pravog predstavnika.
Dautović smatra i da je danas rješenje o dvije države, Izraelu i Palestini, onemogućeno. Naročito nakon napada 7. listopada koji je Hamas izvršio na teritoriju Izraela.
- Sada samo bivši dužnosnici govore o miru s Palestincima. Na primjer, Ehud Barak, koji više nije bitan niti ima pretenzije za tim. Možda bi političari tipa Bennyja Ganza ili Yaira Lapida ti koji bi mogli početi neke pregovore ako dođu na vlast. Ali sva ona pitanja, koja se sada čine nerješiva, i dalje su tu.
Upitan gdje vidi Izrael i palestinske teritorije za 10 godinu, Dautović nije optimističan.
- Ili će u Gazi Palestince etnički očistiti, ili će tamo biti vječna okupacija - što je preskupo, ili će im dati njihovu državu. A vidim i bijes u arapskom svijetu te Iran koji je blizu nabavljanja nuklearnog oružja. A jednom kad ga on nabavi, to će morati i Turska i Saudijska Arabija, a možda i Egipat i UAE. I mislim da ćemo se tada, nažalost, baviti time, zaključuje.
-----------------------------
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.