"Danas stvarno moraš biti jako tašt i glup da platiš 30 tisuća dolara za originalnu torbicu", rekao je novinarima Wall Street Journala Kinez Li.
Razlog je dosta jednostavan - Li je može sašiti za tisuću, a kopija će biti toliko dobra da čak ni zaposlenici u luksuznim brendovima neće moći raspoznati fejk od originala.
Dokaz za to leži u fizičkoj trgovini Fashionphile u New Yorku gdje su izložene dvije Louis Vuitton torbice koje kupce pozivaju na izazov autentičnosti, no razliku između kopije i originala, kazala je osnivačica Fashionphilea Sarah Davis, ne uspijevaju detektirati čak ni zaposlenici luksuznih brendova.
Problem, piše WSJ, jest u tome što je tržište kopija luksuznih torbica zahvaljujući digitalnim kanalima i industrijskoj špijunaži, kroz godine, postalo toliko sofisticirano da je neke kopije od originala sada moguće raspoznati samo uz pomoć rendgenskih zraka.
Nije više plastični bofl
Krivotvoritelji luksuznih torbica usavršili su zanat kopiranja, a proizvodi koje stavljaju na tržište daleko su od nekadašnjeg plastičnog bofla za koji je iz aviona bilo vidljivo da nije original. Nove generacije "superfejka", kako im tepaju u industriji, izgledaju jednako dobro kao i originali, koštaju između petsto i pet tisuća dolara, mogu se naručiti putem WhatsApp grupa ili aplikacije Telegram, a oni koji ih prodaju kupcima osiguravaju real-time iskustvo i uslugu, kao i dostavu robe ravno na kućni prag.
Popularnosti koju su dosegle kopije luksuznih torbica pridonijeli su i influenceri, koji su i više nego spremni reklamirati i ocjenjivati kopirane artikle, a proizvođači te robe, uglavnom iz Kine, za to ih jako dobro plaćaju. Izraz fejk, odnosno lažnjak, na tim se kanalima više ne koristi - robi se tepa nazivima replike, ogledalo torbice ili superklonovi, a mlađe generacije, koje si ionako ne mogu priuštiti originalnu Hermes ili Dior torbicu, rado ih prihvaćaju, posebno nakon što su društvene mreže preplavili videozapisi jednog kineskog krivotvoritelja koji je u njima tvrdio da luksuzni brendovi tajno proizvode svoje artikle za male pare u Kini, a kasnije ih preprodaju na svjetskom tržištu.
WSJ upozorava kako je većina iznesenog u tom videu laž, no to je bilo dovoljno da se pripadnici generacije Z zapitaju isplati li se uopće kupovati originalnu robu, posebno sada kad je više nije moguće razlikovati od kopije.
Usavršili tehnike kopiranja
Popularne torbice poput, recimo, Lady Dior, tvrde brokeri Bernstein, doista se prodaju i do 15 puta skuplje nego što košta njihova proizvodnja, pa je kupnja dobrih kopija, rekla je za WSJ ekspertica za luksuzne brendove Marian Makkar, način na koji su novije generacije luksuznim trgovcima pokazale srednji prst.
To se, logično, prelijeva i na zarade - samo lani je generacija Z potrošila otprilike 5 milijardi dolara manje na luksuzne robne marke nego u godini prije, pokazuju podaci konzultantske kompanije Bain&Co, a krivotvoritelji su se spremno priključili na taj trend usavršivši tehnike kopiranja. One su sada toliko dobre da je posrednik The RealReal, piše WSJ, nedavno uložio u XRF tehnologiju kako bi testirao metalne dijelove na torbicama te tako otkrivao kopije, jer je to golim okom u velikom broju slučajeva postalo nemoguće.
Razne su teorije zašto su kopije postale tako dobre, no glavnim razlogom ipak se čini industrijska špijunaža, odnosno krađa detaljnih uputa za izradu torbica najpoznatijih brendova koje su postale učestalije s čestim outsourcingom proizvodnje. Te upute sadrže točne podatke o kroju, veličinama i načinu šivanja torbica, a zahvaljujući njima danas je bitno lakše napraviti dobru kopiju nego nekoć, kad su krivotvoritelji trebali kupovati i rastavljati originalne torbice da bi otkrili kako su one izrađene.
Osim toga, krivotvoritelji se također pokušavaju sprijateljiti s radnicima koji rade u tvornicama luksuznih brendova kako bi, u zamjenu za novac, dobili insajderske informacije, a do njih prilično jednostavno dolaze jer je uglavnom riječ o slabo plaćenoj radnoj snazi koja cijelu godinu ne zaradi toliko za koliko se proda jedna Hermes torbica.
Zarade deset posto od cijene
I to doslovno - WSJ otkriva kako Hermes svojeg glavnog čovjeka za torbice zaposlenog u Francuskoj plaća četrdeset tisuća dolara godišnje, uključujući bonuse, što je manje nego što američki potrošači plaćaju za jednu torbicu od krokodilske kože.
Najbolje kopije uglavnom se proizvode u Kini, u tvornicama koje danju imaju legitimnu proizvodnju za masovna tržišta, a noću tamo šiju kopije koje poslije plasiraju na tržišta zahvaljujući sve većem broju influencera. Oni na svojim kanalima reklamiraju i isprobavaju robu, kao što je to recimo kanal @davidslifestyle, povezan sa stranicom direct.me, na kojoj se mogu pronaći brojni linkovi na više od 150 lažnih torbica LV i Hermes.
WSJ kaže kako linkovi vode na stranicu pod nazivom Save Bullet registriranu u Hong Kongu, a influenceri za svaki prodani artikl zarade 10 posto od cijene, što u slučaju 789 dolara vrijedne lažne birkinice znači gotovo osamdeset dolara zarade.
Takav model prodaje kopija prava je noćna mora za luksuzne brendove jer roba u zemlje više ne stiže u velikim pošiljkama, koje je lakše detektirati, nego potrošačima na kućni prag. Pa iako brendovi unajmljuju istražitelje kako bi na društvenim mrežama poput Reddita razotkrili tržište kopija, mreža je gotovo neprobojna. Prodavači i kupci susreću se u grupama u koje se može ući isključivo na preporuku, a novinari WSJ-a uspjeli su pisanim putem kontaktirati nekoliko preprodavača koji dobavljaju robu iz Kine i potom je odašilju u svijet.
Novac ostaje tvornicama
Žena po imenu Heidi tako im je ispričala kako može nabaviti birkinicu za 1800 dolara iz jedne skrivene tvornice dok se cijene istih torbica od egzotičnih koža vrte oko četiri tisuće, što je znatno manje od pedeset tisuća dolara, koliko košta originalna.
Prije kupnje će prodavač kupcu poslati i detaljnu videosnimku robe, a procjena je da slobodnjak preprodavač na ovaj način mjesečno može zaraditi između pet i dvadeset tisuća dolara.
Naravno, veliki novac ostaje i samim tvornicama - njihove operativne margine procjenjuju se na 50 posto dok proizvođači luksuznih brendova ostvaruju približno 40 posto, što pokazuje kako je krivotvorenje profitabilnije.
Komentari
2