Aleksandru Vučiću nije najbolje sjeo kraj 2019. godine. Afere su mu obilježile ovu nestabilnu jesen, kraj se ne nazire, a već na proljeće, u ožujku, čekaju ga parlamentarni izbori.
Skandal Krušik nikako da se stiša, potom mu je uletjela neugodna špijunska afera s ruskim obavještajcima (Grigorij Kleban, zamjenik ruskog vojnog atašea u Srbiji, već je izvan dometa srbijanskog pravosuđa) koji rovare po Srbiji, a sada mu, neposredno uoči odlaska na noge Vladimiru Putinu u Soči 4. prosinca, jedan od najpoštovanijih i najobavještenijih srbijanskih analitičara Boško Jakšić kaže kako je “moguće da je afera Krušik lansirana iz Rusije” kako bi se pokazalo da Kremlj ima kapacitete “destabilizirati vlast u Srbiji”.
- Otkrivanjem ove afere Rusi šalju upozorenje Beogradu da ne pretjeruje suviše u tim vrstama poslova s Bliskim istokom i Zapadom- napominje Jakšić u listu Blic.
Podsjetimo da je nedavno ruski balkanolog Genadij Sisojev u našim novinama rekao kako Vučić itekako zna da na političkoj sceni Srbije Rusija ima i druge jake i utjecajne proruske igrače osim njega, na koje se Kremlj može osloniti.
Podsjetimo da je afera Krušik buknula kada je zviždač Aleksandar Obradović otkrio da je privatna tvrtka GIM, koja se povezuje s Brankom Stefanovićem, ocem ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića, nabavljao od Krušika iz Valjeva oružje po povlaštenim cijenama u odnosu na ostala, u prvom redu državna poduzeća poput Jugoimporta SDPR.
Pokazalo se, pišu neki srbijanski mediji, da je oružje iz Srbije završilo u Jemenu, a Branko Stefanović je u ime kupaca iz Saudijske Arabije bio u Krušiku. Vlasti su neko vrijeme nespretno pokušavale zataškati aferu pa je nastala papazjanija iz koje se nije dalo razabrati radi li tata Branko ili ne radi za GIM i ako radi, što točno radi. No, onda se odnekud pojavila informacija kako iza svega stoji sukob Vučića i Stefanovića koji, navodno, podrškom izvana (!?) ugrožava Vučićevu poziciju.
Tako je afera postala i veliki politički kamen oko vrata vladajućem režimu te osobno Aleksandru Vučiću. No, nije to sve. Zviždač Obradović priveden je u pritvor, pa u kućni pritvor, a portal Javno.rs tvrdi da su ga posjetila dvojica koja su se predstavili kao agenti srbijanske tajne službe BIA (Bezbjednosno-informativna agencija) koji su ga pokušali ušutkati ponudom da se neće podizati optužnica ako zaboravi. I prijetili su mu.
Također nema odgovora na optužbu potpredsjednice stranke Sloboda i pravda Marinke Tepić koja je u Skupštini Srbije izjavila da su minobacači iz Krušika završili u Ukrajini te da “iza svega toga stoji član Glavnog odbora SNS-a Milorad Pušica”. No, na brojna novinarska pitanja tko je Milorad Pušica i o čemu se tu radi, od predstavnika SNS-a nisu dobili nikakve odgovore.
Kako bi ublažio razorne dosege afere, ali i zadovoljio Ruse, Aleksandar Vučić bi na Dan državnosti Srbije, 15. veljače, trebao predstaviti “Deklaraciju o političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti Srbije”. Kako kažu analitičari u Srbiji, cilj je te Deklaracije umiriti Rusiju porukom da će Srbija ostati pod njezinom kapom. No, vojnopolitički ekspert Aleksandar Radić kaže kako se radi o tome da “ako nemate neke velike uspjehe kojima se možete pohvaliti, onda treba prodati tezu da je Srbija drugačija od svih ostalih zemalja”.
Naime, u posljednje vrijeme Srbija se nalazi u preši između Zapada i Rusije. Aleksandar Vučić pod velikim je pritiskom da mora odabrati stranu i jasno reći kome će se prikloniti. Kosovo je jedan od utega koji ga preteže na kremaljsku stranu jer Zapad sve više pritišće da je jedino rješenje Kosova “međusobno priznanje”, što Vučić odgađa koliko može (i tu očajnički ima podršku Rusije) jer osjeća da bi taj potez - koji će u nekom trenutku biti neizbježan - mogao biti njegov politički kraj.
Iako je Vučić deklarativno izjavio kako je strateški cilju Beograda EU, ipak je nedavno potpisao sporazum o suradnji s ruskom verzijom postsovjetskog EU, Euroazijskom unijom, što u Bruxellesu nije dobro prihvaćeno. “Mi cijenimo političke, kulturne i vjerske veze Rusije i Srbije, ali Srbija će morati odlučiti u kojoj političko-ekonomskoj integracijskoj zajednici želi biti. Ne može se istodobno sjediti na dva stolca”, poručio je Beogradu slovenski europarlamentarac Franc Bogovič, a slično im poručuje i slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčak.
Srbija, koja je prikočila pristupne pregovore s EU, u panici iščekuje početak otvaranja Poglavlja 31 - vanjska, sigurnosna i obrambena politika. Prihvaćanjem tog poglavlja Srbija bi trebala (doduše, treba i sada neovisno o tome, ali joj se, zasad, gleda kroz prste) prihvatiti zajedničku politiku EU prema Rusiji, a to znači sankcije koje Srbija izbjegava uvesti. Upravo zbog toga baltičke države, kao i još neke članice EU, nisu za nastavak pregovora sa Srbijom. Osim toga, iz Rusije (a u Sočiju će Putin to još jednom zatražiti od Vučića) neprestano traže da se Srbija stalno izjašnjava o nepristupanju NATO-u, što je najveći ruski strah iz ulice brestova. Naime, time bi Rusi ostali bez ikakvog utjecaja ili doticaja u Europi. Srbija im je posljednja šansa i neće je pustiti samo tako.
Beograd je zbog vršljanja špijuna zaoštrio i svoje odnose sa Sofijom, a skupštinski zastupnik Milovan Drecun optužio je bugarsku tajnu službu da je raširila mrežu po Srbiji. Elena Poptodorova, bivša bugarska ambasadorica u SAD-u, kaže kako je očigledno da je u Nišu ruska vojna baza (Rusi i Srbi tvrde da se radi o humanitarnom centru, koji traži isti status kao i predastavnici NATO-a u Srbiji, ali Vučić tome nije udovoljio), a bivši bugarski ministar vanjskih poslova Solomon Pasi traži da Europska komisija obrati pažnju na rusku aktivnost po Srbiji. “Hoće li u vezi s ruskom vojnom prisutnošću u Srbiji i ruskim špijunskim centrom u Nišu biti rasprave ili i mi i KGB nudimo europske perspektive”, napisao je Pasi na svom Twitter profilu.
U posljednje vrijeme Srbija se intenzivno naoružava iz Rusije (raketni sustav Pancir, rabljeni MiG-ovi, helikopteri, tenkovi), a nedavno je održana i zajednička vojna vježba “Slavenski štit 2019.” te se stvara dojam (provučićevski mediji na tome inzistiraju) o jakoj i velikoj vojno-političkoj suradnji s Rusijom, iako su veze s NATO-om i broj vježbi s njima deseterostruko veći od onih s Rusijom. Podsjetimo, primjerice, da je Nikola Lunić, direktor Vijeća za stratešku politiku, izjavio za Deutsche Welle kako Srbija od Rusije dobiva rashodovana i zastarjela vozila vrijedna oko 150 tisuća dolara, a od SAD-a su dobili Humveeje vrijedne 7,5 milijuna dolara.