StoryEditor
EKSKLUZIVNO

Nekadašnji savjetnik premijera Blaira za Jutarnji: ‘Danas se sramim što sam Britanac!‘

Što zajedničko imaju Johnson, Donald Trump, Vladimir Putin i Jair Bolsonaro. Oni su nacionalisti, populisti i lažljivci
Boris Johnson, Alastair Campbell

Grozan je osjećaj sramiti se svoje zemlje. Doživotni sam pobornik Laburističke stranke, ali čak i kad sam kao novinar pratio Margaret Thatcher, iako se s toliko toga što je učinila nisam slagao, nije me bilo sram čuti da je netko naziva britanskom premijerkom.

Danas, u dobi od 63 godine, osjećam se posramljeno i neugodno dok svijet gleda na nacionalnu katastrofu koju je Boris Johnson napravio od krize Covida-19.

Sve donedavno sam se identificirao kao Britanac (moja putovnica), Škot (moje podrijetlo, moje srce), Europljanin (moja geopolitika), Yorkshirac (moje rodno mjesto) i Londonac (gdje živim). Brexit je testirao taj redoslijed osjećaja. Upravljanje Johnsonove vlade Covidom-19 ga je uništilo. Nemam ništa zajedničko s tim ljudima koji vode našu zemlju. Sramote Britaniju i zbog njih mi je mučno.

Znam Borisa Johnsona dugi niz godina, otkad smo bili novinari, on za desničarski Daily Telegraph i Spectator magazine, ja za ljevičarski Daily Mirror. Kad sam bio glasnogovornik Tonyja Blaira, Johnson bi se pojavio na nekom od mojih briefinga kako bi se smijao, zbijao šale, nikada nije radio bilješke i silno je branio priče koje je izmislio, primjerice da je “Bruxelles” planirao inzistirati na jednodimenzionalnim kondomima ili zabraniti čips s okusom i zakrivljene banane. Stekao je slavu kao predmet sprdnje i cijeli put do vrha se koristio istim trikom. Ruglo je postalo lider nacije i našu zemlju čini predmetom ismijavanja.
Covid je pokazao koliko uistinu nije u skladu s ozbiljnim položajem; nezainteresiran za krizu dok se ona obrušavala na cijeli svijet; ignorira stručnjake kako bi se hvalio da se rukuje sa zaraženim pacijentima; inzistira da se veliki sportski događaji nastave čak i kada su ostale susjedne zemlje otišle pod ključ; ne uspijeva osigurati zaštitnu opremu prvoj liniji obrane; ne ispunjava obećanje za obećanjem kako će svatko tko treba moći dobiti test; misleći, kao i s Brexitom, da su slogani sve što je potrebno… zgnječiti sombrero (izravnati liniju)… poslati virus da se spakira… provesti Brexit.

Njegova lažna churchillianska obraćanja izazvala su toliko zbrke umjesto da je dokinu, a u međuvremenu se i skrivao čak i prije nego što je bilo očito da je bolestan. Na površinu je uistinu isplivao tek da bi obranio svog savjetnika Dominica Cummingsa koji je prekršio pravila zabrane putovanja koja je sam pomogao osmisliti kako se ne bi suočio s kaznom već s prezirom milijuna koji su dva mjeseca ostali kod kuće kako im je bilo naloženo.

Nula od deset

Odavno znamo da je Johnson lažljivac. Kriza je pokazala da je on i ozbiljno nesposoban. Sada smo pri vrhu tablice lige smrti sa SAD-om, Rusijom i Brazilom, s Johnsonom, Donaldom Trumpom, Vladimirom Putinom i Jairom Bolsonarom koje Der Spiegel naziva “četvoricom vođa zaraženog svijeta”.

Johnson je došao na vrh svoje stranke uvjeravajući ih kako je pobjednik, sposoban privući ljude koje drugi torijevci ne mogu i istina, ostvario je puno pobjeda. Postao je gradonačelnik Londona koji je cijelog mog života bio laburistički grad; referendum o Brexitu protivno svim očekivanjima; osvojio je vodstvo u Konzervativnoj stranci dobivši potporu čak i zastupnika koji su kazali kako znaju da će biti katastrofa; i pobijedio je na izborima. Međutim, osobine koje su ga dovele do toga - ležeran odnos prema istini, sposobnost ismijavanja skandala, majstorstvo pretvaranja složenih pitanja u pomodne slogane - potpuno su suprotne onome što je sada potrebno.

Na početku ove krize, kada sam im pokušavao pružiti određeno povjerenje, dijelom temeljeno na onome što smo naučili iz onoga što smo učinili dobro i onoga što smo učinili loše tijekom kriza iz Blairovih godina, poslao sam poruku ministrima i državnim službenicima, na njihov zahtjev o pristupu koji bi vlada trebala imati te sam objavio verziju toga u Evening Standardu.

1. Osmislite, provedite, ali i iznesite javnosti jasnu strategiju.
2. Pokažite snažno, jasno i konzistentno vodstvo.
3. Organizirajte se iz središta vlade.
4. Sve posvetite tome.
5. Dobro koristite stručnjake.
6. Rasporedite snažan tim.
7. Posvetite se važnim trenucima.
8. Neka javnost bude uz vas.
9. Pokažite istinsku empatiju prema ljudima pogođenim krizom.
10. Ponudite nadu, ali ne lažnu nadu.

Nije pretjerano reći da je Johnson ostvario nula od deset. Nije postojala jasna strategija i još je nema. Vrludalo se od ignoriranja preko imuniteta krda, do djelomičnog stavljanja pod ključ. Koje se raspadalo, čak i dok je Johnson radio veliku predstavu kako sada konačno možemo vidjeti par ljudi iz druge kuće pod uvjetom da se pridržavamo društvene udaljenosti i ostanemo vani. Većina nije poslušala jer su plaže i parkovi već bili prepuni.

Vodstva nije bilo i prije nego što se razbolio, izostalo, a otkad se vratio više se usredotočio na spašavanje Dominica Cummingsa nego na spašavanje zemlje od Covida. Centar je, rastrgan štedljivošću i kabinetom u kojem nema nikoga osim onih koji istinski vjeruju u Brexit, oslabljen. Tim je žalosno slab. Stručnjaci se ne koriste za ekspertizu, već za pružanje političkog pokrića. Važni su trenuci pokvareni zbunjujućim porukama. Kad je riječ o empatiji, ministri pokazuju malo brige za mrtve i oplakivanje izvan robotske “naše misli i molitve su uz njih” iz dana u dan na briefinzima koji su postali majstorski prikaz užasne komunikacije.

Lažni prijatelj naroda

Johnson je osvojio vlast predstavljajući se kao prijatelj naroda protiv mitske elite. To je bila prava prevara s obzirom na to da dolazi iz Etona i sveučilišta Oxford, škola za privilegirane. Skandal s Cummingsom i potvrda da se ova klika smatra ljudima koji određuju pravila za druge, ali se ne smatraju obveznima da ih se sami pridržavaju, razotkrili su da su ljudi vs. elita vječni mit i razotkrili Johnsona kao ono što su neki od nas uvijek znali da jest - šarlatan, krajnje neprikladan za bilo koji visoki položaj, a kamoli onaj najviši u zemlji.

Gledajući po svijetu, zanimljivo je koliko je liderica koje su bliže deset nego nuli: Angela Merkel u Njemačkoj, Tsai-Ing Wen na Tajvanu, Erna Solberg u Norveškoj, Mette Frederiksen u Danskoj. U Velikoj Britaniji, iako je Škotska izgubila više od 2300 plus ljudi zbog Covida, smatra se da je prva ministrica Nicola Sturgeon unatoč tome obavila daleko bolji posao od Johnsona.

Jacinda Ardern na Novom Zelandu je definitivno ostvarila svih deset. Kao komunikatorica, bila je jasna, odlučna, jednostavno empatična i s najboljom jedinstvenom linijom komunikacije u posljednja tri mjeseca - “Novi Zeland ima samo 102 slučaja; ali i Italija je imala u jednom trenutku” - kad su stavili zemlju pod ključ. Ondje su umrle dvadeset i dvije osobe. U takozvanoj Matičnoj zemlji, Ujedinjenoj Kraljevini, bilo je mnogo više umrlih, više od 60.000, nego što bi stalo na stadion Premier lige, osim na terenu Manchester Uniteda.

Ova je kriza za ozbiljne lidere koji imaju oko za detalj, sposobnost da djeluju i vještinu da pokrenu ljude na suradnju i fokusiranje, a uspjeh ili kako god mora se mjeriti rezultatima. Dakle, Hrvatska se pod premijerom Andrejem Plenkovićem može osjećati mirno, ali i ponosno jer je zadržala stopu smrtnosti na samo 103. Ujedinjena Kraljevina ima više od toga svaki dan, već tjednima.

Da bi se vidjelo tko je radio loše treba samo pogledati brojke - SAD, Ujedinjena Kraljevina, Rusija i Brazil. A što još zajedničko imaju Johnson, Donald Trump, Vladimir Putin i Jair Bolsonaro, “četvorica vođa zaraženog svijeta”, ‘kako ih je nazvao njemački časopis. Oni su nacionalisti, populisti i lažljivci. Oni odbijaju istinske stručnjake. Motivirani su više vlastitim interesima nego interesima nacije. Virus nacionalističkog populizma koji dijele i šire na svoj je način jednako opasan kao i virus koji je ubio toliko njihovih građana.

Boris Johnson trenutno pokušava uvjeriti učitelje, roditelje i djecu da je sigurno da se nastava pokrene. Njegov veliki argument je da su druge zemlje u Europi pokazale da se to može učiniti. Velika je razlika u tome što su druge zemlje u Europi vidjele vladu koja je kompetentna, dobro vođena, sposobna stvoriti konsenzus i vješta objasniti stvari bez laganja ili hvaljenja kako su odlično obavili posao.

I kad se sjetim da su to isti oni ljudi koji su nam dali Brexit, a još uvijek nemaju pojma kako će se ostvariti. Covid je, međutim, dao naznaku kako vjerojatno neće proći dobro, najmanje za Ujedinjenu Kraljevinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:25