Preksinoć je njemački nobelovac Günter Grass (r. 1927) objavio pjesmu “Sramota Europe” u Süddeutsche Zeitungu, a već jučer londonski The Independent dobio je izjavu predsjednika njemačkog parlamentarnog Odbora za europske poslove - časno ime je Gunther Krichbaum - o tom pitanju. Izvrijeđao je pisca na pasja kola. A posredno mu poručio da je on stari, senilni umjetnik kojem je bolje da se drži ozbiljnog pisanja, nego da se miješa u politička pitanja.
Tko treba pomoć?
“Njegova (Grassova) kritika posve je promašila stvarnost, posebno stvarnost u kojoj se Grčkoj izuzetno pomagalo zahvaljujući izuzetnim naporima (europskih) građana i njihovih lisnica , a ne njihovih država”, izjavio je njemački parlamentarac i prikačio se velikom piscu. Samo što nije rekao da je Grass razumljivo lud i da razumljivo ne razlikuje odnos zbilje i uobrazilje.
Nato se nadovezala predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Christine Lagarde, kojom je postala zato što je njen prethodnik bio zatečen bez gaća, bolnom izjavom o siročićima u malim selima Nigera: “Mislim da oni (u Nigeru) više trebaju pomoć od građana Atene”.
No, kako je Grass s četrnaest dvostiha uzbudio jednog parlamentarca i jednu predsjednicu? Političarima je malo stalo do same pjesme, do “Sramote Europe”. U njoj je pjesnik, barem koliko se vidi iz prijevoda Anne-Kathrin Godec na internetskoj stranici Miljenka Jergovića, branio Grčku. Podsjetio je aktualne činovnike Europe , da ne velim EU, na njihove pretke.
“Zemlja (Grčka) osuđena na siromaštvo, a njeno - bogatstvo muzeje krasi: tvoj čuvani plijen”, zabilježio je Grass u četvrtom dvostihu svoje pjesme. Možda Kirchbaum i Lagarde ne pamte kako su se engleski i francuski ambasadori svađali, početkom XIX. stoljeća, oko bareljefa s Partenona, koje su njihove dvije zemlje željele podjednako opljačkati. Melina Mercouri, dakako, nije ih uspjela vratiti u Grčku.
Svetost vlasništva
Toliko o svetom društvenom ugovoru i neupitnom svetom vlasništvu. A sada nešto malo, predlaže nobelovac, o časnome moralu Europljana: “Njenim si pukovnicima - dozvolila jednom da budu ti partneri savjesti”. No, tko to još pamti? Tko pamti sve one oružane snage koje su “spopale” Grčku, njene “blagoslovljene otoke”, noseći u ruksacima Hölderlinove pjesme o grčkim bogovima.
Tko je tu čija sramota i tko je tu “porodica Kreza” koja izvan zemlje (Grčke) “drži sve što zlatno sja u tvojim trezorima”. Ovo je samo retoričko pitanje. Činjenice su jasne svakom zainteresiranom za katastrofu Grčke. Svima osim političarima. Oni i dalje tvrde da je novac identitet, nemaju vremena raspravljati s umjetnicima koji ne vide pravu stvarnost. I što je, onda, “prava” stvarnost?
Drugi put u kratkom vremenu Grass je odlučio iskoristiti svoj umjetnički autoritet u dnevnim, političkim pitanjima. Ovaj put poslužio se stihovima - još nedavno izazvao je globalnu buru svojom pjesmom u prozi o odnosu Izraela prema iranskom nuklearnom programu. Danas ga, opet, uvaženi političari pitaju: “Što vam to treba, gospodine?” I opet pokazuju da nemaju pojma tko je Grass, no dobro je to što ga, ipak, uvažavaju i čuju da govori, iako ne razumiju što.
Zaborav sramote
Otkako se javio prvim pjesmama polovicom 50-ih godina Grass je bio osjetljiv na stvarnost. “Služio se svim modernim sredstvima citata, pretapanja, igrama riječi, jezičkog vica, paradoksa, uključujući banalni svakodnevni jezik, žargon civilizacije i ‘upravljanog svijeta’”, zabilježio je povjesničar Fritz Martini. A upravljani mu je svijet danas Europska Unija, Europa koja ne može zaboraviti svoju grčku sramotu, niti se izvući pokazujući prstom na Velikog brata na Wall Streetu.
Günter Grass - Sramota Europe
Kaosu bliske, zato što nije odgovarala tržištu,
udaljila si se od zemlje koja ti je bila kolijevka.
Što si dušom tražila, a navodno i našla,
ništa ne vrijedi više, ni starog željeza.
Kao dužnica gola na stupu srama, pati zemlja,
a dugovala si joj zahvalnost, u svim svojim frazama.
Zemlja osuđena na siromaštvo, a njeno
bogatstvo muzeje krasi: tvoj čuvani plijen.
Oni, koji su oružanim snagama spopali zemlju
blagoslovljenu otocima, u ruksaku su nosili Hölderlina.
Jedva je trpljena zemlja, čijim si pukovnicima
dozvolila jednom da budu ti partneri savjesti.
Bespravna zemlja kojoj je pravdonoša zvana Moć
stezala remen sve jače i jače.
Antigona je tebi za inat u crnini i u zemlji je cijeloj
odjeven u tugu narod, kojem si ti bila gošća.
Izvan zemlje porodica Kreza drži
sve što zlatno sja u tvojim trezorima.
Pij već jednom! Pij!, viču klakeri,
Ali Sokrat im ljutito vrati pehar, do ruba pun.
U zboru će ti opsovati sve što jesi, oni bogovi,
Čiji Olimp oduzeti tvoja je želja.
Bez duha ćeš uvenuti, bez ove zemlje,
Čiji je duh tebe, Europo, izmislio.
Pjesmu njemačkog nobelovca prevela je Anne-Kathrin Godec za Ajfelov most (www.jergovic.com)
Najbolji učenik Gottfrieda Benna i Bertolta Brechta
Kako se proslavio romanesknim djelima (“Limeni bubanj”, “Pasje godine”, “Lumbur” itd.), lako se zaboravlja da se Grass pojavio u književnosti objavljujući pjesme (“Prednosti kokoši od vjetra”, 1956; “Trokutasta skretnica”, 1959). Pisao je stvarnosnu poeziju, reklo bi se ovih dana. A onih se davnih godina govorilo da je pisao “primijenjenu poeziju” i liriku spoznaje. Kritičari su primijetili da njegova poezija, pokraj “sve fantastične igrarije”, sadrži društveno raskrinkavanje i prijetnju, te da se približava oblicima basne, epigrama i krajnje sažete priče.
Zajedno s Hansom Magnusom Enzensbergerom, Grass je slijedio književnu osovinu koju su u njemačkoj književnosti stvorili Benn i Brecht. Njegovi su stihovi bili i ostali do danas - angažirana književnost; gdjekad sadržajem političko-satirični, drugi put društveno-moralni, vrlo često sve zajedno. Samo što se više ne tiču ni Njemačke, ni Gdanjska, već svih nas. “Začudnost” je okrenuo prema svima nama.
Pronašao sam jedan Grassov stari esej (“O trenutnom stanju napretka”, 1973) u kojem piše o kompulzivnoj proizvodnji, o stopi rasta dovedenoj do “utopijskih visina” zbog načela maksimalne proizvodnje, te o kompulzivnoj potrošnji u kapitalističkim “zemljama Zapada”, skupa s njenim posljedicama: prezasićenošću i odvratnošću. “Mi imamo problem s komunikacijom, trpimo od egocentrizma i narcizma, frustrirani smo preobiljem informacija i zagađenjem okoliša; mi stagniramo unatoč tome što nam raste bruto domaći proizvod”, zabilježio je. Čini se da to Grass piše danas, baš kao i pjesmu “Sramota Europe”. ( Ž. I.)