RIM - Kamo smjestiti proroke teorija urote, one koji znaju da čovjek nikada nije sletio na Mjesec, da je američka vlada sama srušila Dvojne nebodere, da su bošnjački mudžahidini pucali na Markale, a ustaše palile gume na Stradunu o Sv. Nikoli?
Talijani za sindrom traženja uzroka u pozadini činjenica, a svakako izvan njihova vidokruga, imaju termin “dietrologia”, koji bi se u nas mogao prevesti kao “pozadinoznanstvo”. Vremena su takva da u Americi pravi karijeru političarka koja tvrdi da joj je za jednoga od prethodnih izbora “Bog jasno govorio”. Petnaestak godina ranije bi je liječili, sada je biraju. Stanje je teško, ali nije ozbiljno - ta Flaianova dijagnoza Italije danas se bez problema može primijeniti “i šire”.
S pravom su otišli
Iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad povod je za ovo razmatranje.
I u svom govoru pred Glavnom skupštinom Organizacije Ujedinjenih naroda taj dragi čovjek se dohvatio Biblije onako kako se pretprošlog Božića uhvatio za Isusove skute, da bi izazivao druge a legitimirao sebe kao Božjeg čovjeka. Ne, on nije zanijekao da je Al-Qa’ida u terorističkom napadu srušila Dvojne nebodere - on je “samo” to stavio na istu razinu s još dvjema pretpostavkama, među kojima i onom da je Washington to sve sam organizirao. Iranski predsjednik je, rekao bih, ne toliko “oriđinal”, koliko pripadnik one vrste koja zlorabi lakovjernost i ustrašenost “običnih ljudi”. A ta je vrsta gora od luđaka već utoliko što je gnusnija, poput zavodnika mentalno retardirane curice.
Tridesetak delegaciju su indignirano ustale kad je Ahmedinedžad to izrekao, među njima i hrvatska. Baš takav efekt je Ahmedinedžad i priželjkivao: malo skandala za bolji odjek. Jesu li pogriješile što su izišle? Rekao bih da su pogriješile što su uopće bile u dvorani kad je taj govorio.
Hrani ga palestinska kriza
Ahmedindžad je još 2006, pozivom na uništenje Izraela sebe isključio iz reda državnika s kojima iole pristojan političar smije komunicirati. To ne mora značiti prekid odnosa s Iranom, ponajmanje pak diplomatskih - pisali smo tada. I svojedobni austrijski predsjednik Kurt Waldheim našao se u sličnoj situaciji, kada više nitko pristojan s njime nije komunicirao pošto se otkrila njegova nacistička prošlost, ali izolacija Waldheima nije značila izolaciju Austrije.
S Ahmedinedžadom je trebalo prekinuti kontakte utoliko prije što je provocirao namjerno i drsko: svoj bezočni “prijedlog” da se Židovi isele iz Izraela i “vrate u Evropu” iznio je uoči Dana sjećanja na holokaust, svjestan da će taj dan poslužiti kao rezonantna kutija za taj manijački zahtjev.
Taj verbalni delikt osuđen je samo verbalno, ali bez bojkota. Tako je teheranskom lajavcu ovjerena dozvola za nekažnjeno provociranje. Stoga je posljednji incident u Staklenoj palači relativno bezazlen spram nekih prethodnih.
Samo relativno - jer tek treba procijeniti kako je on povezan sa sadašnjim krugom pregovora o palestinskoj krizi, majkom svih suvremenih levantinskih kriza. Ahmedinedžadu bi, naime, bilo teže provocirati da palestinska kriza nije zbiljska, dugotrajna i duboka. Sigurnost Izraela bila bi daleko veća, a perspektive tamošnjeg dijela židovske nacije daleko ružičastije, da je palestinska kriza riješena 1947, primjenom Rezolucije 181 Sigurnosnog vijeća OUN (kojoj su se oružano oprli Arapi, ali koju su odbile primijeniti i velesile, najustrajnije SAD), ili bilo kada u proteklih šest desetljeća.
Ulog za pregovore
Djelotvorna zaštita i Izraelaca i Palestinaca bila bi uspješnije sredstvo odvraćanja od nužnog, ali neefikasnog gnušanja nad Ahmedinedžadovim odvratnim provokacijama. Kao što ga američka blamaža u Iraku već godinama ohrabruje da bude bezobrazan, tako bi mu uspjeh u Palestini ne samo oduzeo argument, nego bi mu pokazao što ga zaista može snaći, sve do Haaga i Međunarodnoga kaznenog suda.
Postoji pretpostavka da je Ahmedinedžadova verbalna agresivnost smišljena dugoročna strategija kako bi imao nešto od čega će odstupati ako jednog dana ipak bude sazvana međunarodna konferencija cjenkanja o Srednjem istoku.
Ta je strategija dvosjekli mač. Koristeći je, Milošević i Karadžić su u Daytonu bili prisiljeni odstupiti samo od najluđih zahtjeva, dok su Bošnjaci i Hrvati, u tom pogledu razboritiji, morali odstupati od suštinskih pretenzija (tako je Republici Srpskoj ostalo 49 posto teritorija i praktična nedodirljivost toga srpskog mostobrana). Milošević i Karadžić osobno su platili ceh, ali cilj su postigli. Saddam Hussein je također baratao maksimalističkom retorikom, pa je platio osobni ceh, a nije postigao ni cilj, jer je previsoko podignuo letvicu.
Mahmud Ahmedinedžad - koji ionako nije sasvim samostalan faktor, nego glasno govori ono što vodeći ajatollasi misle - igra riskantnu igru Miloševićeva i Saddamova tipa, ojačan spoznajom da je snaga Irana ipak bitno jača i od iračke, a kamoli od srpske.
Izbjeći rat
Tek kad počne sukob može se ustanoviti je li iza lajavosti i provokacija, kakvima se odlikovao Mohammed Ali, i odgovarajuća snaga i vještina, ili samo puka propaganda čarobnjaka iz Oza. To je, dakle, igra koja se ne rješava riječima, nego ratom. Već bi i to moralo biti dovoljno da se zaključi koliko je taj čovjek opasan. I sam po sebi, kao tipičan megaloman, a još i više kao svjetovni krak neodgovorne i medvjeđi zaštićene mulokracije, u čijim je rukama u potpunosti poslije posljednjih iranskih predsjedničkih izbora s očitim manipulacijama.
Ako se ne želi ratovati protiv Irana (a uvijek je duboko nepravedno ratom uništavati narod koji ima ogavnog vođu, ali je ponekad neizbježno, Hitler docet), postoji samo jedan relativno djelotvoran način: izolirati i vođu i režim.