Posljednji groteskni summit lidera EU – na kojem je praktički raspravljano o pitanju rata ili mira s Rusijom „preko leđa“ ruskih deviznih pričuva – izložio je sve slabosti EU: politički kaos, nestručnost, nepatvoreno neznanje, plitko politikanstvo, kršenje temeljnih pravnih normi Unije, nesnalažljivost te, posljedično, izostanak suvisle zajedničke doktrine, kao i potpunu marginalizaciju parlamentarnog, tj. demokratskog nadzora. Zadnja blamaža otvara sasvim jednostavno i seljački skromno pitanje: ljudi moji, koliko mi sve to skupa plaćamo?
Ako, naime, usporedimo ekonomske, socijalne i sigurnosne ishode koje dobivamo za tovljenje nestručnosti i neodgovornosti na najvišoj europskoj razini s time koliko nas koštaju „briselski vizionari“, tj. njihove plaće, mirovine i ostale napuhane beneficije, uočit ćemo da je sasvim moguće da šefovi Komisije, centralni bankari pa i europarlamentarci dobivaju novac koji je, sasvim nedvojbeno, astronomski visok u odnosu na isporuku bijednih rezultata.
Osim fijaska EU na temi „rat ili mir“, povod za postavljanje pitanja koliko masno plaćamo sistemsko urušavanje EU jest nebulozna pohlepa 405 bivših zastupnika u Europskom parlamentu, koji upravo žele bajkovito visoke mirovine, premda situacija u zajedničkoj kući poručuje da bi nam svima mirovine lako mogle biti upitne (što je najozbiljnija, ali zasebna tema). S obzirom na to da se Europom sve više upravlja nestručno, bez fokusa na jasne interese, idemo i mi lijepo, sasvim populistički, podsjetiti na masne plaće i benefite te predložiti uvođenje asketskog režima u najvišim institucijama EU sve dok ne počnu davati rezultate.
U ovom kontekstu, skandal u kojem je čak 405 bivših zastupnika Europskog parlamenta tužilo instituciju kako bi im dodatne, već masne mirovine iz dobrovoljnog fonda bile još veće – iako je fond financijski propao – ne izgleda samo kao moralna anomalija. To izgleda kao simptom sustavne političke patologije: privilegij bez nadležnosti, renta bez odgovornosti, privatni financijski interes bez javnog rezultata. Priča je potpuno suluda; pohlepa na pohlepi. No krenimo nekim redom na put kroz financijsko Eldorado za zastupnike s kojima vrlo često stranke nemaju pojma što bi na nacionalnoj razini, pa ih šalju u Europu. To je, svima je jasno, Europski parlament.
Zajednički parlament 27 članica trebao bi biti logična komora demokratske kontrole, forum na kojem se – pogotovo u dramatičnim trenucima – raspravlja o strateškim pitanjima. Umjesto toga, ključne odluke donose se iza zatvorenih vrata Europskog vijeća i Komisije, dok zastupnici igraju ulogu skupog promatrača; onoga koji u društvu inače izgleda kao da nije najpametniji, pa nema što za reći. A da je europski parlamentarni zastupnik je skup, malo je reći.
Osnovna bruto plaća europarlamentarca iznosi oko 10.075 eura mjesečno, uz 4.950 eura „općeg troška“ za urede, dnevnice od oko 350 eura po radnom danu te oko 30.769 eura mjesečno za financiranje osoblja. Kad se sve zbroji, pojedini zastupnik mjesečno košta i više od 15.000 eura, što prelazi 180.000 eura godišnje, bez ikakve garancije učinka. Mirovine zastupnika? Po standardnoj shemi 3,5 posto godišnje, jedan mandat (5 godina) donosi oko 17,5 posto plaće, što daje oko 1.760 eura bruto mjesečne mirovine samo iz osnovne sheme. No politička perverzija nije u toj formalnoj računici, nego u famoznom dobrovoljnom mirovinskom fondu zatvorenom 2009. (!!!), u koji su zastupnici dobrovoljno uplaćivali jednu trećinu, dok su dvije trećine pokrivane iz proračuna Parlamenta. Taj je fond omogućavao dodatne isplate od 2.000 do 3.600 eura mjesečno, a prosječna kapitalizirana vrijednost po korisniku bila je procijenjena na oko 375.000 eura. Kad je fond počeo financijski tonuti, Europski parlament je odlučio prepoloviti isplate, fond je propao... Rezultat? 405 bivših zastupnika pokreće tužbu protiv institucije koja ih je hranila, zahtijevajući obnovu privilegija. Dakle, dio političke elite koja je cijelu karijeru živjela od javnog novca sada želi još javnog novca. Čovjeka nekako vuče ideja gradnje zdanja u Alpama nalik skromnim samostanima, u kojima bi zastupnici skromnih primanja boravili uz minimalne troškove te uz primanja do medijalne plaće na razini EU, na koju će plaćati pune nacionalne porezne obveze. Zašto ne? Ne tražimo volontiranje nego zdrav razum u zabrinjavajućoj situaciji.
Desetljeće i pol u Europskom parlamentu donosi mirovinu kakvu većina građana EU ne može ni zamisliti. Tri mandata npr. znače 15 godina staža, a prema formuli EP-a to nosi 52,5 posto zastupničke plaće u mirovini. Kako je osnovna plaća oko 10.075 eura bruto mjesečno, to znači približno 5.300 eura mirovine svakog mjeseca prije bilo kakvih dodataka. Ako je zastupnik bio član zatvorenog dobrovoljnog fonda (ekskluzivnog pa propalog), prije rezanja mogao je dobivati dodatnih 2.000 do 3.600 eura, pa je ukupna mirovina lako prelazila 7.000 eura mjesečno, a u pojedinim slučajevima i preko 8.000 eura. Četiri mandata znače 20 godina, što aktivira gornji limit od 70 posto plaće, odnosno oko 7.050 eura mjesečno iz osnovne sheme, a uz dodatne isplate iz fonda ukupna kombinacija mogla je ići prema 9.000–10.000 eura mjesečno. To je potpuno izvan razmjera mirovinskih standarda većine članica EU: zamjenske stope u Irskoj, Litvi i Estoniji često padaju ispod 40 posto, dok se u Hrvatskoj kreću oko 45–48 posto, daleko od „mirovinskog luksuza“ Bruxellesa. Smijemo li mi, obični Europljani, utvarati da su ti sjajni zastupnici ljudska bića kao mi, ili neka viša razina?
Dolazimo do glavnog, The Problema; Europska komisija ili najskuplji politički dvori u Europi:
Ako parlament izgleda kao skupocjeni dekor, onda je Komisija de luxe dvorac. Predsjednica Komisije zarađuje oko 31.250 eura bruto mjesečno (više od 375.000 eura godišnje), uz dodatke, reprezentacijske naknade, troškove preseljenja pri stupanju na dužnost i naknade pri odlasku. Potpredsjednici su na oko 26–28 tisuća eura mjesečno, a povjerenici na razini oko 25.900 eura mjesečno. To znači da samo kolegij od 27 povjerenika godišnje košta između 10 i 11 milijuna eura u čistim plaćama i standardnim naknadama. Ali ključni trošak nije u osobnim primanjima, nego u kabinetima. Predsjednica ima 12 visokih savjetnika, potpredsjednici po 11, a ostali povjerenici po 6, uz dodatnu administraciju. U praksi je to najmanje 620 ljudi u političkim kabinetima, čije se plaće i doprinosi mogu procijeniti na više od 80 milijuna eura godišnje. S obzirom na ishode te na tragikomičnu podjelu resora, ovo su iznosi koji izazivaju tešku glavobolju. Neučinkoviti politički vrh Komisije, koji nije prepoznao niti jedan papreno skup promašaj, stoji nas oko 90–100 milijuna eura godišnje. To je pristojan novac za koji smo trebali dobiti barem kakve-takve strateške odluke, suvislije upravljanje krizama, industrijsku transformaciju, vanjsku politiku, zajedničko tržište, sigurnost, uredne migracije. U realnosti imamo pravne improvizacije, rastezanje granica europskih ugovora, političke trgovine te izvedbe u kojima se otuđivanje ruskih deviznih pričuva pokušava pretvoriti u novu „normu međunarodnog prava“, sve u korist europske štete.
Šećer na kraju: Europska središnja banka – skupi tehno-olimp, koji više desetljeća hini stručnost, ali u osnovi ne funkcionira kao centralna banka, nego kao politbiro za pomoć prezaduženim članicama. ECB je tehnička institucija s jasnim mandatom i ogromnim monetarnim kapacitetom, a transformirana je u politički teatar u kojem su uslijedili burni sindikalni ispadi sa zahtjevima za dizanje plaća upravo u razdoblju kad su se trebali obračunavati s inflacijom, umjesto da nastave poticati fiskalno hazarderstvo PIGS-a, kojima se sada pridružila i Francuska.
Koliko nas košta „stručnost“ i „odlučnost“ ECB-a? Predsjednica ECB-a zarađuje oko 421.308 eura godišnje bruto ili više od 35.000 eura mjesečno. Potpredsjednik i ostali članovi Izvršnog odbora zarađuju između 350.000 i 380.000 eura godišnje, što znači da se plaće šest osoba penju na više od 2,2 milijuna eura godišnje, dok se oko 20,7 posto svake plaće uplaćuje u mirovinski fond ECB-a. ECB nije politički kabinetski sustav nego ogromna profesionalna mašina od više od 4.000 zaposlenih, čiji je trošak institucionalno amortiziran kroz njezine financijske operacije. Kako će, hm, ECB časno tumačiti članicama da je suludo i opasno uporno inzistirati na monetarnom financiranju članica, pa zatim objasniti zašto bi i korištenje ruskih rezervi bilo monetarno financiranje, a svoje plaće smatraju upravo onim što treba izuzeti iz logike? Dojam je da je pitanje vremena kad će monetarni hram EU, s obzirom na sindikalni mentalitet analitičara, donijeti odluku da se jednostavno ispisuju čekovi zaposlenicima ex nihilo, jer je to „pravo centralne banke“. Podsjetimo da ECB ne postoji zbog svojih zaposlenika, nego ima jasno definiranu misiju, koju ne ispunjava još od doba Marija Draghija. ECB godinama kasni s normalizacijom kamatnih stopa, europska inflacija predugo je bježala ispod radara, a monetarni signali su ambivalentni upravo zato što je ECB prisiljen voditi politiku u vakuumu nestručnosti, politikanstva i neodlučnosti drugih europskih institucija.
Priča o mirovinama vrha Europske centralne banke pokazuje pak drugu dimenziju privilegija europskih birokrata; oko 20,7 posto svake plaće automatski se uplaćuje u mirovinski fond ECB-a. To znači da su njihova buduća prava zajamčena financijskim automatizmom – svaki mjesec depozit u štedni bazen koji se financira iz operacija ECB-a. I nitko ništa ne pita, ništa nije sporno, mirovine fantastične, monetarna politika pluta, pluta, pluta.…. Nema dobrovoljnih fondova kao u EU parlamentu, koji pucaju, nema tužbi, nema moralnih skandala, a kuda to pluta europski (politikantski) monetarni brod, koga briga. Članovi Izvršnog odbora imaju mandate od osam godina i već jedan takav mandat generira mirovinski portfelj koji daleko nadmašuje životni standard prosječnog europskog umirovljenika. U svijetu u kojem su zamjenske stope u državama članicama često ispod 50 posto, ECB-ov vrh može računati na mirovinu izrađenu od stotina tisuća eura uplaćenih doprinosa, uz zdravstvene povlastice i stabilnost koju nijedan nacionalni sektor ne može garantirati. ECB je kasta za sebe – mala kasta, ali moćna. Prijedlog: Prenamijeniti neku od jeftinih NATO vojarni s barakama u komandi centar ECB-a s adekvatnom elektronskom opremom za monetarne operacije te, sasvim svjesno, zakonski zabraniti usklađivanje plaća zaposlenih u ECB-u s inflacijom kako bi ih motivirali da se zaista brinu o kontroli rasta cijena, kad si plaće već dijele od – zraka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....