Emmanuel Macron počeo je veliku medijsku ofenzivu prije europskih parlamentarnih izbora. Poslao je svoj manifest, svoju ambicioznu viziju Europe, na svim europskim jezicima svim građanima Europske unije. Njegov je motiv jasan - nakon što je postao predsjednik Francuske, želi se nametnuti i kao lider Europe. Ozbiljno je pitanje koliko su njegove ambicije realne. Može li karizmatični Francuz zamijeniti odlazeću “Mutti”, postati novo lice Europe jednom kada se Angela Merkel konačno povuče?
Stajao sam zajedno s tisućama Parižana u “Napoleonovom dvorištu” ispred Louvrea kada su stigli rezultati francuskih predsjedničkih izbora. Ekstatična gomila skandirala je “Macron, président!”, što se na francuskom, prigodno, i rimuje. Skupina od petnaestak novinara iz svih država Europe, s kojom sam stigao u Pariz, slavila je te večeri. “Europa je spašena!”, složili su se.
Progresivni i liberalni građani diljem kontinenta također su slavili kraj crnog niza. Nakon iznenađujućih rezultata predsjedničkih izbora u SAD-u i referenduma o Brexitu, pribojavali su se da će i Francuska skrenuti oštro u desno te da će Marine Le Pen postati nova francuska predsjednica.
No, Francuzi su većinom stali uz Macrona. Mladi Parižani u njemu su vidjeli pobunu, borbu protiv statusa quo, nekoga tko ima viziju, želju i snagu promijeniti “ustajalo” društvo. Nisu povjerovali suverenističkim obećanjima popularne zvijezde desnice. Pariz, u kojem je Macron bio još i veći relativni pobjednik nego u ostatku Francuske, “gorio” je od veselja te večeri. Malo više od godine dana kasnije, ulice Pariza bile su doslovno u plamenu.
Već i prije prosvjeda Gilets jaunes imao je nekoliko nepotrebnih promašaja na domaćem planu. Ukinuo je porez na kapital, što glasači nikako nisu mogli razumjeti, iako je cilj bio privući strane investicije, a pogoršao je i situaciju uvođenjem strožih ograničenja brzine na cestama - potezom koji je bio izrazito nepopularan.
Čašu je prelio prijedlog poreza koji bi podigao cijene goriva, iako je zamišljen i predstavljen kao borba za očuvanje okoliša. Činjenica je da bi najviše pogodio najsiromašnije slojeve društva, stanovnike predgrađa i ruralnih dijelova Francuske. Građanima je pukao film i počeli su najveće prosvjede u Francuskoj od svibnja 1968., kada su prosvjedi studenata izborili “meku revoluciju”.
Emmanuel Macron najmlađi je čelnik Francuske nakon Napoleona. Posjeduje dvije ključne osobine koje se rijetko pojavljuju zajedno kod političara - istovremeno je i karizmatičan i sposoban. No, ima i ozbiljan slučaj najčešće boljke političara - velikog ega.
Najčešća kritika koja mu se upućuje jest da je “predsjednik bogatih”. Popularni “meme” koji kruži internetom još od kad je prisegnuo za predsjednika uspoređuje ga s macaronom. Macaron je, kaže, šuplji iznutra, nema hranjivu vrijednost, dolazi u kojem god okusu ljudi žele i stvoren je za bogate. A Macron? Isto to, samo što je još i predsjednik Francuske.
Njegov životopis jasno pokazuje da Macron nema dodirnih točaka sa srednjom klasom, niti s gomilom građana koji su se osjećali dovoljno zanemareno i obespravljeno da pale automobile na Novu godinu. Nakon školovanja u jezuitskoj gimnaziji u Amiensu, gdje je i rođen, zadnju je godinu škole završio u elitnoj pariškoj Lycée Henri-IV. Diplomirao je i kao pijanist na konzervatoriju u Amiensu.
U školi je upoznao i svoju današnju suprugu, 24 godine stariju Brigitte Trogneux, koja mu je bila profesorica. U elitnu parišku školu poslali su ga roditelji kako bi ga odvojili od Trogneux, no nakon kraja školovanja ponovno su se zbližili i započeli vezu koja traje i danas.
Njegov ljubavni život ono je čime se najviše razlikuje od svih dosadašnjih predsjednika Francuske. Ne dopušta nikakve osude zbog razlike u godinama i iskreno voli svoju Brigitte, koja mu je ozbiljna podrška u današnjoj karijeri. Njegovi prethodnici uglavnom su nizali skandale, uglavnom s mlađim djevojkama. François Hollande uhvaćen je kako ljubavnici nosi croissante u krevet, Nicolas Sarkozy još uvijek je volio prvu ženu kada je ušao u vezu s Carlom Bruni, koja ga je redovito zasjenjivala i pojavom i visinom. Jacques Chirac pokušavao je zavoditi mlade djevojke čak i u dementnom stanju, a François Mitterand imao je dvije paralelne obitelji.
Iskrenost i vjernost te veza sa znatno starijom ženom neki su od glavnih razloga za njegovu popularnost među ljepšim spolom. U svijetu političara koji skupljaju bodove na šovinizmu, Macron je barem u nečemu pravo osvježenje.
Magistrirao je filozofiju, a fokus magisterija bili su mu Machiavelli i Hegel. Nakon toga je magistrirao i odnose s javnošću, pa nastavio sa školovanjem u École nationale d’administration, pripremajući se za karijeru u javnoj službi.
Nakon što je završio školovanje, postao je financijski inspektor u Ministarstvu financija, a 2008. zaposlio se kao investicijski bankar u Rothschild & Cie Banque. Dvije godine kasnije postao je savjetnik predsjednika Françoisa Hollandea i time započeo svoj politički uspon.
U kolovozu 2014. postao je najmlađi ministar ekonomije i financija u povijesti Francuske te je uveo brojne reforme zamišljene kao olakšanje položaja poduzetnika. Na izbore 2017. odlučio je krenuti samostalno, kao neovisni kandidat, sa svojim pokretom “En Marche!” - doslovno “U pokretu!”.
Macronova politička platforma na prvu loptu zvuči sumnjivo populistički, kako je sam rekao: “Po uzoru na De Gaullea, uzeo sam najbolje od ljevice, najbolje od desnice i najbolje od centra”. No, od većine europskih populista razlikuju ga rezultati. Macron nudi konkretna rješenja, ima jasne ideje koje su u sferi izvedivog i ne obećava nemoguće.
Pragmatičan je i snalažljiv. U stanju je priznati pogreške ili barem ostaviti dojam da ih priznaje i reagirati na “bilo naroda” kada je to potrebno. Po svemu sudeći, uspješno je prevladao Gilets jaunes prosvjede i sada se ozbiljno priprema za europske izbore, gdje se nada postati jezičac na vagi koji će presuditi pobjednika.
“On sebe definitivno vidi kao povijesnu ličnost”, rekao nam je dr. Frank Baasner, čelnik Njemačko-francuskog instituta iz Pariza. “Kako se Angela Merkel odmiče od odgovornosti na međunarodnom planu, čini se jasnim da će Macron pokušati ispuniti tu prazninu. Ne znam doživljava li se kao njezin nasljednik, no sigurno se doživljava kao netko s povijesnom misijom za Europu.”
Baasner nas je uvjerio da je njegova “Grand débat national”, velika javna debata na koju je pozvao sve građane kao odgovor na pokret Gilets jaunes, polučila uspjeh. Brojni su se građani pridružili debati, uključujući i njegove najveće kritičare, a najnovije ankete pokazuju da je njegova stranka čvrsto na prvome mjestu.
No, provesti reforme u Francuskoj iznimno je teško, objasnila nam je Noëlle Lenoir, bivša sutkinja Ustavnog suda Francuske i ministrica europskih poslova za vrijeme Jacquesa Chiraca. “Nekad je vlada imala puno više novca za podijeliti ljudima, danas ima puno manje, no ljudi i dalje imaju refleks okrenuti se predsjedniku kako bi riješio sve njihove probleme”, kazala je Lenoir. “Ako uspije potaknuti ljude da budu odgovorniji, to će promijeniti mnogo toga. Ali to je promjena koja će dugo trajati, promijeniti stanje uma.”
Sa smirivanjem situacije u Francuskoj, može se konačno posvetiti i svojim europskim ambicijama, koje su, prema našim sugovornicima, većinom iskrene. Želi učiniti ono što misli da je dobro za Europu, no nimalo mu ne bi smetalo kada bi zbog toga završio u udžbenicima povijesti. No, ima li ono što je potrebno kako bi zamijenio Merkel?
“Merkel nije bila vođa Europe. Njemačka je bila vođa Europe”, kazala nam je Lenoir. “Merkel je, zbog svoje obiteljske povijesti, zagovornica Europe. Ali pored njene osobnosti i njene povijesti, zapravo je Njemačka sila vodilja Europe. Ako želite znati koja je Macronova slabost, to nije Macronova slabost, to je slabost francuske ekonomije.” Da je Merkel bila lice Europe prvenstveno zbog ekonomske snage Njemačke, slaže se i Baasner.
“Vodstvo Angele Merkel bilo je de facto vodstvo kroz neizražavanje političke vizije”, kazao nam je Baasner. “Lakše je prihvatiti nevoljkog vođu, nego nametljivog mladog vođu koji se doima gotovo agresivan.”
Macronova vizija zamišlja Europu kao uniju različitih brzina, više i manje integriranih država. “Ako nam treba manja grupa država koje žele naprijed, to će pomoći napretku EU”, vjeruje Baasner. “No, to će i podijeliti Europu u dva tabora - to je upravo ono što je Merkel htjela izbjeći”. Ne treba puno spekulirati u kojem bi se taboru našle Hrvatska i većina istočne Europe.
Ipak, Lenoir nam govori da Macron ne promatra europske države kao “male” ili “velike”. “Jako mu je bitno izgraditi bilateralne odnose s drugim državama. Bio je u Sloveniji, bio je u Finskoj, planira posjetiti i Hrvatsku ove godine...”
Macronova najvažnija osobina, vjeruje Lenoir, je da je iskreno pro-europski političar. “Političari u Francuskoj bili su uvjereni da, ako uopće govoriš o Europi, gubiš glasove. Macron je pokazao veliku hrabrost time što je u izbornoj kampanji izabrao EU kao glavnu temu. Na njegovim je skupovima pola ljudi imalo francuske zastave, a pola europske”.
Što se tiče njegovih planova za reformu Europe, Lenoir smatra da je Macron realist. “Već smo jednom imali Europu odvojenih kraljevstava, i to je značilo rat. Zna da je danas potrebno nešto drugo - pregovori i kompromis među ljudima. Ono što je iznenađujuće jest da ga njegova predanost čini utjecajnim u Europi.”
Njegova strast i energija istovremeno su i prednost i mana, vjeruje Baasner. “Snaga Merkel ležala je u tome da je ona istinski skromna osoba. Bila je prava osoba na pravome mjestu dugo godina, pogotovo u vrijeme krize. No, danas trebamo više vodstva na europskoj razini, ne samo dobru administraciju. Macron je vrlo dinamična i ne baš skromna osoba. Možda on stiže baš u pravi čas.”