Maribor je uvijek slovio kao apatičan grad. Mariborčani su na izbore izlazili u manjem postotku od građana u ostatku Slovenije, a još manje su ih zanimali okrugli stolovi, tribine i politički događaji. Kako je onda moguće da se na mariborskom Trgu slobode u tjedan dana okupi više od 20 tisuća ljudi? I nisu došli samo stajati, nego su skakali, skandirali, vrištali, zviždali, lijepili plakate i radili sve što su mogli - pa i razbijali, bacali jaja, stolice i baklje? I to je ono što je zapravo šokiralo cijelu Sloveniju. I cijela Slovenija, koja je kao u ekstazi solidarno izašla na ulice i trgove, sad traži uzroke. Bez ikakve sumnje, ovo je jedno od najvećih iznenađenja u 20 godina slovenske samostalnosti i ovo su povijesni događaji, ali i dalje stoji pitanje što je pokrenulo tri mariborska ustanka.
Neposredni uzroci
Dva neposredna uzroka su očita. Prvi je odluka mariborskoga gradonačelnika Franca Kanglera da na sva važnija raskrižja u gradu postavi radare. U gospodarski uništenom gradu radari su u samo nekoliko dana ulovili i pred kaznu doveli gotovo 70 tisuća prekršitelja. Pritom su, očekivano, radari postavljeni tamo gdje će najlakše bilježiti kazne, a ne, primjerice, u blizini škola ili vrtića. I ne samo to.
Cijeli sustav radara je dan u koncesiju. Golemi udio od naplaćenih kazni, gotovo 93 posto, ide izravno privatnoj tvrtki koja je obećala da će za taj novac obnoviti mariborske semafore. Kangler je na taj način uspio napraviti nezamislivo: privatizirao je policijsku državu. Uslijedili su prvi znakovi pobune: građani su počeli paliti Kanglerove radare.
To je prvi uzrok. Ostao je još jedan. Nedavno je slovenska antikorupcijska komisija zaključila da je u Mariboru na djelu “sistemska korupcija”. Za Mariborčane to nije bilo iznenađenje, ali je bio dokaz koji im je dotad nedostajao.
To su, predvidljivo, neposredni uzroci. No, što je sa Slovenijom? Prosvjednici u Ljubljani, Kranju, Celju i Trbovlju palili su svijeće govoreći da je Slovenija mrtva i zazivali pravnu državu. Prosvjedovali su protiv korupcije, klijentelizma i tajkuna. To ne može biti samo pobuna protiv Kanglera i njegovih radova. Što ti prosvjedi znače?
Jednostavno: mi u Sloveniji zavidimo Hrvatskoj koja se lijepo bacila na korupciju, koja je tako elegantno “pospremila” Sanadera. Ti standardi u Sloveniji su na povijesnom dnu. Ako premijer Janez Janša, godinama optuživan za korupciju, ne želi odstupiti, zašto bi to učinio netko od njegovih zastupnika? Ili neki od vođa opozicije? Ili, posljedično, više od deset puta osumnjičeni i otpisani gradonačelnik Kangler? Doista, nema nikakvog razloga.
Posljedice privatizacije
U Sloveniji imamo gradonačelnike koji su pravomoćno osuđeni, pa to mirno ignoriraju. Imamo osuđene zastupnike koji se odbijaju povući. Političkoj eliti Slovenije postao je običaj da bez obzira na optužbe ostaju na svojim pozicijama, a presude ismijavaju, u njima traže zavjere i politiziraju ih. Slovencima je toga previše.
To je politički uzrok. Na drugoj je strani onaj jednako važan - gospodarski. Mariborčani su na ulice izašli zato što je Kangler privatizirao radare. No, to je bila tek zadnja u nizu njegovih privatizacija. U Mariboru su još 1997. godine davanjem koncesije privatizirali pročistač voda, pa tako zapravo i pitku vodu. U Mariboru su, također koncesijom, privatizirali javni promet, žičaru, to su planirali napraviti i s plinovodom, a već su uspjeli privatizirati kompletno pogrebno poduzeće! I kao rezultat toga, oni koji umru u Mariboru, to plaćaju osjetno više od onih koji umru u Ljubljani. Slovenija je u svijetu bila poznata po svom “ekonomskom gradualizmu”, po postupnom razvoju gospodarstva, korak po korak. Maribor nije bio Slovenija.
Maribor je bez zadrške uskočio u kapitalizam. Mariborska tranzicija više je sličila mađarskoj tranziciji. U Mariboru zbog toga nije zavladalo “siromaštvo”, nego “nejednakost”. Danas, kada Janšina vlada cijeloj Sloveniji želi provesti nove programe ušteda i prodati sve državne tvrtke, sve privatizirati, ljudi osjećaju kako bi cijela Slovenija mogla postati “Maribor”.
Strah od ‘orbanizacije’
I u tome leži najveći problem i najveći “strah” od ovih prosvjeda. Problem nije u nasilju ili krvi. Problem je u sljedećem: Mađari su 2006. godine na ulice izašli zbog sličnih razloga, ali ti prosvjedi, kao što se može vidjeti, nisu pomogli. “Frustrirani” Mađari na sljedećim su izborima izabrali Viktora Orbana čiji se režim barem djelomično može opisati kao fašistički. Slovenski intelektualci koji su bili začetnici ovog ustanka, koji su tražili ostavke i pisali peticije, a politika ih je uporno ignorirala, danas strahuju nisu li ovi prosvjedi početak “orbanizacije” Slovenije.
Zna se da je politika u stanju zlorabiti i manipulirati takvim prosvjedima, posebno ovakvim neorganiziranim Facebook-Twitter prosvjedima koji su, primjerice, u arapskom svijetu na vlast doveli ekstremiste poput Muslimanskog bratstva.
A političari ove prosvjede već zlorabe i politiziraju. Iza kulisa sastavljenih od transparenata, Facebooka i bombi iz kućne radinosti, koje pojedini ekstremisti bacaju na policiju, već traje rat za ispravnu “interpretaciju” ovih prosvjeda