Srbija je u velikoj krizi. Hoće li ili mogu li nedavni tragični događaji trgnuti Srbiju iz hipnoze u kojoj se nalazi već gotovo 40 godina te pokrenuti promjene i suočavanje s nedavno prošlošću, kulturom ratnog "trash velikonacionalizma" i Vučićeve dugogodišnje "patničko-mučeničke" mantre koju reflektira na Srbe - "mi najljepši, a svi nas mrze", te izgradnje kulta.
Mogu li užasni masakri probuditi srpsko društvo iz tog košmarnog sna te dovesti u pitanje autoritarni psihopatološki režim Aleksandra Vučića koji je nadogradio na "memorandumsku" paradigmu Slobodana Miloševića? Koliko god nitko nije imun na tragične ubojite pohode luđaka s oružjem, ovi događaji su i izravna posljedica dugogodišnjeg stanja u srbijanskom društvu kojim rukovodi "prvi psihopat i nasilnik Srbije" Aleksandar Vučić.
Srbija je danas najveći trouble maker Europe, ali i najveći bolesnik Balkana, koji ne odustaje od svoje politike destabilizacije zemalja u okruženju. Zbog zadnjih događaja, ali i općeg stanja stalne napetosti u državi, oko 50.000 ljudi izašlo je na ulice Beograda kako bi ukazali na taj problem srpske politike i društva, te se ovaj put može govoriti da su temelji režima poljuljani. Prosvjednici su tražili i odlazak Vučića, koji već deset godina vlada Srbijom.
No, Vučić ih je odmah populistički nastojao deklasirati: "Od svih prijedloga, sve se svelo na suhu politiku. O budućnosti naše djece nije se brinulo nijednog trenutka. Očekivao sam nešto ozbiljnosti i odgovornosti", poručio im je Vučić. Doduše, prisjetimo se da su isto tako godinama tisuće prosvjednika danima "marširale" i protiv Miloševića (nisu mu naudili, ali na kraju je ipak otišao u kaotičnim nasilnim neredima), pa tako ovo nisu ni prvi protesti protiv Vučića. Sjetimo se onih dugotrajnih ali bezubih "Jedan od pet milijuna".
Dosadašnji uglavnom nisu polučili nikakve rezultate, jer se sumnjalo da ih Vučić sam organizira ili su ih predvodili razbijači iz opskurne radikalne desnice, čiji mentalitet, retorika i ponašanje prevladavaju srbijanskom društvenom i javnom scenom. Uglavnom, opozicija je preslaba, a i često se koristi sličnom zapaljivom retorikom podilazeći strastima na kojima počiva režim, kako bi pokazala da "oni nisu izdajnici" za što ih vlast proziva.
Stoga, zapravo, nisu neka alternativa, ali ovaj put stvar je prelila čašu strpljenja kod "običnih građana". Isto je važno kako će se prosvjednici artikulirati, jer su i na ovim prosvjedima tražili "Vučićevu krv", što samo njemu ide u prilog, a njegovi mediji to razvlače, a, s druge strane, odbijaju građane koji stvarno žele konkretne promjene.
Vučić bi mogao odgovoriti dodatnom represijom, jer i njegove najave "rješavanja problema" - tisuće policajaca u školama i na ulicama (da li da spašavaju građane ili režim!?) te "razoružavanje Srbije" - samo su jačanje državnog nasilja i kontrole nad građanima. No, bili su ovo, ne možda najmasovniji, ali najozbiljniji antivučićevski prosvjedi, što je pokazala i koordinirana reakcija prorežimskih snaga, pa je stoga pitanje koliko oni mogu izdržati i ugroziti Vučićevu vlast, ali glavno je pitanje mogu li ponuditi efikasnu demokratsku alternativu.
No, koliko će biti učinkoviti i kolika je stvarna snaga prosvjednika, tek će se vidjeti. Vučić je pokazao da se ne osjeća ugroženo i nema namjeru ispuniti obećanja uznemirenoj gomili, poput smjene svojih glavnih ljudi - ministra unutarnjih poslova Bratislava Gašića i šefa obavještajne službe BIA notornog Aleksandra Vulina, kao ni ukidanje nacionalne frekvencije za glavne huškačke medijske poluge režima Happy TV i Pinka. Upravo nakon što je gotovo četvrt milijuna ljudi potpisalo peticiju protiv tih televizija,
Vučić je gostovao u emisiji "Ćirilica" na Happy TV-u kod jednog od njegovih vodećih propagandnih trbuhozboraca Milomira Marića, što je također Vučićeva svojevrsna poruka toj javnosti ili tom dijelu srbijanskog društva.
No, režim, odnosno sam Vučić, uz pomoć svojih vođenih i sve opskurnijih medija, prema reakciji na prosvjede, pokazao je da ih ne razumije ali da mu nije svejedno. Iako se na snimkama vide deseci tisuća ljudi, Vučić je ipak govorio o nekoliko tisuća (oko devet tisuća), a njegovi vjerni tabloidi išli su još dalje pa su spominjali da se nije okupilo ni dvije tisuće.
Vučić jest u panici i obrnuo je stvari, kompromitirajući prosvjednike da su "tragediju iskoristili u političke svrhe i osobni interes" i njegovo rušenje, a jedan od glavnih argumenata kojim i dalje nastavlja svoje njegovanje kulture mržnje jest i spominjanje Hrvatske u kontekstu napada na njega, jer su mediji već napravili atmosferu: "koga Hrvati napadaju, znači da je dobar za Srbiju".
To bi mu trebalo biti dovoljno za "pacificiranje" naelektriziranog stanja u društvu, a uz to će pokušati ponovno dramatizirati situaciju oko Kosova i pritiske kojima je izložen zbog neuvođenja sankcija Rusiji, a prorežimski mediji najavljuju moguće nove izbore. I sam je Vučić rekao da će "ići na izbore", rekavši da oni "nisu dobro rješenje" ali " da neće od njih pobjeći".
No, očekuje se da bi na skorom kongresu stranke mogao nešto više reći o tome, a najavljuju se i njegovi novi mitinzi po unutrašnjosti Srbije, koja je ionako njegova izborna baza. Ne treba isključiti ni "kontramitinge", čemu je Vučić već pribjegavao kad su se prosvjedi protiv njega uzdizali.
No, jesmo li tek u zapletu srbijanske krize, a do kulminacije ima još jedan stadij, pokazat će vrijeme.