Turska je nekada bila najpouzdaniji partner SAD-a u ovom dijelu svijeta, a gotovo da je zbog tog svog položaja bila i najvažnija zemlja NATO-a. Nazivali su je i američkom 51. državom, ali u posljednje vrijeme stvari su se promijenile.
Vladimir Putin “preoteo” je Tursku koja je sada vrlo bliska Rusiji i njezinim bliskoistočnim aspiracijama koje se sve više poklapaju s onima Recepa Tayyipa Erdoğana. Sada je zaiskrilo oko kupnje ruskog sofisticiranog raketnog sustava S 400 (Trijumf). Već dugo se nagađa da bi Rusi mogli to prodati Turcima. Sada je posao, vrijedan 2,5 milijardi dolara, pred završetkom, Turci su već u Rusiji gdje se obučavaju za rukovanje sustavom, a u Washingtonu su se zbog toga digli na sve četiri te šalju ultimatume Ankari kako bi odustala od svega.
Moskva trlja ruke, predsjednik Erdoğan je tvrdoglav, a Bijela kuća sve zabrinutija i ljuća. Ako uzmete S 400, nećete dobiti naše avione F-35, poručuju iz Bijele kuće. Dodaju kako bi kupnja S-400, raketnog sustava koji konkurira američkim sličnim sustavima i ne odgovara NATO-ovim standardima, ali i ona glavna politička poruka, bila rusko podrivanje NATO-a.
Urušavanje NATO-a
Rusi su spremni svoj efikasni proizvod prodati članici NATO-a upravo zato što time uznemiravaju strukture u tom vojno-političkom savezu te šalju poruku kako su dovoljno jaki da Amerikancima izbiju iz ruku nekadašnjeg najvjernijeg partnera. Stalna predstavnica SAD-a u NATO-u, Kay Bailey Hutchison, poručila je da Turska mora napraviti odabir: ili ruske rakete ili američki zrakoplovi. “Oboje ne može nikako”, kaže Hutchison. Amerikanci su dali rok do kraja srpnja.
Ultimatum glasi - odustanite od S-400, kupite američki sustav Patriot (Turci tvrde da je on skuplji od S-400) ili letite iz programa obuke pilota za F-35, a oni koji su sada na obuci bit će vraćeni u Tursku. (Ankara neće sudjelovati na “okruglom stolu” o F-35 sljedeći tjedan.)
Zatvaranje vrata
Naime, S-400 je baš “koban” za američke avione, odnosno Rusi bi mogli u tom slučaju bolje odrediti i otkloniti nedostatke S-400 u “borbi” protiv F-35. Sustav S-400 ima domet, kako mu i ime kaže, 400 kilometara, a pogađa ciljeve na visini od 30 kilometara. Osim toga, kupnjom ruskog sustava Turska bi mogla sebi zatvoriti mnoga vrata NATO-ove suradnje, ali i ostati bez američkih i NATO-ovih investicija u turskoj (ne samo) vojnoj industriji, što bi bio vrlo jak udarac tamošnjoj ekonomiji koja u posljednje vrijeme bilježi određene probleme.
Gubitak industrije
Recimo, Turska proizvodi rezervne dijelove (oko 1000) za određene tipove američkih ratnih aviona, a sada američka vlada, Lockheed Martin i Pratt & Whitney traže alternativu negdje drugdje.
No, zašto Erdoğan inzistira na S-400 bez obzira na reakciju Bijele kuće? Prvo, zato što želi pokazati da je on međunarodni i globalni čimbenik. Drugo, ljut je na SAD jer mu ne daju odriješene ruke da se obračuna sa sirijskim Kurdima, (američkim saveznicima u borbi protiv IS-a, koji su na svojim leđima iznijeli glavninu terenske borbe) koje smatra teroristima i glavnom opasnošću za sigurnost Turske te da možda natjera SAD da mu konačno isporuči njegova glavnog arhineprijatelja Fethullaha Gülena koji ima azil u SAD-u.
Nezgodna situacija
No, Erdoğan se doveo u nezgodnu situaciju: ako kupi S-400, naljutit će Amerikance te dovesti i sebe i Tursku u nezavidan položaj, a ako odustane, razljutit će Putina te dovesti u pitanje svoju poziciju u Siriji. Što god izabrao, imat će velike posljedice koje mogu itekako utjecati na političku poziciju Turske te je još više udaljiti od NATO-a i učiniti ovisnijom o Rusiji. Turska je ionako zavjetni geopolitički san Rusije, od carevine do SSSR-a, u prvom redu zbog Bospora, a sada i zbog želje Rusije da se “ušanči” na Bliskom istoku i odande “istjera” Sjedinjene Države i NATO.
Zanimljivo je da su Rusi nedavno odustali od prodaje istog raketnog sustava Iranu, svom jakom savezniku na Bliskom istoku (zajedno djeluju u Siriji), koji je u napetim, gotovo ratnim svađama i sukobima sa SAD-om i Saudijskom Arabijom, ali i Turskom. Mnogi u Rusiji time nisu zadovoljni jer misle da je to učinjeno kao ustupak za bolje odnose s Izraelom - ali moguće je da su tu zapravo išli na ruku Turcima - koji su stalno sumnjičavi prema potezima Teherana.