Serhij Plohi, američko-ukrajinski povjesničar s Harvarda, stručnjak za nuklearna pitanja rođen u Ukrajini, kaže da je svijet u većoj opasnosti nego što je bio za vrijeme kubanske raketne krize, odnosno da se nikada nije suočio s opasnošću kakva postoji sada, te poziva da se prestane s ‘umirivanjem‘ Rusije.
Plohi s vremena na vrijeme posjećuje svoju obitelj u Ukrajini i kaže da stvari izgledaju jako sumorno. "Sada je u Kijevu opasnije nego što je bilo zadnji put kad sam bio ovdje", rekao je 68-godišnjak putem videopoziva za britanski The Times. "I to je opasnije što ste bliže prvoj crti bojišnice. No, u Ukrajini postoji jedna odlučnost i ovdje kažemo: ‘Ovdje smo, ostajemo, borit ćemo se‘."
Iako je optimističan u pogledu sposobnosti Ukrajine da se održi, na široj svjetskoj pozornici Plohi vjeruje da se radi o trenutku goleme opasnosti i da je stanje opasnije čak i od trenutka kada je nuklearna kataklizma pokucala na vrata na vrhuncu kubanske raketne krize. "Mislim da danas živimo u opasnijem svijetu nego što smo bili u listopadu 1962."
Njegova nova knjiga "Nuklearno doba: Epska utrka za naoružanje, moć i ostanak", prati povijest nuklearnog naoružanja od ranih radova o nuklearnoj fizici Ernesta Rutherforda i Fredericka Soddyja do "projekta Manhattan", ‘Hladnog rata‘ i stalnog gomilanja novih nuklearnih aktera na sceni nakon raspada Sovjetskog Saveza. "Danas smo u goroj situaciji jer ima više vozača na nuklearnoj autocesti - i voze bez upaljenih svjetala", upozorava on.
Tijekom kubanske raketne krize, kada su se SAD i SSSR opasno približili totalnom nuklearnom sukobu, jedine druge zemlje s nuklearnim kapacitetima bile su Velika Britanija i Francuska. No, od tada su se Kina, Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja pridružile klubu, a isto žele i mnogi drugi. Pritom, većina njih neće igrati po istim pravilima. "Ako međunarodni sustav izgubi svoju trenutačnu ravnotežu i globalna i regionalna rivalstva koja su potaknula širenje nuklearnog oružja posljednjih desetljeća izmaknu kontroli, uskoro bismo mogli imati čak 40 novih zemalja s nuklearnim oružjem u svijetu, oko pet puta više nego što ih ima danas", upozorava Plohi.
Povratak istog straha
Nakon kubanske raketne krize, Amerika i sovjetski čelnici, i jedni i drugi prestravljeni time koliko su bili blizu uništenju, dogovorili su niz ‘osigurača‘ i ravnoteža - ugovora, ‘crvenih‘ telefonskih linija i sporazuma o kontroli naoružanja - kako bi nadzirali nuklearni razvoj. Strah je, 60-ih i 70-ih, bio sila mira. Međusobno zajamčeno uništenje značilo je da nitko neće upotrijebiti svoje oružje.
U posljednje vrijeme, rekao je povjesničar za Times, ista ta strahovanja su se vratila i vjerojatno će se samo povećati vjerojatnost sukoba. "S nestankom sporazuma iz Hladnog rata i novom, nereguliranom utrkom u naoružanju u tijeku, strah se vratio, ovaj put spreman potaknuti utrku u naoružanju koja će se u najboljem slučaju pokazati kao golemo rasipanje novca i resursa, a u najgorem slučaju bi mogla dovesti do nuklearnog sukoba", napisao je u svojoj knjizi. "Kada sretnete lava u džungli, strah vas može mobilizirati da trčite brže nego što biste inače trčali", odgovorio je na pitanje što pod time misli. "Ili vas to može paralizirati ili natjerati da trčite u krivom smjeru", dodao je.
Istaknuo je primjer odnosa Zapada s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom, koji je više puta sugerirao da će Rusija upotrijebiti svoj nuklearni arsenal ako se članice NATO-a izravno umiješaju u rat u Ukrajini. Vidjeli bi posljedice "kakve nikada nisu vidjeli u cijeloj svojoj povijesti", upozorio je Putin.
No, upravo strah od Putinovih postupaka produžio je rat, kaže Plohi, jer su se zapadne zemlje suzdržavale od potpunijeg uključivanja. "To je klasično umirivanje. Nadate se da će lavu apetit biti zadovoljen ako ga nahranite, ali njegov apetit se zapravo samo povećava", istaknuo je slikovito.
Dio problema je neravnoteža moći koja proizlazi iz ukrajinskog pristanka da se odrekne svog nuklearnog arsenala Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. U zamjenu za odricanje od oružja koje je naslijedila od Sovjetskog Saveza - u tom trenutku trećeg najvećeg arsenala na svijetu - SAD, Ujedinjena Kraljevina i Ruska Federacija obvezali su se štititi suverenitet Ukrajine.
Ukrajinsko odricanje od arsenala stvorilo sigurnosni vakuum
"Smatralo se da je to apsolutna uspješna priča s gledišta neširenja nuklearnog oružja", kaže Plohi. "Ali to je stvorilo sigurnosni vakuum, uklonilo oružje odvraćanja s teritorija Ukrajine i nije ga zamijenilo nikakvim drugim oružjem odvraćanja." To je značilo da se Putin osjećao slobodnim izvršiti invaziju 28 godina kasnije. "Budimpeštanski memorandum je odgovoran za najveći rat u Europi od 1945.", smatra Plohi.
I sama priroda ratovanja se promijenila. Po prvi put u povijesti, vodi se konvencionalni rat velikih razmjera na području civilnih nuklearnih elektrana - u Černobilu i Zaporižji, najvećoj nuklearnoj elektrani u Europi, u blizini mjesta gdje je Plohi prošli tjedan posjetio rodbinu. Napad na jednu od tih elektrana mogao bi je pretvoriti u prljavu bombu, upozorava on.
Plohi vrlo dobro zna kakve bi bile posljedice takve nuklearne katastrofe. Godine 1986., kada je živio u gradu Dnjipru u istočnoj Ukrajini, slušao je glasine koje su se počele širiti o eksploziji u Černobilu. "Obratio sam se ljudima koje sam poznavao u gradskoj upravi, ali je na djelu bila velika blokada informacija... Informacije koje smo imali uglavnom su dolazile od Glasa Amerike i BBC-a. Veći dio tog ljeta držali smo djecu u stanu. Moj sin je tada imao tri godine, a kći dvije. To je bio vrlo važan događaj u mom životu".
Postao je opsjednut istinom o tome, što je dovelo do njegove značajne knjige o katastrofi iz 2018. godine - "Černobil: Povijest jedne tragedije". Knjiga je pak inspirirala hvaljenu HBO-ovu mini-seriju "Černobil", u kojoj glume, između ostalih, Jared Harris i Emily Watson. "Ova nova knjiga zapravo je nastavak te potrage za ulogom svih tih nuklearnih stvari u našim životima", kaže Plohi. "Neki od najmoćnijih projektila Hladnog rata proizvedeni su u Dnjipru, u tvornici u istoj ulici u kojoj sam živio. Moj tast je tamo radio tijekom kubanske raketne krize." Također, dobro je upoznat i s posljedicama trenutačnog rata. Njegov rođak Andrij poginuo je krajem 2022. godine, kada je njegova vojna jedinica bombardirana iz zraka u blizini Bahmuta. "Ovo je rat u kojem vrlo često ne vidite svog neprijatelja", kaže on.
‘Iran? Pa gledajte...‘
Režimi poput onog u Iranu, navodi, gledaju na Ukrajinu kao primjer zašto je ključno imati nuklearno odvraćanje. "Udarac koji je ovaj rat zadao neširenju oružja je golem", ističe Plohi. Rat je poslao jasnu poruku da je nuklearno oružje najbolji dostupni jamac očuvanja suvereniteta, a tehnološke prepreke za postizanje takve moći sada su na niskoj razini. "Čak i male i siromašne zemlje poput Sjeverne Koreje mogu nabaviti bombu ako su odlučne u tome."
Upitan što bi Zapad trebao učiniti u vezi s iranskom odlučnošću da stekne nuklearne sposobnosti, Plohi, barem kako ocjenjuje Times, zauzima neobičan stav. On invaziju na Irak 2003. - i katastrofalne posljedice toga - smatra simptomom (kako se ispostavilo) neutemeljenog straha Zapada od oružja za masovno uništenje Saddama Husseina.
Kazaljke na ‘Satu sudnjeg dana‘ bliže se ponoći, sve bi mogli ubrzati novi igrači: ‘Imaju li bombu? Napadnite pa ćete saznati‘
"Moj je stav da je iranska nuklearna bomba loša stvar. Ali još uvijek nije tako loše kao totalni rat i potencijalno ponavljanje iračke priče. Trebali bismo ih pokušati spriječiti da izrade nuklearne bombe, koristeći sva sredstva koja imamo, ali ne i totalni rat."
Kaže da je poticaj za neširenje nuklearnog oružja "zadobio udarac, ali nije mrtav" i njegova budućnost ovisi o tome što će se događati u Ukrajini. Ta bi budućnost, kao u nekakvom povijesnom zaokretu, uskoro mogla biti određena u Budimpešti, onom istom gradu u kojem je Ukrajina prije tri desetljeća pristala odreći se svog nuklearnog arsenala. Tamo je američki predsjednik Donald Trump, ohrabren svojim uspjehom u posredovanju za primirje u Gazi, pristao ponovno se sastati s Putinom u pokušaju da okonča rat u Ukrajini.
"Ako je Zapad dovoljno ujedinjen i Sjedinjene Države - velika sila koja je prisilila Ukrajinu da odustane od svog nuklearnog oružja - na kraju pronađu način da zaštite Ukrajinu, to će biti vrlo drugačiji završetak i vrlo drugačija priča, vrlo drugačija lekcija za naučiti", kaže Plohi. "Neširenje nuklearnog oružja je u svojoj osnovi vrlo diskriminirajuće i nepravedno. Postoji ekskluzivni klub nuklearnih sila koji odlučuje ne dopustiti nuklearnu moć nijednoj drugoj zemlji. Ali to je nešto što, na kraju krajeva, i dalje može funkcionirati u interesu cijelog svijeta", zaključio je on za The Times.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....