Prošlog studenog, najviši američki general Mark Milley, načelnik Združenog stožera, razbjesnio je Kijev, kao i neke jastrebove iz administracije predsjednika Joea Bidena, usporedivši sukob koji bjesni u Ukrajini s Prvim svjetskim ratom.
Ukratko, Milley je rekao, ‘imate rat koji se više ne može dobiti, vojnički.‘
Kasnije je, govoreći u Ekonomskom klubu u New Yorku, dodao: ‘Kada postoji prilika za pregovore, kada se može postići mir, iskoristite je. Uhvati trenutak.‘ Sljedećeg je tjedna ponovio svoju sugestiju da je došlo vrijeme za pregovore.
Bilo je to vrijeme ukrajinske uspješne protuofenzive oko Harkiva na sjeveroistoku i Hersona na jugu, što je po Milleyju značilo da je Kijev tada imao dobru pregovaračku poziciju.
Do pobjede u Prvom svjetskom ratu na kraju je došlo uz pomoć zapadnih saveznika, ali uz užasnu ljudsku cijenu. Prije nego što je sve utihnulo na zapadnoj fronti, procjenjuje se da su ukupni gubici premašili 37 milijuna, uključujući vojnike i civile, što Prvi svjetski rat čini jednim od najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti. Gotovo da nijedno europsko kućanstvo nije ostalo netaknuto.
Sada je studeni pred vratima, a uskoro će i jesenske kiše stići u Ukrajinu, što će otežati vojne manevre, piše Politico. Ukoliko Ukrajina do tada ne osigura proboj na svojoj južnoj bojišnici i ne probije sva tri sloja ruske Surovikin linije, a u tri mjeseca žestokih borbi to im do sada nije uspijevalo, sve više će se sa Zapada čuti prijedlozi o pregovorima između dvije zaraćenih strana.
Nemojmo zaboraviti, sljedeća godina je izborna. I to i u Europi i u SAD-u...
Zasad su sve oči uprte u Zaporižje, gdje je napokon probijena prva crta ruske obrane kod sela Rabotine. Zapad se nada da Ukrajina može probiti glavne utvrde, budući da neki vjeruju da će Rusija imati problema s raspoređivanjem potrebnih rezervi kako bi osigurala da se linija održi, iako je do sada preraspoređivala snage relativno brzo.
Samo će vrijeme pokazati može li se postići potpuni proboj. Tek tada Ukrajina može krenuti dalje kako bi se približila cilju prekidanja takozvanog kopnenog mosta koji povezuje aneksirani Krim s južnim ukrajinskim teritorijima koje je okupirala Rusija. Međutim, činjenica da su ukrajinske snage uspjele povratiti samo 108 četvornih kilometara okupiranog teritorija od pokretanja protuofenzive početkom lipnja upućuje na oprez. Osim toga, Pentagon je već bio pesimističan u pogledu izgleda protuofenzive prije nego što je uopće započela.
Ukrajinski dužnosnici nakostriješe se na ovaj pesimizam i jedva čekaju da preokrenu narativ u kojem se tvrdi da protuofenziva vjerojatno neće postići željeni ishod. ‘Ukrajinske snage idu naprijed. Unatoč svemu i što god tko govorio, mi napredujemo, a to je najvažnije. Mi smo na potezu‘, objavio je u subotu ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
No, to su izjave za javnost. Kada se ugase kamere u Kijevu se sve više govori o dugom ratu.
Ukoliko Ukrajina ne postigne mnogo veći napredak na terenu do studenoga, Milleyeve riječi dobit će na snazi, a sve više počet će se postavljati neugodno pitanje može li se ovaj rat uopće dobiti.
Tu onda dolazimo do problema koji je od početka mučio zapadne saveznike, budući da nikada nisu identificirali jasne ukrajinske ratne ciljeve. Djelomično i zato što bi pokušaj da to učine vjerojatno riskirao savezničko jedinstvo pa tako poraz u ratu nikad nije niti bio razmatran.
Umjesto toga, dobijamo retoriku o demokraciji koja je na kocki te potrebu za obranom prava suvereniteta i neovisnosti ili ćemo vidjeti kolaps ionako klimavog svjetskog poretka u korist autokrata. Jer, zna se, Ukrajina danas, Tajvan i Baltik sutra, piše Politico.
No, ako je zbilja tako, zašto onda zapadni saveznici svoje riječi nisu potkrijepili djelima, iskoristivši svoju ekonomsku moć do kraja, stavljajući svoje tvornice u ratnu proizvodnju kao što su to činili tijekom tzv. Velikog rata? Zašto onda kasne s isporukom oružja i streljiva, a sve to na veliku frustraciju Ukrajinaca?
Jedan od razloga mogao bi biti osiguravanje jednoglasnog dogovora među saveznicima dok bi drugi je bio strah, koliko god dalek, od nuklearne eskalacije, te popratna procjena da je potrebna pažljiva kalibracija kako bi se smanjio taj rizik.
‘SAD je pružio dovoljno da spriječi rusku pobjedu, ali ne toliko da dopusti ruski poraz, primijetio je James Nixey iz Chatham Housea.
No, ukrajinski saveznici u dubini srca zapravo nikada nisu osjećali da je njihova vlastita demokratska sudbina, zapravo, u pitanju.
A kako je rat odmicao, osjećaj opasnosti se, ako ništa drugo, smanjio. Uostalom, ako veliki ruski medvjed ne može pokoriti svog manjeg susjeda, kako će onda pregaziti zemlje NATO-a, a kamoli zaprijetiti SAD-u?
Za Ukrajince je, naravno, drugačije. I nije iznenađujuće da je Kijev bio kristalno jasan u pogledu svojih ratnih ciljeva: obnove cjelokupnog suverenog teritorija, uključujući i pripojeni Krim, ruske ratne odštete i čvrstih zapadnih sigurnosnih jamstava, odnosno članstva u NATO-u.
I koliko god to zvučalo čudno, njihovi najveći saveznici su ruski disidenti, iako ih Kijev većinom prezire. Naime, liberalna oporba Vladimira Putina ima izravan vlastiti interes u ovom ratu, obzirom da nema drugog realističnog mehanizma da svrgne ruskog vođu i sruši režim na čijem je čelu.
No, ruski disidenti na stranu, pozivi na pregovore samo će rasti ako ovom protuofenzivom ne dođe do vojnog proboja od velikog značaja.
Ipak, bez obzira na sukob, Rusija i Ukrajina imaju jednu zajedničku stvar. Naime, njihovi saveznici ne vjeruju da bilo koja strana može osigurati potpunu pobjedu.
Za Peking bi to samo po sebi moglo biti poželjno. Rastreseni Zapad je koristan za Kinu, a oslabljena Rusija znat će svoje mjesto kao mlađi partner u njihovim bilateralnim odnosima. Za druge, međutim, uključujući ratom razorenu Ukrajinu, dugotrajni rat nije poželjan, a kako sat otkucava, vjerojatno ćemo vidjeti sve više prijedloga za pregovaranjem.
Ipak, postoje tri velika problema s ovim planom B, piše Politico.
Nixey je istaknuo jedan, napominjući da će ‘slabljenje sadašnje potpore samo učiniti Ukrajinu ranjivijom (s posljedicama za širu europsku i globalnu sigurnost), ugroziti dosadašnje uspjehe i dati Putinu utjecaj koji trenutačno ne posjeduje, posebno s obzirom na situaciju u zemlji tijekom posljednjih tjedana.‘
Drugi je da čak i ako bi Zelenski pristao na pregovore, a nema znakova da je raspoložen za to, obični Ukrajinci nemaju želudac za razgovore s Rusijom.
Za ruskog čelnika pregovori su samo još jedno ratno oružje, koje se koristi za odvraćanje pažnje, odugovlačenje i davanje vremena za manevriranje vojnim i diplomatskim ciljevima. Nešto slično događalo se između 2014. i 2017., kada su Sergej Lavrov i tadašnji američki državni tajnik John Kerry ‘pregovarali‘ oko Sirije. Razgovori su pomogli Moskvi spasiti Bashara al-Assada od poraza i uvjerili su tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu da zanemari vlastitu crvenu liniju o korištenju kemijskog oružja od strane Damaska.
Zamrznuti sukobi i inače su Putinova jača strana. Oni mu omogućuju da međunarodnu slabost pretvori u snagu i održi vlast kod kuće potičući paranoični patriotizam, uvjeravajući Ruse da su strani neprijatelji spremni uništiti svetu majku Rusiju.
Ima li tko plan C?, pita se na kraju svoje analize Politico,