Susret južnokorejskog predsjednika Moon Jae-ina i sjevernokorejskog lidera Kim Jong-una bio je savršen primjer azijske koreografije, obraćanja pozornosti i na najmanje detalje, simbolike koja je prštala sa svih strana. I jasno, puno pompe koju više vole na Sjeveru (ali ondje su do navečer bili izviješteni samo da je njihov lider otišao na sastanak i da se navečer vraća). Ipak, sastanak je, za razliku od sličnog pompoznog dočeka američkog predsjednika Donalda Trumpa u Pekingu krajem prošle godine, bio plodonosan. Završna izjava je izuzetno ambiciozan dokument koji uistinu utire put sklapanju mira između dvije zemlje razdvojenog naroda koje su se snažno razišle 1970-ih godina kad je Južna Koreja prigrlila demokraciju i tržišno gospodarstvo i danas je članica G20, skupine najrazvijenijih zemalja svijeta. A Sjeverna je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Kim je svjestan tog jaza i zna da je on neodrživ: u jednom će trenutku i najpokorniji podanici dići glavu i reći dosta. Jer, ne može se sve ljude zavaravati sve vrijeme. Da bi opstao na vlasti i nastavio dinastiju mora otvoriti zemlju ekonomski jer će tako postati junakom napretka (njegov je djed bio junak oslobođenja, otac nije bio ništa pa on sad mora spašavati vlast). U takvim će okolnostima, po kineskom ili vijetnamskom modelu, moći izgraditi sustav koji će mu jamčiti vlast još jako dugo.
Moon zna da bi pad sjevernokorejskog režima bio ozbiljna prijetnja njegovoj zemlji: došlo bi do nasilja, bezvlašća, nisu isključeni ni oružani sukobi pa ni pokoja granata prema jugu. Vojna intervencija bi tako nešto dodatno pogoršala i stvorila regionalnu krizu širih razmjera. Zato je važno što prije pružiti ruku pomoći Sjeveru te ga malo pomalo privlačiti na svoju stranu iz kineskog čeličnog zagrljaja. Prebrza ili nasilna unifikacija imala bi ozbiljno negativne posljedice po Jug. Postupno otvaranje sjevera prema jugu stvorilo bi okolnosti u kojima bi se procesom ujedinjavanja moglo upravljati i minorizirati negativne posljedice (Seul je u stalnom kontaktu s Berlinom i uči na pogreškama njemačkog ujedinjenja).
Analizirajući završnu izjavu mnogi autori izražavaju nezadovoljstvo jer denuklearizacija nije dovoljno naglašena i razrađena. No, u njoj piše upravo ono što je nedavno objavio sam Kim najavljujući da prekida pokuse. Pa čak i nešto više: “Korejski poluotok bez nuklearnog oružja”. No, Kim će se svog arsenala riješiti tek kad ostvari svoje navedene želje: prosperitet u zemlji koji će ga održati na vlasti. A do tada će proći još dosta vremena.
Summit je bio spektakularan, živopisan, simboličan i uspješan. Pravo je pitanje kako će ići provedba dogovorenog i kako će reagirati oni koji nisu uključeni u cijelu priču, prije svega Japan i Rusija. Ali, ako Kim i Moon budu odlučni, ništa ne može spriječiti mir na Korejskom poluotoku. Osim njih dvojice.