Islamska Republika Iran desetljećima je uživala reputaciju jednog od racionalnijih, proračunatijih i odgovornijih aktera na međunarodnoj globalnoj pozornici. Aktera koji obožava provocirati, apsolutno, no onog aktera koji jako vodi računa o tome da ostane unutar gabarita dobroga ukusa.
Napad do kojeg je došlo ovoga vikenda, možda je i najbolji primjer tome.
Da, uistinu i jest riječ o potezu bez presedana – Iran je prvi puta ikada sa svojeg teritorija direktno napao svog ljutitog zakletog neprijatelja, Izrael. Sukob kojeg je dvojac deteljećima vodio u sjeni, prvi put je ugledao „svjetlo dana”, što je samo po sebi loše za globalni poredak.
Međutim, sama priroda napada jasno je dala naslutiti kako je Teheran itekako vodio računa o tome da odmazda bude kontrolirana. Naime, njezina je glavna zadaća bila minimizirati štetu, a maksimizirati spektakl, na pladnju servirajući Izraelu, pritom, mogućnost da stane na loptu.
Iranu, naime, nikako ne odgovara eskalacija direktnog sukoba s Izraelom (i SAD-om). Ekonomija još uvijek grca pod teretom sankcija nametnutih tijekom administracije Donalda Trumpa, a narod je sve očitije nezadovoljan zbog represivnih politika režima.
„Napali ste nas, odgovorili smo vam. Spremni smo da ostane samo na tome” između redaka je dalo naslutiti iransko državno vodstvo, a to je scenarij kojeg očajnički priželjkuju svi čelnici zemalja G7, ali i lideri zdravorazumske globalne zajednice.
Do trenutka završetka ovoga teksta, još uvijek se službeno ne zna kako će Izrael odgovoriti na napad. Njihov se vojni stožer sastao, raspravljao, ali gotovo ništa nije konkretno zaključio, osim da "odgovora mora biti", a to je vrlo široki pojam.
U nekim normalnim okolnostima, Izrael bi na napad ovakvih proporcija bio primoran oštro odgovoriti. Međutim, Izrael se trenutno ne nalazi u normalnim okolnostima. Nakon šest mjeseci krvavoga sukoba, u kojem je životom platilo više od 33.000 palestinskih civila, sve veći broj zapadnih zemalja vladi Benjamina Netanyahua daje naslutiti kako je kucnuo čas za obustavu vatre.
Isti su lideri, između ostalog, i američki predsjednik Joe Biden, Izraelu jasno dali do znanja kako ne planiraju osobno sudjelovati u njihovoj avanturi eventualne oštrije odmazde Iranu zbog raketiranja ovoga vikenda.
Unatoč tome što u Netanyahuovoj ultradesnoj vladi postoje krvožedni jastrebi, poput Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, koji inzistiraju na oštrom odgovoru Iranu, sve i da ono podrazumijeva „glavom kroz zid”, izraelski premijer iz političke nužde (tj nedostatka opcije) mogao bi se podčiniti američkoj naredbi da „stane na loptu”, dogovorivši pritom neku kontroliranu odmazdu koju bi se američke obavještajne službe maksimalno potrudile pozadinskim diplomatskim kanalima prethodno iskomunicirati s Iranom.
U tom bi slučaju "na van" bila zadovoljena forma, nakon čega bi Izrael pojačao operacije na sjevernoj granici, onoj koju dijeli s Libanonom u kojem je (Iranu blizak) Hezbollah na vlasti.
Drugi korak eventualnog pristanka na primirje uzavrelih strasti značio bi još snažniji pritisak na Gazu i/ili Zapadnu obalu, kojeg bi izraelska vlada međunarodnoj zajednici mogla upakirati pod „učinili smo što ste od nas tražili, ali zauzvrat želimo povratak vaše podrške u obačunu s palestinskim militantima iza kojih stoji Iran”.
Ukoliko će u izraelskom vojnom vrhu presuditi razum, iransko-izraelski višedesetljetni sukob ubrzo bi se mogao vratiti u sjenu; i to na obostrano zadovoljstvo.