Ako ste demokrat koji ne želi vidjeti Bernieja Sandersa kao demokratskog kandidata za predsjednika, vaš izbor sada je jasan: trebate glasati za Joea Bidena, napisao je kolumnist New York Timesa David Leonhardt dan nakon Bidenove pobjede u Južnoj Karolini, neposredno uoči predizbornog superutorka.
Iako najmanje zanimljiv od svih predstavljenih kandidata, gotovo dosadan i neupitno čvrsto usidren u političkoj eliti Washingtona, Biden je već tada pokazivao da vodi u ukupnom zbroju glasova, s premoćnih 30 nasuprot Sandersovih 24 posto. U igri su tada još bili i Pete Buttigieg i “Slovenka” Amy Klobuchar (sa 16, odnosno devet posto), kao i Elisabeth Warren koja je izdržala do četvrtka. U tom trenutku nitko još nije očekivao ekspresni, više od pola milijarde dolara težak poraz Mikea Bloomberga koji se tek bio uključio u utrku.
“Od svih predstavljenih demokrata ne predizborima, umjereni Biden najviše odgovara profilu nacionalnog kandidata”, formulirao je Leonhardt dijagnozu biračkog tijela Amerike, uz poruku da se srednjoj struji skloni birači za kandidata trebaju odlučiti što prije, kako rasipanjem glasova ne bi nominaciju izručili (socijalistu) Sandersu.
Nekoliko dana kasnije, nakon fijaska prošlog utorka, ključnog, jer tada se o kandidatima izjašnjavalo 14 saveznih država, uz dodatak eksteritorijalne Američke Samoe, jedinog mjesta gdje je pobijedio, oglasio se i Bloomberg: “Prije tri mjeseca odlučio sam ući u predsjedničku utrku kako bismo pobijedili Donalda Trumpa. Sada utrku napuštam s istim ciljem. Moj ostanak otežao bi taj naš najvažniji cilj. Uvijek sam vjerovao da pobjeda nad Trumpom počinje zajedničkom podrškom kandidatu koji ima najviše šanse da uspije. Taj kandidat je moj prijatelj, veliki Amerikanac, Joe Biden.”
Pitanje je, međutim, je li Biden - kojega su nakon vlastitog izlaska iz kampanje, osim Bloomberga, podržali i Buttigieg (koji je “pobijedio“ u Iowi) i permanentno loše stojeća Klobuchar - pravi čovjek koji se na izborima u studenom može suprotstaviti Donaldu Trumpu i pobijediti. Ili bi demokrati kandidaturu ipak trebali prepustiti u medijima, ali i u liberalnijim krugovima države popularnijem, zanimljivijem Sandersu, koji je status nepravedno i pogrešno zapostavljene političke zvijezde stekao još u kampanji 2016.
“Kradljivci radnih mjesta”
Kada su Amerikanci prije četiri godine birali predsjednika, Trump je izabran kao lider pobune protiv okoštale elite koja je Ameriku povela u pogrešnom smjeru. Iako nesumnjivo sam dio elite, onog njezina estradnog, pa zato otrovnog dijela, svojom naglašeno populističkom retorikom, usmjerenom protiv “svih neprijatelja Amerike” (a to su imigranti, Kina i Meksiko kao “kradljivci radnih mjesta”, a onda i EU kao sve jača i konkurentnija ekonomija), rastjerao je prvo ostale republikanske kandidate za utrku, Teda Cruza, Jeba Busha i Scotta Walkera, a onda nadigrao i Hillary Clinton kao demokratsku suparnicu na izborima.
Hillary Clinton tada je u demokratskom taboru u predizborima istisnula Bernieja Sandersa, favorita intelektualne liberalne ljevice i Hollywooda, koristeći (opravdano) popularnost dviju snažnih administracija u kojima je sudjelovala - Clintonove, gdje se pokazala daleko snažnijom od “obične prve dame”, i kasnije Obamine, kojemu je u prvom mandatu bila ministrica vanjskih poslova. Pomogao joj je i strah od uvođenja “demokratskog socijalizma” u Ameriku, što je bio i ostao plan vermontskog senatora Sandersa. Amerika se 2016., međutim, pokazala nespremnom da na izborima nakon prvog crnog predsjednika izabere i prvu predsjednicu, a pogotovo ne ženu duboko ukorijenjenu u političkoj eliti Washingtona.
Paradoks je da su razmetljivom, bahatom i politički neiskusnom Donaldu Trumpu svoj glas dali pobunjenici protiv američke političke aristokracije, koji su, nahranjeni populističkim pokretima poput Occupy Wall Street iz 2011. godine (gdje je Trump bio jedna od meta prosvjednika), a onda i velikom financijskom krizom koja je teško pogodila američku nižu srednju klasu, odlučili povjerovati ekscentričnom milijarderu kada im je obećao da će “Ameriku ponovo učiniti velikom”.
Zamjetan broj političkih analitičara tada je, nakon što je Trump izabran, zaključio kako bi “socijalist” Sanders, da su ga demokrati istaknuli kao kandidata na izborima, imao više izgleda za pobjedu od izrazito nepopularne Hillary Clinton. Hoće li demokrati ove godine, sada već prilično vjerojatnom nominacijom Bidena za predsjedničkog kandidata, ponoviti istu pogrešku?
“Demokratski establišment zgnječio je Bernieja Sandersa OPET”, veselo je zatvitao Trump nakon što su objavljeni rezultati superutorka. Komentirao je i poraz senatorice Elisabeth Warren u Massachusettsu, likujući da je “Pospani Joe”, kako je prozvao Bidena, “pomeo senatoricu” i otvorio si put prema glasačima u mnogim dobrim državama. “Warren se pokazuje vrlo sebičnom kada, iako bez šanse da pobijedi, ostaje u utrci i time značajno šteti Bernieju. Hoće li on ikada više s njom razgovarati nakon što mu je otela Massachusetts da bi tamo postala treća? Mislim da ne bi trebao”, napisao je zajedljivo u sljedećem tvitu. Warren je kampanju napustila u četvrtak, čini se da su nakon toga razgovarali.
Trump je uvjeren da mu je kao republikanskom predsjedniku koji na izbore dolazi po drugi mandat Joe Biden najbolji mogući protivnik. Ne bez razloga. Unatoč tome što je služio kao potpredsjednik izrazito popularnom Baracku Obami, Biden je dosadan srednjostrujaški političar, čvrsto ukorijenjen u Washingtonu (u Senatu je sjedio od 1973. do 2009.). Uz to, već se treći put pokušava dokopati demokratske nominacije. Prvi put zatražio ju je 1988., nakon Ronalda Reagana, kada je pobijedio otac Bush, drugi put 2008. godine, kad se na kraju stisnuo na potpredsjedničku poziciju kod Obame. Zamjerali su mu svašta, od toga da demokratsku stranku uporno pokušava odgurati desno (“gotovo pedeset godina u politici ovaj ‘middle class Joe’ služio je kao ključni arhitekt demokratskog zaokreta udesno”, piše Branko Marcetic, autor magazina Jacobin, vodećeg glasila američke ljevice, u nedavno objavljenoj knjizi “Yesterday’s Man: The Case Against Joe Biden”), da je mlak i beskrvan, ali i da je sitni lažljivac kojega svako malo netko uhvati u prijestupu, što je detalj koji bi ga i ovaj put mogao ostaviti kao gubitnika. Mediji su prošli mjesec bili puni zajedljivih komentara njegove izjave kako je “svojedobno u Južnoj Africi bio uhićen s Nelsonom Mandelom”. Triput je to ponovio prije nego što je priznao da se to nikada nije dogodilo. Zašto?
Program koji je predstavio Bidenovu bi Ameriku, postane li predsjednik (a sa 596 protiv Sandersova 531 osvojenog delegata, od 1991 koliko treba za nominaciju, zasad je u solidnoj, ali ne nedostižnoj prednosti), ipak vratio barem korak bliže Obaminoj. Najavio je čvrstu zaštitu “ObamaCarea”, Zakona o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti, koji je pod stalnim pritiskom Trumpove administracije, velike javne investicije, jaču brigu za veterane i useljenike, restrikciju pristupa oružju, pojačanu brigu o okolišu i povratak pariškom sporazumu, vraćanje trgovinskih sporazuma, ulaganja u obrazovanje… Ostao je, međutim, tih u raspravi o poreznoj politici koja je obilježila kampanje njegovih demokratskih suparnika, prije svega “socijalista” Bernieja Sandersa (u čijem se timu opet sakrila i popularna Alexandria Ocasio-Cortez) i Elisabeth Warren, koja je čak unajmila dvojac stručnjaka iz laboratorija Thomasa Pikettyja, francuskog gurua nove ljevice, da joj izradi prijedlog novog poreznog modela.
Korporativni lideri
Bernie Sanders je i dalje ozbiljan trkač u kampanji koja će završiti velikom stranačkom konvencijom od 13. od 16. srpnja, kada će se napokon izabrati demokratski kandidat za predsjednika. U svojoj je ponudi biračima daleko radikalniji od Bidena, ali zato i manje drag korporativnim liderima kojima ne odgovara njegova politički neprikriveno lijeva retorika (iako ga Jeffrey Sachs, profesor ekonomije s njujorške Columbije opisuje kao “tipičnog europskog socijaldemokrata”, daleko od ideologije tvrdog socijalizma kakav je obilježio politiku prošlog stoljeća).
Sandersov pristup društvu, politici, pa onda i ekonomiji najjednostavnije se može opisati kao “skandinavski” (zdravstveni sustav za sve, zelena ekonomija, svima dostupno obrazovanje, demokracija na radnom mjestu… i, što je uhu korporativnog lidera najteže, visoki porezi za “superbogate”), a to je, sjetimo li se starih američkih političkih karata iz druge polovice prošlog stoljeća, gdje je Skandinavija s Danskom, za razliku od crvenog “sovjetskog bloka”, bila označena ružičasto, kao “politički poluopasno područje”, za prosječno američko uho čak i danas radikalan način razmišljanja. Mnogi su zato spremni Sandersa izjednačiti s Trumpom “po opasnosti za američki model življenja”.
Dana Milbank, kolumnist Trumpu nimalo sklonog Washington Posta, Sandersu je zalijepio etiketu “Trumpa ljevice”, čime se mogući Sandersov ulazak u Bijelu kuću u uhu srednjoj struji naklonjenog američkog birača koji ne raspoznaje finese skandinavskog mekog tržišnog liberalizma, po mogućnosti da Ameriku ponovo odvede ukrivo gotovo izjednačio s davanjem drugog mandata Trumpu koji, sad je već svima jasno, Ameriku nije učinio “ponovo velikom”, a obećao je.
Obojica su, kažu oni koji ustraju na sličnosti, skloni demagogiji, obojica su igrači izvan i protiv sustava, i obojica kritiziraju institucije. Još nešto - obojica teško trpe protivnike. Zato ga je u tabor s Trumpom uvrstio i najljeviji kolumnist New York Timesa, nobelovac Paul Krugman koji je napisao: “ne treba nam još jedan predsjednik koji demonizira svakoga tko mu se suprotstavi i koji ne može priznati vlastitu pogrešku”.
Sanders, međutim, kažu njegovi zagovornici, u pravilu kritizira institucije koje su zakazale i koje su uzrok rastućem društvenom raslojavanju i poziva na oživljavanje demokracije, gdje “čovjek mora biti ispred korporativnih interesa”. To je prilično drukčije od Trumpove filozofije upravljanja državom.
Američka srednjostrujaška politička elita, a tu su i obitelji Clinton i Obama sa svojim krugom utjecajnih saveznika, i danas zazire od ljevice. Štoviše, piše Julie Hollar u ljevici sklonom Jacobinu, čini se da se eliti lijevi populizam čini opasnijim od desnoga. Za njih bi zato dolazak Sandersa nakon Trumpa umjesto kraja jednog lošeg razdoblja značio početak drugog, možda još više zastrašujućeg. Obama će, uostalom, u jednom trenutku i “po dužnosti” ili iz političke pristojnosti, ako takvo što postoji, podržati Bidena koji mu je i prijatelj i bivši dvomandatni potpredsjednik.
Duh vremena se, međutim, mijenja neovisno o politici zamišljenoj u stranačkim središnjicama ili, što je češće, politici usprkos, a u tom kontekstu čini se da Sanders, pa i duboko na treće mjesto odložena, Sandersu po mnogočemu bliska (unatoč Trumpovu zajedljivom tvitanju) Elisabeth Warren prolaze bolje od Bidena. Gallupovo istraživanje provedeno krajem 2018., na koje je nedavno podsjetio harvardski teoretičar ekonomije Edward Glaeser, pokazalo je dramatičan zaokret u prihvaćanju lijeve političke ideje među mladim Amerikancima.
Ukratko, nešto više od 51 posto ispitanih Amerikanaca u dobi između 18 i 29 godina izjasnilo se da bi “američka ekonomija trebala biti pretežno socijalistička”. Samo njih 45 posto na današnji kapitalizam gleda kao na sustav koji ne treba mijenjati. Sjetimo li se američkih izbora 2016. godine, sjetit ćemo se i da je Sanders došao vrlo blizu nominacije za demokratskog predsjedničkog kandidata upravo zahvaljujući podršci mladih članova stranke. Njegova suradnica tada i danas, Alexandria Ocasio-Cortez, koja je sama nedavno navršila trideset, prije godinu dana je ušla u zastupnički dom Kongresa, a više od tri milijuna sljedbenika na Twitteru stekla je zagovarajući 70-postotnu poreznu stopu za najbogatije.
Socijalizam milenijskoj generaciji više nije bauk, piše Glaeser (a znamo da to nije tako samo u SAD-u, iako nova ljevica, pogotovo ona piketijevska, europska, zbog lošeg imidža iz prošlosti, u pravilu izbjegava termin “socijalizam”). Sjećanja na propale političke eksperimente uglavnom su izblijedila, računa se da su lekcije naučene. U SAD-u danas već živi druga generacija prebjega iz nekadašnjeg sovjetskog bloka, kojoj sve žešće društveno raslojavanje u Americi smeta više od spominjanja “zloduha prošlosti” kojima sami ionako nisu svjedočili. Baracka Obamu televizijska mreža Fox okarakterizirala je kao “socijalista” kada je 2010. upregnuo državni (porezni) novac kako bi bankama pomogao da prežive krizu (i uspio). Pokazalo se, međutim, da je, iako nije bio socijalist, za razliku od Sandersa, koji sam za sebe kaže da jest, postao najpopularniji novi predsjednik SAD-a, uz bok Kennedyju i Reaganu.
U međuvremenu, u razdoblju od 2010. do 2018., pozitivna percepcija “socijalizma” (navodnici jer to je socijalizam drukčiji od onoga kojeg se sjećamo) među članovima demokratske stranke podigla se, po Gallupu, sa 53 na 57 posto, dok je pozitivna percepcija tvrdog, dereguliranog kapitalizma istodobno pala sa 53 na 47 posto. Najveća stopa promjene vidljiva je u mlađoj generaciji (u dobi od 18 do 29 godina), gdje samo 45 posto ispitanika kapitalizam smatra najboljim sustavom. Drugim riječima - socijalizam u SAD-u više nije psovka, barem ne među mladima. Prvi su, nakon Sandersa, novi vjetar prošle godine prepoznali veliki američki poslodavci kada su, njih 181, na poticaj utjecajne washingtonske konzervativne lobističke udruge Business Roundtable, potpisali zajedničku izjavu o potrebi za redefiniranjem svrhe korporacija i njihovoj dubljoj pozitivnoj uključenosti u život zajednica u kojima djeluju.
Političke dinastije
Načelno, taj putokaz vrijedi i u mogućem proricanju jesenskih izbornih rezultata. Zato na pitanje tko je bolji protivnik Trumpu - Biden ili Sanders - nije jednostavno odgovoriti. Izbor Trumpa prije četiri godine pokazao je da su građani SAD-a siti tradicionalne politike i washingtonskih političkih dinastija koje su je zarobile. Trump se u Bijelu kuću uselio kao autsajder i zato se može činiti vjerojatnijim da ga iz nje, prije nego što mu istekne dvomandatno razdoblje, može iseliti jedino radikal poput Sandersa, koji je i sam, unatoč dugim godinama provedenim u politici ostao crna ovca u sustavu, nego provjereni čuvar pozadine starog američkog političkog obrasca kakav je Biden.
S druge strane, Amerika je s Trumpom dobila pretjeranu dozu iznenađenja i života u opasnoj nepredvidivosti. Možda bi joj staložen političar poput Bidena uz pomoć relativno stabilne ekonomije omogućio zasluženo razdoblje odmora. Pomogne li mu Obama, pa naciju podsjeti na neke od pozitivnih momenata iz njihova zajedničkog razdoblja, a bilo ih je, može dogurati ne samo do nominacije, nego i do Bijele kuće.
I Bidena i Sandersa na tom putu može neplanirano pogurati širenje koronavirusa, u kojem bi se slučaju Bidenov (Obamin) model zdravstva pokazao svrsishodnijim od Trumpova, a iako možda ne boljim, sigurno jeftinijim od Sandersova.
Ne treba zaboraviti ni da je procedura Trumpova opoziva pokrenuta zbog njegova neuspješnog pokušaja da diskreditira Bidena u kojemu je rano prepoznao opasnog protivnika. Trump je preživio pokušaj smjene, ali birači možda nisu zaboravili kako je priča započela.