Iako Bijela kuća sugerira da se Donald Trump ne ustručava upotrijebiti vojnu silu protiv Irana, stvarnost je da Washington ima vrlo malo opcija koje bi doista mogle pomoći tamošnjem prosvjednom pokretu, navodi u opširnoj analizi urednik za obrambeni i sigurnosni sektor u The Guardianu Dan Sabbagh.
Sabbagh ističe kako je Trump, ohrabren ranijim zbivanjima oko Nicolása Madura, pojačao retoriku o vojnoj intervenciji protiv iranskog režima. Ipak, urednik Guardiana upozorava da se na terenu događa suprotno jer je umjesto gomilanja snaga posljednjih mjeseci zabilježeno povlačenje američkih vojnih resursa. Sjedinjene Države od listopada nemaju nijedan nosač zrakoplova raspoređen na Bliskom istoku nakon što su USS Gerald R. Ford i USS Nimitz povučeni tijekom ljeta i jeseni, što, prema Sabbaghovoj procjeni, znatno sužava operativne mogućnosti.
To znači da bi eventualni zračni ili raketni udari na ciljeve režima ili samog ajatolaha Alija Hamneija vjerojatno morali uključiti američke i savezničke baze u regiji, piše Sabbagh. Kao alternativu navodi misije bombardera dugog dometa B-2, slične onoj lipanjskoj na podzemno nuklearno postrojenje Fordow, no naglašava kako bi takvi napadi na urbana područja predstavljali opasan i pretjeran oblik sile.
Velika prepreka je i diplomatska složenost jer bi Washington za korištenje baza morao tražiti dopuštenje država poput Katara, Bahreina, Iraka ili Saudijske Arabije te ih istodobno štititi od iranske odmazde s obzirom na to da je Teheran već zaprijetio udarima na američke brodove u slučaju napada.
Iako su iranske vojne sposobnosti teško oštećene u ljetnom ratu s Izraelom, država je zadržala određene raketne kapacitete, napominje Sabbagh. Urednik Guardiana prenosi procjene o postojanju dvije tisuće teških balističkih projektila skrivenih u planinama koji bi masovnim lansiranjem mogli probiti savezničku protuzračnu obranu. Sabbagh stoga postavlja pitanje konkretnih ciljeva napada jer se prosvjedi i brutalni obračuni odvijaju diljem cijele zemlje, što otežava precizno gađanje i nosi golem rizik od civilnih žrtava u naseljenim zonama.
Osim toga, urednik za obrambeni sektor upozorava da bi režim mogao iskoristiti američke udare kao točku okupljanja za preostale pristaše, podsjećajući na dugu povijest uplitanja SAD-a u Iranu koja seže do puča iz 1953. godine. Vlast u Teheranu ne doima se krhkom jer je već preživjela snažne izraelske napade u lipnju, a autor citira i stručnjake iz instituta RUSI koji naglašavaju kako Iran i dalje ima kohezivnu vladu te vojne i sigurnosne službe koje su odlučne zadržati vlast pod svaku cijenu.
Iranski ministar: ‘Spremni smo za rat!‘
Sabbagh razmatra i opciju izravnog napada na ajatolaha Hamneija te navodi kako bi takav pokušaj vojno bio jednostavniji od operacije uhićenja zbog udaljenosti Teherana od granica. Ipak, upozorava kako bi ubojstvo čelnika druge države predstavljalo nevjerojatnu eskalaciju i izazvalo snažan vojni odgovor. Takav potez ne bi nužno srušio režim jer je sustav već pripremio mehanizme za brzi prijenos vlasti na jednog od trojice odabranih klerika, a najvjerojatniji bi ishod bio potpuno preuzimanje kontrole od strane Revolucionarne garde.
Urednik Guardiana zaključuje kako nekoliko američkih pokaznih udara vjerojatno ne bi promijenilo situaciju na terenu, pogotovo jer saveznici, Kongres, ali i sam Trump ne žele još jednu dugotrajnu kampanju. Kao alternativu vojnoj sili Sabbagh navodi mogućnost kibernetičkih napada, no stručnjaci poput Ciarana Martina upozoravaju da bi ometanje opskrbe strujom najviše pogodilo civile te da je tehnički iznimno teško izvana obnoviti internet koji je režim ugasio.
Analiza završava osvrtom na ideju besplatnog ustupanja satelitske mreže Starlink. Iako bi to olakšalo protok informacija, Sabbagh smatra da samo širenje vijesti o represiji ne može zaustaviti ubijanja na ulicama. Zaključuje kako stvarni dosezi američke intervencije vjerojatno neće ispuniti Trumpovo obećanje prosvjednicima da je „pomoć na putu“.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....