Mađarska je već dugo crna ovca Europe. Liberale smeta što Budimpešta zatire slobodu medija, upozoravaju da vlada vrijedne ugovore daje obitelji i prijateljima Viktora Orbana, a posebno ih brine Orbanovo prijateljstvo s Vladimirom Putinom i Xi Jinpingom.
Zato ne čudi da je na nedavnoj konferenciji Svjetskog ekonomskog foruma održanoj u kineskom lučkom gradu Tianjinu, mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto zvučao kao da je usklađeniji s Pekingom nego svojim europskim kolegama, piše Foreign Policy.
‘Politički vođe u Europi su zainteresirani za tzv. ‘odvajanje‘ i ‘smanjenje rizika‘, što bi, prema našem shvaćanju, bilo brutalno samoubojstvo‘, kazao je Szijjarto.
Na taj je način gotovo izravno prozvao predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, jednu od političarki s najčvršćim stavom prema Kini. Naime, izraz ‘smanjenje rizika‘ upravo je ona prva upotrijebila u svojem govoru upućenom Mercator Institutu, think tanku sa sjedištem u Bruxellesu, i taj je izraz postao sofisticiranija verzija izraza ‘odvajanje‘ koji se prije toga često koristio u Europi i Washingtonu. Umjesto da se Kinu posve odreže - što sugerira termin ‘odvajanje‘ - von der Leyen je govorila o ‘testiranju odnosa s Kinom na stres‘ kako bi se vidjelo gdje leže ‘najveće prijetnje u pogledu naše otpornosti, dugoročnog prosperiteta i sigurnosti‘.
Između Szijjarta i von der Leyen leži mnogo različitih mišljenja o Kini. Diljem Zapada raste zabrinutost u vezi Kine. 2019. je većina članica EU usvojila stav da je Kina partner, ali i protivnik. No, to je mišljenje sada zamijenjeno općenitim stavom da postoji potreba za ‘smanjenjem rizika‘. Što te riječi zapravo znače, još je predmet rasprave.
Neke vođe dijele Szijjartovo mišljenje da bi to ‘smanjenje rizika‘ jako naštetilo zemljama i smatraju da tvrd stav o Kini zapravo potječe iz Washingtona te da to nije u nacionalnom interesu država. Neke druge je radikalizirao napad Rusije na Ukrajinu pa su zauzeli čvršći stav prema Kini, iako se Kina pokušava diplomatski distancirati od dugogodišnjeg partnera Moskve.
Nigdje ta podjela nije bila tako jasna kao tijekom posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Pekingu ranije ove godine. Na veliku žalost protukineskih jastrebova u Europi i SAD-u, francuski je vođa sa sobom u Kinu poveo delegaciju od 50 poslovnih ljudi te kući donio nove ugovore za Airbus, EDF i L‘Oreal, među ostalima.
Kina će također utješnima naći riječi njemačkog kancelara Olafa Scholza kako smanjenje rizika ‘nije stvar države jer mi ne govorimo kompanijama gdje će investirati‘ - što je gotovo isto onome što je kineski premijer Li Qiang rekao samo nekoliko dana ranije.
Kritike Kini iz središnje i istočne Europe
Za razliku od Francuske i Njemačke, neki od najžešćih kritičara Pekinga dolaze iz središnje i istočne Europe. Litva je odobrila Tajvanu otvaranje predstavništva u Vilniusu i povukla svog veleposlanika iz Pekinga; Poljska i Rumunjska su zabranile Huawei; češki predsjednik Petr Pavel postao je prvi europski vođa koji je direktno razgovarao s tajvanskom predsjednicom Tsai Ing-wen. Također je obećao posjetiti Tajvan.
Prije ne tako dugo vremena, te su se zemlje natjecale da postanu kineski ulaz u Europu. Nakon financijske krize 2007.-2009., Kina im se ponudila kao privlačan alternativni izvor investicija i trgovine. Neki su se također uključili u razmirice s EU mašinerijom (dok se Poljska bavila pitanjem neovisnosti pravosuđa u zemlji), a njihova prisnost s Kinom postala je točka prijepora. Zato je 2012. oformljena skupina 16+1, labav ekonomski savez koju čine zemlje istočne Europe s jedne, i Kina s druge strane, a kojoj se kasnije priključila i Grčka pa je skupina postala 17+1. Neke od zemalja, poput Mađarske i Poljske, također su se priključile kineskoj inicijativi Pojas i put (Belt and Road Initiative - BRI). Kina im je obećala nove mostove, željezničke pruge i otvoren ulaz na ogromno kinesko tržište.
Što se promijenilo u samo deset godina? Kao prvo, ekstravagantna obećanja inicijative Pojas i put pokazala su se uglavnom iluzijom. Zemlje srednje i istočne Europe koje su se nadale da će popraviti svoju trgovinsku neravnotežu s Kinom bile su razočarane kada ni 16+1 ni BRI nisu pomogli. Željezničke rute koje su prolazile kroz Rusiju nisu imale smisla kada je većina robe koju je Kina željela iz Europe podvrgnuta sankcijama. Zapravo, trgovinski deficit regije s Kinom samo se povećao - izvoz u Kinu je prošle godine pao za 4,9 posto, a uvoz iz Kine narastao za 13,8 posto.
Izvori u poljskoj i češkoj diplomatskoj misiji kažu da su i njihove zemlje razočarane manjkom kineskih ulaganja. Analiza Centra za srednjoeuropske i istočnoeuropske azijske studije otkrila je da osam od izvornih 16+1 zemalja nije vidjelo nijedan kineski infrastrukturni projekt do 2020. To je tipični modus operandi Inicijative Pojas i put u klopu kojega su kineski izvođači često davali velika obećanja kako bi pokušali dobiti političku naklonost u Pekingu - jer je BRI usko povezan s Xijevim vodstvom - a zatim obećanja jednostavno nikad nisu ispunili).
Što se tiče projekata koji su dovršeni (ili barem započeti), ostaje briga oko troškova, kvalitete i duga. Zloglasnu crnogorsku autocestu koja ne vodi nigdje - a Crna Gora je također članica 16+1 - dužnosnici u drugim zemljama srednje i istočne Europe navode kao glavni razlog sumnje u Inicijativu Pojas i put. Zamišljena da poveže siromašni sjever zemlje s jugom i ojača trgovinu s obližnjom Srbijom, samo je četvrtina autoceste od 165 kilometara završena. Ipak, projekt je već nagomilao dug od gotovo milijardu eura – gotovo četvrtina BDP-a zemlje – i potaknuo pitanja može li se doista završiti. ‘Svaka zemlja ima svoju priču o autoputu‘, rekao je jedan poljski diplomat.
Kao i s BRI projektima diljem globalnog juga, kinesko podilaženje često korumpiranim političarima znači da se Peking nesvjesno ubacuje u unutarnje političke rasprave u zemljama s kojima surađuje. Najkontroverzniji čelnici - poput Orbana - često su oni koje Kina najviše želi. Kada ovi čelnici odu s dužnosti, kineske tvrtke i projekti neizbježno gube podršku, što se dogodilo nakon što je grčkog premijer Alexisa Tsiprasa zamijenio Kyriakos Mitsotakis, a Češka za predsjednika izabrala Petra Pavela umjesto Miloša Zemana.
Invazija na Ukrajinu kao prekretnica
No, prava prekretnica dogodila se nakon ruske invazije na Ukrajinu. Kineski uspon i nepokolebljiv stav prema Tajvanu već su uznemirili neke post-sovjetske države, uključujući Litvu, podsjećajući ih na jednog prijašnjeg komunističkog Levijatana. Ali kinesko kolebanje u odnosu prema Ukrajini ono je što je stvarno zacementiralo sličnost s Rusijom.
Peking još uvijek nije izričito osudio Putina i nije poduzeo nikakve stvarne korake da posreduje u krizi unatoč molbama regionalnih saveznika Ukrajine, poput Poljske. Konačni mirovni plan u 12 točaka i imenovanje kineskog ‘mirovnog izaslanika‘ došli su više od godinu dana nakon početka invazije i pitanje je je li to sve zapravo više u ruskom interesu. Onda, tu je i intervju kineskog veleposlanika u Francuskoj, Lu Shayea, koji je u travnju rekao: ‘Bivše sovjetske zemlje nemaju učinkovit status u međunarodnom pravu.‘ Kad su kineski dužnosnici pokušali ublažiti njegove riječi, već je bilo prekasno.
17+1 postao je 16 kada je Litva otišla 2021., a sada je smanjen na 14, budući da su Estonija i Latvija također napustile savez. Čini se da će Češka, pod Pavelom, biti sljedeća. Kako su zemlje srednje i istočne Europe postale kritičnije prema Pekingu, tako su postale i prijateljskije raspoložene prema Taipeiju. Litva i Tajvan sada imaju predstavništva u glavnom gradu ovog drugoga, a Litva je sada sedmo najveće tržište za online kupce iz Tajvana. Poljska, Češka i Litva bile su među zemljama koje su donirale cjepiva Taipeiju tijekom pandemije koronavirusa. Postoji zajednička solidarnost s još jednom malom, mladom demokracijom u čijem je susjedstvu još jedan ratoborni div.
I neka su druga pitanja naštetila imidžu Kine diljem Europe. Puni razmjeri mučenja ujgurske manjine u Xinjiangu šokirali su i užasnuli Europu, evocirajući sjećanja na holokaust. Njemačka stranka Zelenih bila je posebno glasna u kritiziranju stalnih kršenja ljudskih prava u Kini, posebice iz usta Reinharda Bütikofera, člana Zelenih u Europskom parlamentu kojeg je Peking sankcionirao.
Postojao je i mjerljiv utjecaj anketa o covidu Srednjoeuropskog instituta za azijske studije iz 2021. koje su pokazale da većina ispitanika povezuje Kinu prvenstveno s Covid-19, a gotovo polovica ispitanika u Poljskoj vjeruje da virus nije samo laboratorijski proizveden, već je i namjerno proširen svijetom.
No, ako su neke zemlje sada i skeptične prema Kini, mnoge druge i dalje imaju koristi od veza s Pekingom, posebno dvije najmoćnije članice EU. Bilateralna trgovina Kine s Francuskom i Njemačkom samo se povećava, a dvije zemlje u Kinu izvoze više nego ikad prije. Njemačka iz Kine uvozi čak dvije trećine rijetkih elemenata prijeko potrebnih za njezinu industriju električnih automobila i poluvodiča.
Još su značajniji prihodi francuskih i njemačkih tvrtki koje posluju u Kini, a koji čine nešto manje od 7 posto njemačkog BDP-a i oko 6 posto francuskog.
‘Smanjivanje rizika‘ ili ‘odvajanje‘
Francuska, Njemačka i mnoge druge europske zemlje usvojile su termin ‘smanjivanje rizika‘, no političari još moraju utvrditi što to doista znači.
Na primjer, dok von der Leyen europsku legislativu o zelenoj energiji i potragu za traženim materijalima (poput rijetkih zemalja) navodi kao primjer smanjivanja rizika, Scholz kaže kako je to stvar kompanija, a ne vlada zemalja.
Još jedno neslaganje odnosi se na kontrolu izlazne tehnologije i ulaznog ulaganja. U svom govoru u ožujku, von der Leyen je uključila ‘trgovinske instrumente‘ u svoju definiciju smanjenja rizika, posebno zabranjujući izvoz tehnologije dvostruke namjene koju bi Peking mogao iskoristiti u vojne svrhe.
Ali, kada su se prošli mjesec uključile u strategiju ekonomske sigurnosti Europske komisije, neke države članice nisu bile pretjerano entuzijastične. Čak je i nizozemska vlada, koja je nedavno pristala na zahtjeve SAD-a da ograniči izvoz najsuvremenijih strojeva za izradu poluvodiča u Kinu, nazvala taj screening ‘vrlo teškim instrumentom‘ i sugerirala da Bruxelles mora argumentirati zašto je instrument uopće potreban.
Iako su ovi odnosi važni za europska gospodarstva, oni su i zbunjujući. Kao što je ekonomist Keyu Jin istaknuo, priroda onoga što Peking nudi svijetu sada se promijenila. Umjesto igračaka i odjeće, radi se više o poluvodičima i obnovljivim izvorima energije te se u tome natječe s velikim europskim silama. Čak i nakon oduševljenog prijema u Pekingu, Macron je nedavno pozvao na trgovinski rat oko električnih vozila, strahujući da će kineski proizvođači ove godine preplaviti tržište.
‘Ne smijemo na tržištu električnih automobila ponoviti greške koje smo napravili s fotonaponskim sustavima, gdje smo stvorili ovisnost o kineskoj industriji i omogućili prosperitet njezinih proizvođača‘, rekao je francuski predsjednik u svibnju.
Dvojben američki potez
Nasuprot bojaznima o kineskoj konkurenciji, stoji nezadovoljstvo američkim mjerama. U europskim prijestolnicama se mjesecima raspravljalo o golemom paketu subvencija predsjednika Joea Bidena u sklopu Zakona o smanjenju inflacije. Oko 369 milijardi dolara izdvojeno je za projekte obnovljivih izvora energije, kao što su električna vozila i baterije koje idu u njih. Ovo je ključna industrija za saveznike SAD-a diljem svijeta (poput Južne Koreje), ali i u Europi.
Krajem prošle godine, Thierry Breton, europski povjerenik za unutarnje tržište, iznenada se povukao sa summita s američkim dužnosnicima nezadovoljan što dnevni red ‘više ne daje dovoljno prostora pitanjima koja zabrinjavaju mnoge europske ministre, industrije i poduzeća‘. Do toga je došlo nakon što je Macron stjerao u kut američkog senatora Joea Manchina, tvorca Zakona o smanjenju inflacije, i optužio ga da je ‘naštetio mojoj zemlji‘.
Slično kao i Zakon o inflaciji, zabrinjava neuspjeh Bidenove administracije da predvidi reakciju ostalih. ‘Kao i uvijek, američka vanjska politika se kreira samo s obzirom na njihovu domaću politiku‘, rekao je jedan diplomat. Nakon prigovora iz Europe, Washington sada smišlja izuzeća za svoje saveznike. Ali, Zakon o smanjenju inflacije označio je početak u utrci za subvencije - Europska komisija izradila je vlastiti ‘Green Deal industrijski plan‘, ublažila je pravila za državne potpore i pregovara o uspostavi ‘Europskog fonda za suverenitet‘.
Za Kinu, nesuglasice između europskih zemalja i između EU-a i Sjedinjenih Država, postoje da bi ih se iskoristilo. Kina kažnjava kritičare i nagrađuje one koji je više podržavaju. Na primjer, dok je Macron tijekom posjeta Kini bio počašćen dugim razgovorom s Xijem u četiri oka, von der Leyen su kineski dužnosnici ostavili po strani, a državni mediji ocrnili. Suočavajući se sa zemljama i čelnicima na individualnoj, a ne kolektivnoj osnovi, kineska vlada pokušava razbiti zapadno jedinstvo, govoreći publici u zemlji i inozemstvu da su zaokret protiv Kine zapravo potaknuli Amerikanci.
Sjedinjene Države svakako imaju u tome svoje prste, no Washington vrši pritisak u drugom smjeru, pokušavajući držati ‘stado na okupu‘. Sankcije Huaweiju, koje su onemogućile nabavu tajvanskih poluvodiča, omogućile su Washingtonu da tvrdi da se na mrežu kineske tvrtke ne može osloniti. Neprekidni pritisak konačno je rezultirao time da Nizozemska zabrani izvoz naprednih litografskih pisača u Kinu, a rat u Ukrajini dao je novu snagu argumentima onih koji kažu da se ne treba oslanjati na autoritarne režime.
Ipak, nikad ne treba podcjenjivati sposobnost političara da rade protiv vlastitih interesa. Ova vrsta američkog pritiska upravo je ono čemu se posebno protive Francuzi. U slučaju sukoba između SAD-a i Kine, Europljani bi ‘postali vazali, a ne treći pol‘ ako ne bi bili u stanju izgraditi svoju ‘stratešku autonomiju‘, rekao je Macron na povratku iz Pekinga, uzvraćajući Bijeloj kući.
Ali, isto se može reći i za Komunističku partiju Kine. Peking je rutinski podcijenio koliko njegove prijetnje pojedinim zemljama i političarima potiču obrambenu solidarnost diljem EU-a. U Washingtonu, stručnjaci kažu da je Kina jedino istinski dvostranačko pitanje, a isti je slučaj u Bruxellesu, posebice u posljednjih nekoliko godina takozvane ‘diplomacije ratnika vukova‘ iz Kine.
Akcije Kine ujedinjuju Europu
Europski promatrači pomno prate kineske osvetničke sankcije za australske proizvode poput ječma, govedine i vine, prvi put uvedene 2020. kao kaznu za sugestiju Canberre da treba provesti neovisnu istragu o podrijetlu Covid-19. Zatim je 2021. Peking uklonio Litvu kao zemlju podrijetla u svom carinskom sustavu, na taj način zabranivši sav uvoz iz te zemlje. Te su se ekonomske sankcije u konačnici proširile na svu robu koja ima litavske dijelove, prekinuvši opskrbne lance na jedinstvenom tržištu EU-a. EU je na kraju odvela Peking pred arbitražni sud Svjetske trgovinske organizacije.
Iste godine, opsežne sankcije Pekinga članovima Europskog parlamenta, akademicima i think tankovima (kao što je Mercator institut) uvedene su kao odmazda za sankcije EU-a protiv četvorice dužnosnika koji su igrali ključnu ulogu u represiji u Xinjiangu. Bila je to reakcija djelomice potaknuta potrebom kineskih diplomata da dokažu vlastitu nacionalističku vjerodostojnost - reakcija koja je učinkovito uništila Sveobuhvatni sporazum o ulaganju, dugo planirani investicijski sporazum koji je godinama vodila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši kineski premijer Li Keqiang. Sada nema nikakve šanse da će Europski parlament ratificirati taj sporazum. Sve ove akcije odmazde možda su dobre za domaću kinesku publiku, ali one u konačnici doprinose jedinstvu protiv Kine.
Slično tome, nije jasno razumije li Peking koliko su osjećaji Europe vezani uz invaziju na Ukrajinu, doista duboki. Iskustvo regije u Drugom svjetskom ratu, sjećanja na Sovjetski Savez i zemljopisna blizina ratne zone čine ovo pitanje duboko emotivnim za Europljane - posebno one na granici s Rusijom. Iako kineskoj vladi nije strana emotivna snaga sjećanja na rat, državni mediji i dužnosnici ministarstva vanjskih poslova za sukob krive NATO, čime se opet potvrđuje tendencija Kine da svijet gleda isključivo kroz prizmu natjecanja sa Sjedinjenim Državama. Pa ipak, da nije bilo invazije, europski prijatelji Kine bili bi u prilici iznijeti mnogo uvjerljivije argumente za nastavak uobičajenog poslovanja s Pekingom.
Bilo kako bilo, Europa još uvijek ima mnogo razloga za neslaganje u vezi s Kinom. Josep Borrell, ministar vanjskih poslova EU-a, to je dobro izrazio u nedavnom govoru kada je rekao da iako ‘ne možemo govoriti jednim glasom, budući da postoji više glasova unutar EU-a, moramo barem biti na istoj valnoj duljini‘.
Pronalaženje te valne duljine bit će teško, ako ne i potpuno nemoguće.