I
U prvih 49 dana ove godine, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na malim je ekranima gostovao ukupno 59 puta. Od toga, 54 puta na televizijskim kanalima s nacionalnom pokrivenošću.
Sličnu učestalost pojavljivanja Vučić je zabilježio i tijekom prošle godine: više od 330 izravnih televizijskih obraćanja javnosti, otprilike kao i godinu ranije, kada mu je, uz to, pripalo gotovo dvije trećine ukupnog vremena posvećenog političkim akterima u središnjim vijestima.
Ovoj statistici valja pridodati i to da je Vučićevo obraćanje javnosti, u kojem je predstavio plan "Srbija 2027 – skok u budućnost", izravno emitiralo 48 televizijskih kanala.
II
Izlazeći van okvira kontroliranog, cenzuriranog diskursa uobičajenog za političare, pa bizarno asocijativno meandrirajući u proizvodnji slika u kojima je središnji junak, Aleksandar Vučić je sve očitijima učinio vlastite specifične diskurzivne obrasce, koji plastično potvrđuju glasoviti frojdijanski naputak: "Pustite ih da govore i otkrit će se sami".
III
Ovo su neki od tisuća Vučićevih citata koje je i površni pratitelj srbijanske politike u ovom ili, sa stanovišta željenog učinka jezičnog iskaza sličnom obliku, morao čuti:
"Znate koja ptica se popne orlu pa ga kljuca stalno? Vrana. Al neće orao da je smlati krilima, nego orao je pobedi tako što poleti u visinu i vrane više nema kad poleti u visinu. (…)
Da odem u te visine o kojima oni ne mogu ni da razmišljaju jer jedino o čemu razmišljaju je kako će mene da uvrede i šta će da kažu loše o meni i ništa drugo. A kad odem u te visine, tako se dobro osećam u tom razređenom vazduhu, tako je sve čisto da samo razmišljam o Srbiji sutra, o Srbiji u budućnosti. I to nitko ne može da zaustavi i to nitko ne može da spreči."
"(Beograd na vodi je) jedna od nejlepših promenada u celom svetu."
"Sam sam izgradio Beograd na vodi."
"A što nitko nije u stanju da kaže: ‘Evo izvinite, ovaj Beograd na vodi je čudesno mesto‘?"
"A vi, što ste organizovali u Srbiji pokušaj obojene revolucije, uništit ću vas u celom svetu, jer moj udžbenik, jer moj udžbenik o tome kako sam pobedio obojenu revoluciju bit će najčitaniji bestseler u celome svetu. Prodavat će se u Kini u desetinama miliona primeraka. Prodavat će se u celom svetu u desetinama miliona primeraka."
"Mene svi poznaju. Ceo svet me poznaje. Kao čoveka sa kičmom. Kao čoveka koji ima politiku. Kao čoveka koji ima stav. Voleli me ili ne voleli. I to ljudi znaju. U celom svetu. Od Argentine, Brazila, Venecuele, Kube, Ameruke, ako hoćete… do Indonezije, Filipina. Neću da pričam o najvećim silama Sveta. Ja mogu u jednom, u dva dana da razgovaram sa Putinom, Trumpom, von der Leyen… sa kim god hoćete."
"Kojim god putem da krenete nailazite na fabrike koje sam ja otvorio. Kojim god putem da krenete taj sam put ja radio. Kojom god prugom da krenete tu sam prugu gradio."
"Da uđu sa pet mitraljeza ovde ja bih sedeo ovako i rekao: ‘Nikakav problem‘. I ljudi to znaju."
"Ja da bežim? Zato što sam podigao Srbiju? Zato što za razliku od njih nisam ukrao ništa? Pa ću da bežim od njih? Mnogo hrabrih i mnogo jakih. Ja da bežim neću nikada. Niotkoga! Podigao sam Srbiju. Ja da bežim? Da bežim od ološa koji je rasturio i razvalio zemlju? Vi ćete nekoga da jurite? Vi ćete nekoga da gonite? Niko vas se bre ne plaši. Umislili da se netko plaši negde nekoga zato što smo pristojni, zato što hoćemo da saslušamo sve."
"Jer ja ovih dana, suprotstavljajući se teroru u Srbiji, teroru Baader-Meinhofa, teroru Crvenih brigada, teroru lažova i prevaranata ispisujem istoriju. Sve što sam govorio, izučavaće se koliko sam bio u pravu. I za tri meseca svi će ponavljati ove moje reči. Svi. I stidet će se."
"Niko mi nije poslao tako lepu čestitku kao Macron. (…) Ja nisam čak ni predsednik stranke, ali mi je kao drugu i prijatelju poslao najlepšu moguću čestitku. I to zvanično. Naglasio da je zvanično."
"Ja sam netko tko je apsolutno racionalan, pragmatičan i razume sve. Odlično razumem sve."
"Ja sam nepobediv."
IV
Uzimajući u obzir dio medijskog sadržaja nastalog reprodukcijom putem tradicionalnih medija, tako i onog s društvenih mreža u kojima se predsjednik Srbije pojavljivao, evidentnim postaje Vučićev sveprisutni obrazac grandioznosti, praćen stalnom potrebom za vanjskim divljenjem te nedostatkom empatije. Združene, ove tri karakteristike čine njezine nositelje posebno toksičnima za okolinu, a, ovisno o (političkoj) moći koju posjeduju (povijest je puna takvih primjera), opasnima i po čitava društva, pa i svijet.
Naslanjajući se na "Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje", peto izdanje ("The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition" – DSM-5), sa značajnom se vjerojatnošću može ustvrditi da bi Aleksandru Vučiću, kada bi pristao na psihološku evaluaciju, bio dijagnosticiran narcistički poremećaj ličnosti. Naime, da bi osoba bila tako dijagnosticirana, ona mora zadovoljavati najmanje pet od sljedećih devet osobina:
1. Grandiozan osjećaj vlastite važnosti (preuveličavanje postignuća i talenata, očekivanje da bude priznat kao superioran bez odgovarajućih postignuća)
2. Zaokupljenost fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, sjaju, ljepoti ili idealnoj ljubavi
3. Vjerovanje da je "posebna" i jedinstvena i da je mogu razumjeti samo drugi posebni ljudi ili ljudi s visokim društvenim statusom (ili institucije)
4. Zahtijevanje pretjeranog divljenja
5. Osjećaj prava, povlaštenosti (nerazumna očekivanja posebno povoljnog tretmana ili automatskog udovoljavanja njihovim očekivanjima)
6. Međuljudsko izrabljivanje (iskorištavanje drugih za postizanje vlastitih ciljeva)
7. Nedostatak empatije
8. Česta zavist prema drugima ili vjerovanje da su im drugi zavidni
9. Pokazivanje arogantnog, oholog ponašanja i stavova
V
U temelju narcističkog poremećaja ličnosti stoji osjećaj duboke nesigurnosti, ranjivosti i neadekvatnosti te fragilno samopouzdanje pravog ja, što rađa emocionalnu patnju i snažan osjećaj srama. Stoga osoba, u fazi odrastanja, kao mehanizam obrane konstruira lažno ja: opsjenarsku fasadu savršenstva, superiornosti, samopouzdanja i besprijekornosti. Lažno ja stvoreno je da izazove divljenje i odobravanje drugih. Godine prikrivanja i pretvaranja rezultiraju alijenacijom od pravog ja. Može se reći da je Aleksandar Vučić ostao zaglavljen u jednom razvojnom trenutku, posve izgubivši svjesnost o svom pravom ja, postajući samome sebi lažna slika koju sebi i drugima rasparčava kao pravu. Problem je u tome što takav on nije odrasla osoba, već dijete zaglavljeno u adolescenciji, u fascinantnom nastojanju da se prikaže u skladu sa svojim odraslim tijelom.
VI
Sklonost prema politici u osoba poput Vučića proizlazi iz statusa, respekta i pretiža koje politička moć donosi. Povećavajući moć, takve osobe otklanjaju osjećaj nesigurnosti i straha kojima su impregnirane, a od kojeg grozničavo žele pobjeći. Nesposobne da uspostave autentični, bliski međuljudski odnos, one uznastoje na uvećanju kontrole i moći nad drugima.
VII
Liderski položaj Vučiću je izvor, njemu neophodne, vanjske validacije; poput transakcijske izjave Dijane Hrkalović, bivše državne sekretarice u Ministarstvu unutrašnjih poslova:
"Ja toliko divljenje i poštovanje osećam prema njemu da je to meni nanelo neizreciv bol. Ja ne znam kako to do sad nije očigledno jasno. Moj je idol. Ja sam ponosna na njega. Ponosna što nas on vodi kao predsednik. (U Aleksandra Vučića) gledam bukvalno kao u sunce."
Ili, na istom fonu, izjave Slobodana Popovića, odbornika u skupštini grada Šapca:
"Svi mi smo dužni, obavezni, svi mi moramo da obećamo ovom čoveku, svaki sekund, svaki milimetar naših života, moramo dati kao pomoć njemu, na njegovom putu bolje i naprednije Srbije."
U interpretaciji Ane Brnabić, predsjednice Narodne skupštine i bivše premijerke:
"Ne postoji čovek koji je 100 posto posvećen Srbiji. Osim Aleksandra Vučića. Ne postoji. Tko će razmišljati o Srbiji non-stop? Niko više. I zato sam rekla: ‘Neće biti takvog čoveka u narednih trista godina Srbiji.’"
VIII
Ove i slične laude udvorica nisu dovoljne da ispune Vučićevu narcističku prazninu. Osoba s narcističkim poremećajem ličnosti je poput dvorca čija je unutrašnjost posve prazna i mračna. Da bi osjećala ispunjenost potrebna joj je stalna vanjska validacija.
Odatle neprekidna Vučićeva ("istorijska") obraćanja javnosti, televizijski intervjui, javni skupovi, objave preko društvenih mreža, izvlačenje ugroženih iz snježnih zameta ili dostava medicinskih respiratora, izmišljeni pokušaji atentata, tobožnji upadi terorističkih skupina, te najave državnih udara. Sve to Vučiću služi kao narcistička opskrba putem koje sebe postavlja u središte života građana osiguravajući prijeko potrebnu pažnju i divljenje kojima, otužno mizerabilan, održava samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti.
IX
Iz te, perspektive narcističke opskrbe, valja tumačiti napore kojima se Aleksandar Vučić uprizoruje kao utjelovljenje duha protestanske radne etike:
"Nikada ne radim manje od dvanaest sati, nikada. A ponekad radim i devetnaest sati dnevno."
Odatle, tobože, proizlazi i njegov odij prema godišnjem odmoru:
"Voleo bih da imamo više ljudi koji ne koriste pravo na odmore."
Vučić je bio iskren u TV-emisiji "Ćirilica" kada je osobnom medijskom dobošaru Milomiru Mariću otkrio kako mu je ljepše raditi nego okretati se na suncu, ali zbog svog psihičkog ustrojstva nije imao kapacitet da dopre do temeljnog razloga tog odija: on ne izgara na poslu jer je, kako interpretira, vizionar pogonjen uzvišenim osjećajima prema Srbiji, već je na poslu zato što mu njegova trenutačna funkcija predstavlja značajan izvor narcističkog napajanja. Biti negdje na moru u krugu obitelji, bez kamera, bez pogleda stotina tisuća gledatelja, za Vučića može biti rizično susretanje s vlastitom prazninom koja prožima njegovu nutrinu. Odmor je moguće mjesto autorefleksije i introspekcije kojima su osobe s patološkim narcizmom neskolone jer ih mogu suočiti s njihovim ranjivostima, diskrepanciji lažnog i pravog ja.
Iako su motivi za nečiji radni entuzijazam, u odnosu na rezultat samog rada, relativno irelevantni, ovdje ipak, s razlogom, valja preispitati Vučićevu radnu motivaciju koja izvor nalazi u predsjednikovoj tobožnjoj ljubavi prema Srbiji i prema srpskom narodu: "Kad idem u inostranstvo, idem da branim, koliko god mogu, ovim mojim širokim leđima, svoju Srbiju koju volim više od svega." (Aleksandar Vučić)
Pitanje vrijedi poopćiti: može li Vučić uopće voljeti?
Istinska ljubav pretpostavlja suosjećanje. Ona se začinje u dubokom razumijevanju potreba drugih osoba. U svijetu Aleksandra Vučića ljudi su utilitarno shvaćeni rekviziti čija se vrijednost mjeri korisnošću koji oni za njega posjeduju. U osnovi njegovih iskaza ljubavi prema svojoj zemlji i narodu jest transakcijski odnos: on "voli" onoliko koliko ta "ljubav" ispunjava njegove potrebe (za uvećanjem i održavanjem moći i kontrole). On voli Srbiju jer mu ta deklarirana emocionalna relacija omogućava održavanje imidža osobe koja se više no itko bori i žrtvuje za dobrobit Srbije. Na ovom se mjestu začinje jedan od bitnih problema njegova vladanja: u situaciji u kojoj maligni narcis mora birati između vlastitih, sebičnih potreba i dobrobiti drugih, on će biti sklon odlučiti se za ovo prvo. U Vučićevu slučaju: zadržati moć, pa makar to značilo pretvoriti "voljenu" Srbiju u Bjelorusiju.
X
U osoba s narcističkim poremećajem ličnosti kontrola (kojom se hoće sanirati nesigurnost) stoji u središtu njihovih nastojanja. Pogledajmo sljedeći dijalog:
Žaklina Tatalović:
"Dobar dan, Žaklina Tatalović, N1. Ja bih da Vas vratim malo na, na…"
Aleksandar Vučić:
"Nemojte da me vraćate, nego postavite pitanje. Mene niko ni ne vraća, ni ne vodi me nigde, nego mi postavite, pitanje, ajde…"
Ako ga novinarka Tatalović "vraća", to u fragilnog Vučića znači da bi on, kojemu se obraća, bio "vraćen"; u infantilnom razumijevanju, postavljen u pasivni odnos lišen kontrole. Kako je u središtu svakog dijaloga patološkog narcisa uspostavljanje, odnosno održavanje kontrole i nadmoći Vučić prekida novinarku sa: "Mene niko ni ne vraća, ni ne vodi me nigde."
Gotovo identična Vučićeva reakcija uslijedila je svojedobno u intervju u kojem novinarka započinje pitanje sa "Dozvoljavam da…", na što Vučić prekida pitanje prozodijski agresivnom konstatacijom kako mu ona nema što dozvoljavati.
Takva osjetljivost na riječi ili sintagme koje većina ljudi doživljava neutralno, lišene značenja kakve poprimaju u Vučićevoj glavi, otkriva duboku nesigurnost predsjednika Srbije.
Slično se dogodilo u nedavnom razgovoru Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog.
Volodimir Zelenski:
"Za vrijeme rata svatko ima probleme. Pa i vi. Ali vi imate lijepi ocean i ne osjećate to sad. Ali vi ćete osjetiti to u budućnosti."
Donald Trump:
"Vi to ne znate. Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Nemojte nam govoriti kako ćemo ae osjećati. Vi niste u poziciji da nam diktirate kako ćemo se osjećati. Vi niste u poziciji da nam diktirate kako ćemo se osjećati. Mi ćemo se osjećati vrlo dobro. Mi ćemo se osjećati vrlo dobro i vrlo snažno.")
Iz nesigurnosti proizlazi Vučićeva izuzetna osjetljivost na kritiku. Svaki je jezični iskaz koji za Vučića predstavlja neslaganje izazov je njegovu lažnom ja.
Više od desetljeća tip diskursa kojeg je glavni protagonist Vučić, diskursa u kojem profesionalne novinare i političke suparnike pretvara u omrznute neprijatelje, spreman da u svakom trenutku s fascinantnom dozom arogancije i bahatosti (zato jer je lišen suosjećanja za ikoga osim za sebe) ponižava i vrijeđa neistomišljenike, diskursa kojeg snishodljivo imitiraju i reproduciraju Vučićevi medijski besprizornici i pripadnici njegove političko-mafijaške klike stvorile su, do točke loma, posvemašnju polarizaciju srpskih građana koji su umjesto na jednakopravne građane s različitim političkim preferencijma, u Vučićevoj interpretaciji, podijeljeni na njemu skloni "pošteni, srpski narod" i strane plaćenike, ustaše, zločince, teroriste i atentatore.
XI
Kada je svojedobno, pogođen činjenicom da je Socijalistička partija Srbije na izborima profitrala zauzimajući odlučni proruski stav glede rata u Ukrajini, upitan od novinara je li se čuo s koalicijskim partnerom, predsjednikom SPS-a, Ivicom Dačićem, Vučić je u maniri osnovnoškolca odgovorio kako ga je rečeni Dačić doduše zvao, i to dvanaest puta, ali mu se on (Vučić) nije javio.
Ne samo to; poteškoće da se nosi s kritikama opozicije, tendencija da reaira ljutnjom kada procijeni da je njegov imidž grandioznosti ugrožen, crno-bijeli pogled na svijet, snažna potreba za vanjskom validacijom, nesposobnost suosjećanja koja rezultira sebičnim, pa i arogantnim ponašanjem, nesposobnost preuzmimanja odgovornosti, sklonost prebacivanja krivice na druge, impulzivnost, patološko laganje i konfabuliranje kojima održava sliku o vlastitoj veličajnosti – sve to pokazuje da Aleksandar Vučić, nedorastao funkciji koju obavlja, u emocionalnom smislu funkcionira manje odraslo u odnosu na njegovu stvarnu, kronološku dob.
(Slične osobine je dio američke javnosti uočio u Trumpa, pa o njemu, portretirajući ga na društvenim mrežama kao frustriranu bebu u pelenama, sve češće govori kao o man-babyju, čovjeku-bebi).
XII
Ponovno zbog fragilnog ega, Vučić je po dolasku na vlast 2012. godine krenuo u preuzimanje kontrole nad medijima kojima je namijenio ulogu održavanja vlastitog narcističkog narativa o prospertitetnoj i nikad uglednijoj Srbiji koja to ima zahvaliti njemu.
S istom je motivacijom državne institucije degradirao na instrumente održavanja njegove osobne vlasti. Pritom, kako bi se autoritarni sustav održavao, stvoren je nazajažljivi mafijaško-koruptivni sustav. Procijenjena imovina ministara i njhovih porodica u Vladi Srbije koju je donedavno vodio Miloš Vučević iznosi, kako donosi KRIK (Mreža za isrtraživanje kriminala i korupcije), oko 164 milijuna eura.
Prema podacima Transparency International za 2024. godinu, Srbija je osmu godinu zaredom nastavila pad na svjetskoj listi percepcije korupcije. Posljednje izvješće Freedom Housea, organizacije koja prati stanje ljudskih prava i sloboda, svrstava Srbiju u skupinu država sa najvećim padom sloboda u posljednjih deset godina. Među državama koje bilježe najveći pad sloboda, Srbija se, najgora u Evropi, našla na sedmom mestu, iza Nikaragve, Tunisa, El Salvadora, Tanzanije, Nigera i Hongkonga.
XIII
Sukladno svojoj velebnoj, obmanjujućoj fasadi, fantazijama već uronjen u svoju povijesnu ostavštinu, Aleksandar Vučić je prije nekoliko godina obnarodovao ulazak Srbije u (ekonomsko) zlatno doba. Njegovi medijski tekliči, glumeći analitičare, na režimskim televizijama obmanjuju gledateljstvo nazivajući Srbiju ("zahvaljujući predsedniku Aleksandru Vučiću") "evropskim ekonomskim tigrom", katkad i "evropskim Singapurom".
Činjenice su unekoliko drugačije. Od 2012. (kada Vučićev SNS dolazi na vlast) do 2024. godine, prosječna godišnja stopa rasta BDP-a u svijetu je 2.71 posto, u zemljama istočne i središnje Europe 2.71, dok je u Srbiji 2.37 posto. Prema kumulativnoj stopi rasta BDP-a, Srbija ne dostiže, već zaostaje za (komparativno relevantnim) zemljama središnje i istočne Europe. Dok je 2005. godine Srbija bila na 58 posto razvijenosti zemalja srednje i istočne Evrope, ona je (za vrijeme autoritarne Vučićeve vladavine) 2022. pala na 56 posto.
XIV
Bilo da govori o ekonomiji, ugledu Srbije ili svojim velebnim istorijskim dostignućima, činjenice su u Vučića od sporedne važnosti. Prije nego u kategorijama istine i laži, Vučić se rukovodi mišlju podržava li izgovorena tvrdnja, bez obzira na njezinu istinitost, njegovu grandioznu fasadu.
XV
Da bi održavao kontrolu i osjećaj superiornosti, Vučić se okružio mahom nekompetentnim klimoglavcima. Istinski kompetentni pojedinci koje krasi moralni integritet za njega su potencijalna opasnost. On može briljirati samo okružen nedoraslim poslušnicima koje si je sam izabrao. Svjesni da novostečeni ugled i moć duguju Vučiću, oni mu uzvraćaju njemu prijeko potrebnom lojalnošću.
Vlasnik pečenjare Milorad Grčić postavljen je na mjesto direktora Elektroprivrede Srbije voljom Aleksandra Vučića: "Njegove kvalifikacije su te da će taj posao da obavlja na najbolji mogući način. (…) Ja stojim iza toga." Uskoro je uslijedio dramatični kolaps energetskog sustava Srbije. Šteta je procjenjena na blizu milijardu dolara.
U tako ustanovljenom sustavu u kojem nekompetentni, ali samoobmanjujući Vučić odlučuje o svemu. Okružen intelektualnom i ljudskom sklamerijom, bez ikoga tko bi mogao ili se usudio ukazati mu na izvjesne, možebitne greške, javnost zatiče prizor Aleksandara Vučića koji usred Ovalnog ureda sjedi u, za njega vrtićkoj stolici, doimajući se kao da pred Donaldom Trumpom kaki za vrijeme parafiranja somnambulnog Washingtonskog sporazuma između Srbije i Kosova po kojem se Srbija, između ostalog, prva nakon SAD-a, obvezuje preseliti svoje veleposlanstvo u Jeruzalem, a zauzvrat se Izrael (čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao) obvezuje priznati Kosovo.
XVI
Uvjeren, ipak, u svoju nepogrešivost i povijesnu misiju koju voli nazivati "sleđenjem vlastitih snova", Vučić je svojedobno najavio da će novogodišnji Beograd, uz Dubai, biti najbolje osvijetljeni grad na svijetu, što će, tvrdio je, privući desetke tisuća bugarskih turista. Drugom prilikom, izgradnju Beograda na vodi usporedio je sa izgradnjom Eiffelovog tornja tvrdeći da će to stambeno naselje sa priručnim šoping centrom postati nekovrsna srpska turistička meka.
U travnju 2023. godine najavio je:
"Mi ćemo za nekih mesec i po, dva imati prve robote koji će po Beogradu na vodi ili nekim drugim delovima grada da raznose stvari ljudima. Prave robote… Iznenadit ćete se, ja sam video, meni su nacrtali (…) To ćemo mi da budemo među prvima u Evropi."
Uz to, Beogradom bi, prema Vučiću, 2027. godine trebali saobraćati leteći automobili. Istovremeno, Beograd je jedini glavni grad u Europi koji nema pročiščivač otpadnih voda, a gotovo pedeset posto kućanstava nema kanalizaciju, pa se od Beograda nizvodo ljudske izlučevine ispuštavju u rijeku koju je sredinom 19. stoljeća posebnon glasovitom učino Johann Strauss II skladavši, danas ikonički valcer, “Na lijepom plavom Dunavu”.
Upravo značenjska napetost između simboliče i stvarne “zaglibljenosti u govna” i najave robota i letećih automobila, barem u razumijevanju dijela manje kognitivno obradenih glasača (a na takve Vučić uglavnom i računa), paradoksalno, može, barem neko vrijeme, imati blagotvorni učinak po izborne rezultate Vučića i njegove stranke.
Zemlji koja je devedesetih godina prošlog stoljeća, u ratovima koje je neuspješno vodila, gospodarski slomljenoj međunarodnim sankcijama, poput parije izbačenoj iz članstva UN-a, Vučić nudi prometanje srpskom metropolom letećim automobilima. Društva koja su ne tako davno preživjela ratne poraze i gospodarske kolapse potencijalno su sklonija nadu u oporavak predati u ruke vođama uvjerenima u svoje nadčovječne osobine i njihove narcistički zavodljive trijumfalne narative.
XVII
Odstranimo li sa Vučića simboličke naslage (političke) moći: odijelo i kravatu, državni avion, crne limuzine i rotirajuća svjetla, tjelohranitelje i prateće novinare, kamere i bliceve foto-aparata, mikrofone i crvene tepihe, pa pažnju usmjerimo na njegova razotkrivajuća djela i riječi, ukazat će nam se Vučić kojemu nije dano da ikada postane vuk, nejaki dječačić koji je, prestravljen svojom ništavnošću, uvjerio sebe, a onda i mnoge u svoju nesvakidašnju velebnu pojavu koja bi bez superlativa i deluzivnih narativa bila jedva saopćiva. Kardinalno oštećen, lišen suosjećanja za druga ljudska bića, godinama grozničavo gomila svu dostupnu moć kombinacijom medijskih manipulacija, zastrašivanja, laži, podmićivanja, nasilja, ucjena i podjela, sve kako bi prikrio svoju temeljnu nesigurnost i neadekvatnost.
Nedavno se u Nišu jedan građanin pred televizijskom kamerom preporučio da mu poljubi noge, dok mu se pred lokalne izbore u Zaječaru i Kosjeriću jedna žena obratila sa: "Ja ću u Vas da gledam, jer Vi ste Bog", na što je ovaj, u punini vlastite skromnosti, prethodno ostvarivši sve uvjete da takva rečenica, kao paroksizam, kad-tad bude izrečena, uzvratio: "Nisam ja Bog."
Ima li išta tragičnije, ili ovisno o perspektivi, komičnije za narod koji se ponosi svojom mitiziranom epopejom "slobodarskog naroda" da neki njegovi pripadnici javno iskazuju želju da ljube stopala jednog ustrašenog slabića? Je li nagnuće prema ljubljenju Vučićevih stopala, doslovno ili simboličko, primjeren i dovoljno svečan znak da je Srbija, u nekovrsnom, historijsko-razvojnom hegelijanskom smislu, ušla u, kako je obznanjeno, srbijansko Zlatno doba?
Strepiti pred bezdušnim dječačićem nije, kako bi se na prvi pogled moglo činiti, bezopasno. Nije li, uostalom, Aleksandar Vučić, od nogometnog huligana preko ratnog huškača, pa do ključnog protagonista dramatične polarizacije građana Srbije cijeli svoj javni angažman sa zavidnim uspjehom izgrađivao na podjelama, mržnji i nasilju? Suočen s masovim pobunama studenata koje prerastaju u građanske, Vučić se suočava s pogibelji raspada imidža kojeg je godinama gradio, a mimo kojeg on gotovo da i ne postoji. Zato, što se njegova potemkinovska fasada bude više urušavala, to će on postajati sve opasniji.
U mjesecima koji predstoje, građani Srbije odlučuju pristaju li na uloge dehumaniziranih statista u opscenoj kič predstavi kojom, više od desetljeća, kao glavni junak i režiser, samo za svoje infantilno, opsceno zadovoljstvo, upravlja nesigurni i zato opasni dječak Aleksandar Vučić. Ta borba nije i neće biti laka, ali je svakako jedna od onih koje vrijedi voditi.
Komentari
37