PAPA SIROMAHA

VELIKA BITKA ZA REFORMU CRKVE Tražio se papa koji će Crkvu razdrmati i trgnuti. Papa Franjo baš to radi i zato ga sve više preziru

 Alessandro Bianchi / REUTERS

Kontinuitet protkan novostima - to bi moglo biti geslo papinske službe u posljednjih nekoliko stoljeća, pa se mirno može primijeniti i na sadašnjeg poglavara Katoličke crkve Franu, kome se sutra uvečer navršavaju četiri godine otkako je izabran u konklavu u Sikstinskoj kapeli, u petom glasanju.

Ne zaboravimo: razmjerno brzo, pokazatelj da je glavnina igara već bila odigrana prije negoli su kardinale zaključali ključem (con clave) u Sikstinsku kapelu, pod oštrim okom Strašnog Suca. U posljednjim stoljećima samo su za Pija XII bila dovoljna tri glasanja, u četvrtom krugu su izabrani, primjerice, Ivan Pavao I te Benedikt XVI, dok je trebalo osam glasanja za bl. Ivana Pavla II (jer su se međusobno blokirali kardinali Siri i Benelli, dotad glavni kandidati), a četrnaest glasanja za Pija XI (u sličnoj situaciji, s time što su se uzajamno blokirali kardinali Merry del Val i Gasparri).

Znak kontinuiteta

Iako su podaci o konklavu tajni, vazda nekako iziđu u javnost (sv. Ivan XXIII je, ne hajući za zabranu, sâm ispripovijedao kako su glasovi za njega i za kardinala Agaganiana “ključali čas gore, čas dolje, kao slanutak u loncu”).

Tako se govorilo da je argentinski kardinal pijemontskog porijekla Jorge Mario Bergoglio na kraju imao najviše glasova poslije kardinala Josepha Ratzingera u konklavu prije 12 godina, kada je Ratzinger izabran baš kao znak kontinuiteta s dugim pontifikatom njegova prethodnika, sv. Ivana Pavla II. Iako osam godina stariji, Bergoglio je, nakon Ratzingerova odricanja, uspio koagulirati većinu kardinala izbornika. U općim kongregacijama uoči konklava tvrdili su javno da Katoličku crkvu treba trgnuti, razbuditi, njezin birokratski aparat protresti i učiniti transparentnijim, kao i njezine financije. Pa su potražili onoga u svojim redovima koji im se činio najprikladnijim za te zadaće. Potražili su nekoga tko bi bio, sam po sebi, vidljiv znak ne raskida, nego trzaja - unutar kontinuiteta.

Frane je, podsjetimo, dvjesto šezdeset i šesti poglavar Katoličke crkve u nizu koji počinje sv. Petrom apostolom, dvadeset i peti izabran u Sikstinskoj kapeli, prvi papa iz Latinske Amerike, siromašnog dijela svijeta u kojemu je ovog časa gotovo polovica svih katolika na svijetu, prvi neevropski papa nakon trinaest stoljeća.

On je - i to je zapravo najznakovitije - prvi papa koji je za svoje papinsko odabrao ime Siromaška iz Assisija, onoga svetog Frane koji je iskusio rat i zagovarao mir, koji je propovijedao i pticama i vucima kao Božjim stvorenjima, koji je u tadašnju Crkvu, bogatu i donekle bahatu, vratio dašak izvornog prostodušja i međusobne bratske ljubavi, koji je ustrojio demokratski red, a taj je franjevački red poslije i drugima nudio obrazac demokracije. Franino ime je program - zapisali smo tada, u večeri izbora.

On je, također, prvi papa koji je, prije propisanog blagoslova Urbi et orbi s potpunim oprostom grijeha (plenarnom indulgencijom), zamolio nazočne vjernike njegove nove arhidijeceze - Rimske biskupije - da molitvom prizovu Božji blagoslov na njegovu glavu, i to je počekao poniknuvši.

Frane je i prvi papa isusovac, pripadnik izrazito intelektualnog reda.

“O kako bih želio Crkvu siromašnu, za siromahe”, više je uzdahnuo nego obećao papa Frane obraćajući se 16 ožujka 2013, na drugoj svojoj audijenciji, novinarima i poslenicima sredstava masovnog obavještavanja, stalno akreditiranima pri Svetoj Stolici ili prispjelima za konklav u kojemu je izabran za poglavara Katoličke crkve.

Sve te prvine obećavale su mnogo novoga, počev od samoga odabranog imena, izrazito populističkoga (za razliku, na primjer, od Benedikta).

Uoči prethodnog konklava, na misi pro eligendo pontefice, tadašnji dekan Kardinalskog zbora Joseph Ratzinger je Katoličku crkvu opisao kao krhku barku na uzburkanu moru, ugroženu, zaprepaštenu. Prvi logičan zaključak bi bio: tu barku valja čim prije i čim pametnije usmjeriti u sigurnu luku. Ratzinger je bio izabran, kao Benedikt XVI potražio je sigurnost, iznutra pooštrivši pravila (na primjer financijska, ne samo moralna), izvana naglasivši tradiciju (počev od svoje odjeće i inih simbola). To se nije pokazalo produktivnim, bio je izložen grubim tvornim podvalama iz krugova same Apostolske palače, pa je - djelomice onemoćao fizički, ali ne i psihički - potegnuo i prvi i zadnji svoj zaista inovativan potez: za života se odrekao papinske časti, upozorivši neizravno da papa smije ili mora ostati na Petrovoj katedri samo dok je dinamičan, jer u dinamičnom svijetu Crkvu nije moguće voditi statički, barka mora biti na moru.

Novosti

Frane nas je obasuo novostima, ne može se poreći. U svakoga pape javnost - i klerička, i crkvena laička, i izvancrkvena - s više pozornosti, pa i emfaze, traži i nalaze akcente novoga, neuobičajenoga. Novo čini novost, novosti čine novine i ino novinstvo, po svim medijima. Kada prođe stanovito vrijeme - pošto pokojnog papu polože u kriptu i pošto kardinali koje su imenovali on i njegovi prethodnici postanu manjina među izbornicima (onima do navršenih 80 godina) - u kolektivnom imaginariju i taj papa, baš poput svojih prethodnika, postaje činjenica u nizu kontinuiteta. Pod uvjetom da kontinuitet ne poimamo statično, kao nemijenjanje, stagniranje, nego kao manje-više pravocrtan nastavak trenda. Ne bi Crkva opstala već 1987 godina - koliko će se navršiti ove godine, 28 svibnja, opet u nedjelju kao i onda - da njezin kontinuitet nije bio dinamičan.

Katolička crkva se, naime, mijenja u vremenu, i u gledištima i u organizaciji, ali te promjene, nakon jedne generacije, također bivaju viđene kao element kontinuiteta. One najveće, koje s pravom možemo nazvati zaokretima, obično nisu izazvane promjenama unutar te Crkve, nego su reakcija na vanjske poticaje i, također tipično, na njih ne uspijeva reagirati papa koji im je suvremenik, i sâm već donekle inertan s obzirom na osobnu dob, nego njegov nasljednik.

U posljednjih dvjestotinjak godina samo za dvojicu možemo reći da su bili pape vidljiva zaokreta: za Lava XIII i za sv. Ivana XXIII. Prvi je uspio Katoličku crkvu posložiti nakon gubitka Papinske Države (njegov dugovječni prethodnik bl. Pio IX je radije bio inatan nego pametan), drugi je razumio promjenu u svijesti katolika nakon daleko dubljeg i beskrajno tragičnog izazova, holokausta, na koji njegov prethodnik Pio XII (ograničen porijeklom i kapacitetom, a kardinali su često slika pape koji ih je imenovao) nije znao odgovoriti jasnije nego crkvenodiplomatskim frazama.

Pretresanje svijesti

Bankarski sin i dugogodišnji papinski diplomat, u doba kada se diplomacija odvijala daleko od ikakvih medija, osobito papinska, Pio XII nije shvatio važnost javnog komuniciranja sloganima a ne kriptojezikom za upućene, pa je trebalo čekati njegovu smrt (na kraju, ironično, bezobzirno profaniranu snimcima njegova umiranja masno plaćenima iz ilustriranog tjednika kakvih se grustio), da bi sv. Ivan XXIII, također diplomat, ali porijeklom seljak a karakterom pastir, sazvao Koncil i tako natjerao Katoličku crkvu da skupi glave i pretrese svijest o tome što joj je zadaća a što nakana u suvremenu svijetu.

Užasna je bila moralna odgovornost kršćanskog Zapada za holokaust čija je ideja nikla i sazrela u pravoslavnoj carskoj Rusiji te je preuzeta i racionalno konstruirana u kriminalni sustav u mahom katoličkom miljeu srednje klase u ratu poniženih germanskih zemalja, Austrije i Njemačke. Nije nimalo slučajno, nakon toga, Drugi vatikanski koncil uz tri formule griješenja, “mišlju, riječju i djelom”, dodao i četvrtu, “propustom”. Nemoguće je u potpunosti shvatiti sadašnji milosrdan stav ne samo pape Frane, nego i mnogih u Katoličkoj crkvi, spram drame imigracije bez uvida u svijest, nakon holokausta, o moralnoj dimenziji grijeha propustom. Milosrđe - na kojemu insistira Frane - prva je antiteza propustu.

Medijska otvorenost

Milosrđe je, ne zaboravimo, katkad i izlika, jer manji materijalan i duhovan angažman iziskuje solidarnost spram žrtava nego akcija protiv njihovih vinovnika, čak krvnika. Ali u tom pogledu Katoličkoj crkvi i papi Frani treba predbacivati manje nego mnogima.

Frane se - ako ga se pogleda makar s malim odmakom - u ove četiri godine pokazao papom kontinuiteta, pa i u mržnji kojoj je izvrgnut, te u prijeporima koji ga zahvaćaju. Razlika je samo u medijskoj otvorenosti koja je iz godine u godinu veća i kaotičnija, pa ono što su još za Pavla VI bila kuloarska govorkanja sada redundira po medijskim prostranstvima, uvećavajući se jekom.

A još je jasnija razlika u tome što je Frane uzeo na se zadatak čišćenja Augijevih štala u Rimskoj kuriji. Glavna zadaća koju su budućem papi uoči konklava stavili na dušu izvankurijalni kardinali (oni koji stoluju u svojim arhidijecezama kao pastoralni djelatnici, za razliku od kurijalnih koji se bave administracijom univerzalne Crkve) bila je transformacija Kurije. Logično je da su odatle krenuli otpori - o čemu smo uostalom već višekratno pisali, ni prvi, ni jedini. Svejedno, ponešto vrijedi ponoviti.

Nije, naime, bilo pape kojega su svi voljeli, niti je bilo pape kojega nisu olajavali u Kuriji, ali treba se vratiti nekoliko stoljeća unazad da bi se našlo papu oko kojega se crkveni ljudi javno podvajaju toliko mnogo, a na momente i toliko žestoko, kao što se podvajaju oko pape Frane. Manjim dijelom je za to zaslužan relativno demokratski stil Pape koji je, osobito u Biskupskoj sinodi, promovirao i provocirao otvorenu raspravu na koju crkveni ljudi nisu navikli kada ih javnost sluša ili prisluškuje. Zaoštrenosti rasprave je pridonijelo i to što je papa Frane u dnevni red uvrstio pitanja koja crkvene ljude najviše škaklju: spolni moral običnih ljudi, laika (doduše, i običnu čeljad užasno škaklje spolni život klerika, ali to je druga tema).

Prodonio je i njegov promedijski diskurs. Naravno, ne u korist medija, nego pogodan za medijsku distribuciju, pošto oni preferiraju direktan, pa i brutalan stil, to zove pažnju.

Frane je o medijima rekao što sebi ni Trump nije dopustio: da mediji koji se usredotočuju na skandale sliče ljudima koji pokazuju bolesnu sklonost izmetu. Novinare koji siju to smeće, čak i kad su posrijedi istiniti podaci, Papa je usporedio s koprofilima (bolesnicima koji se spolno uzbuđuju izmetom) a publiku koja to traži s koprofazima (bolesnicima koji jedu izmet). Ne može se poreći da su te usporedbe, izvučene iz medicinske terminologije, etički veoma snažne, čak drastične. Ne pamti se da je ikada neki papa ili ini poglavar, vjerski ili državni, upotrijebio takav diskurs o novinstvu.

Nedavno je sablaznio dio crkvenih struktura, citiravši izreku: “Bolje je biti ateist nego takav katolik”, naime vjernik koji vodi dvostruki život, ide redovito na misu, učlanjen je u katoličku udrugu, ali ne plaća pravednu nadnicu uposlenima, reciklira prljav novac…

U intervjuu Avvenireu Papa je odgovorio svojim kritičarima, ne spominjući imena ali nimalo blago, da oni “dijele Crkvu”, što se kao formulacija podudara sa otpadništvom od crkvenog zajedništva, pa se može shvatiti i kao opomena ili prijetnja. Odvraća da oporbenjaci “znaju misliti samo bijelo ili crno”, dok je život pun nijansi. “To nam je rekao i Koncil, ali povjesničari kažu da Koncilu, da bi ga usvojili, treba cijelo stoljeće… Na pola smo puta.”

Osobni plan

Kuriji je u jednom od božićnih čestitanja nabrojao petnaest grijeha. “Oprao” ju je i za prošli Božić, poručivši - očito onima koji ga kritiziraju u ime tradicije - da se “Sotona u janjećem liku” krije, iza riječi opravdanja odnosno, često, optužbe, zakrivajući se “za tradicije, za pričine, za formalnosti”, ili pak “u težnji da se sve prenese na osobni plan, bez razlikovanja čina, čimbenika, odnosno činjenja”.

Stječe se dojam da Papa vodi rovovski rat bez premca. Zapravo je bez premca samo njegova javnost, jer je bilo i papâ kojima je pružan jači otpor (Ivanu Pavlu I jamačno), ili čak pakosniji (sv. Ivanu Pavlu II u početku pontifikata, kada se po Vatikanu javno govorilo o “poljskoj mafiji”). Ivan Pavao I reagirao je svojim osmijehom, ali je pitanje koliko je otpor koji nije očekivao ubrzao njegovu smrt; sv. Ivan Pavao II je reagirao energično; Frane reagira žovijalno, ne sustežući se od verbalnog nadigravanja - ali iza njegove dobroćudne fraze je željezna volja, usporediva možda s Wojtyłinom.

Pitanje je samo koliko ima vremena. Čak ni reforma Kurije nije daleko odmakla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2021 05:24