Pogoršani odnosi između Azerbajdžana i Rusije mame zapadne sile da se uključe u diplomatski sukob i svrstaju uz jednu stranu. No, to bi bila pogreška, upozorava latvijski diplomat Eldar Mamedov u tekstu za magazin Responsible Statecraft.
Umjesto uplitanja, za SAD i EU mudrije bi bilo prepustiti Bakuu i Moskvi da same riješe spor, osobito s obzirom na očite obostrane koristi od smirivanja sukoba. U suprotnom, riskiraju gubitak vođenja strateškog dijaloga s Kremljem, ključnog za rješavanje pitanja, poput rata u Ukrajini i kontrole nuklearnog oružja.
Pogoršanje odnosa
Eskalacija je započela krajem prošle godine, nakon što je u obaranju azerbajdžanskog putničkog zrakoplova iznad glavnog čečenskog grada Groznog poginulo 38 osoba. Ruski predsjednik Vladimir Putin tom se prilikom javno ispričao azerbajdžanskom kolegi Ilhamu Alijevu, no odnosi su ostali zategnuti.
Napetosti su kulminirale u lipnju, kada su ruske sigurnosne snage u Ekaterinburgu provele racije u cilju razbijanja navodno kriminalnih grupa, pri čemu su poginula dva ruska državljana azerbajdžanskog podrijetla, a uhićeno je više osumnjičenih. Azerbajdžanske vlasti osudile su operaciju kao etnički motiviranu, odgovorivši hapšenjima ruskih državljana pod optužbama za špijunažu te intenziviranjem antiruske propagande.
Neki zapadni diplomati požurili su s podrškom Bakuu, videći pogoršanje odnosa s Moskvom kao priliku za slabljenje ruskog utjecaja na Južnom Kavkazu.
No, prema Mamedovu, takva preuranjena reakcija može imati ozbiljne posljedice. Naime, Rusija i dalje posjeduje vojnu i nuklearnu nadmoć nad Azerbajdžanom, što joj omogućuje brzo gađanje vitalne infrastrukture.
Čak ni Turska, dugogodišnji azerbajdžanski saveznik, vjerojatno ne bi vojno intervenirala u takvom scenariju. Drugo, otvorena američka podrška Azerbajdžanu dodatno bi učvrstila rusku percepciju da Zapad nastoji okružiti i oslabiti Rusiju. To bi ozbiljno otežalo bilo kakve pregovore između Washingtona i Moskve o okončanju rata u Ukrajini.
Treće, poticanje sukoba, bilo s Armenijom ili Rusijom, moglo bi izazvati širi regionalni rat. Iako SAD nema izravan interes u koridoru Zangezur, ima potrebu spriječiti sukob koji bi mogao uvući Tursku, Iran, Izrael i Rusiju. Na kraju krajeva, bezuvjetna podrška Bakuu riskira moralni kredibilitet Zapada jer režim predsjednika Alijeva pokazuje sve snažnije autoritarne tendencije, uključujući gušenje slobode medija i zatvaranje političkih oponenata.
Unutarnji i vanjski ciljevi
Kako naglašava analitička kuća Stratfor, Baku koristi napetosti s Moskvom za postizanje političkih bodova kod kuće i u inozemstvu, ali pritom pazi da ne ugrozi vlastite ekonomske veze s Rusijom. Vanjskopolitičke pobjede nad ‘neprijateljima‘ ostaju glavni izvor popularnosti predsjednika Ilhama Alijeva još od rata za Gorski Karabah 2020. godine.
U zemlji pogođenoj ekonomskom nejednakošću i represijom, sukob s vanjskim protivnikom, poput Rusije, funkcionira kao alat za konsolidaciju vlasti i odvraćanje pozornosti od domaćih problema. Istodobno, sukob s Kremljem koristi Azerbajdžanu i na međunarodnoj sceni.
Vlada se nastoji prikazati kao pouzdan zapadni energetski partner i sekularna sila, dok se represija nad političkim neistomišljenicima potiskuje u drugi plan. Podrška Ukrajini i nedavni razgovor Alijeva sa Zelenskim služe učvršćivanju te slike. Tako Baku pokušava uvjeriti Zapad da je strateški partner u suzbijanju ruskog utjecaja.
I Moskva ima razloga za smanjenje tenzija. Uspostava koridora Zangezur, koji bi povezao Azerbajdžan s njegovom eksklavom Nahičevan kroz Armeniju, ojačala bi ulogu Turske na Kavkazu i ugrozila ruski tranzit robe prema Iranu, kao i mogućnost zaobilaženja zapadnih sankcija. q
Komentari
6