Akštir je planinsko selo koje se trebalo kupati u sjaju 50 milijardi dolara potrošenih na Zimske olimpijske igre u Sočiju. Teoretski.
U stvarnosti, to je selo, udaljeno jedva 50-ak kilometara od osam milijardi dolara plaćene brze željeznice i autoceste koje povezuju Soči s planinama, ostalo odsječeno od svijeta. Planeri, naime, nisu napravili prilaznu cestu od sela do glavnih prometnica, što je još jedna tužna priča o stanovnicima regije koji od najskuplje Olimpijade u povijesti neće imati nikakve koristi.
Ovise o cisternama
Svaka Olimpijada, tvrdi New York Times u reportaži Sarah Lyall koju ovdje prepričavamo, ima svoje žrtve. Ljude iseljavaju, premještaju, tjeraju - dovoljno je sjetiti se Pekinga, lokalni trgovci propadaju, stanovnici gunđaju zbog gužvi i nove regulacije prometa.
I kroz Akštir posljednjih pet godina danonoćno prolaze kamioni, no selo je dobilo asfalt samo zbog potreba gradnje u Sočiju - kako bi kamioni i bageri lakše prolazili. Bez vode su još od 2008. jer je bunare zagadio veliki deponij koji je rastao pokraj novog kamenoloma otvorenog radi gradnje olimpijskih objekata.
Stanovnici ovise o neredovitom dolasku cisterni s pitkom vodom koje im šalju vlasti. Kuće svako malo prekrije sloj prašine, zaguše se vrtovi i dvorišta. Human Rights Watch u svom je prosinačkom izvještaju upozorio na takvo maltretiranje ljudi.
Slično kao Akštir prošla su i okolna mjesta, iako ona nisu ostala prometno izolirana. Stanovnici su se nadali da će se nešto od silnog novca za Olimpijadu sliti i u njihove gradove, ali uzalud. Obećali su im da će do mjesta dovesti plin i sagraditi ceste, što je već trebalo, ali većina je dobila samo veći broj policajaca na ulicama i poneku svježe obojenu fasadu ako to nalaže položaj zgrade prema cesti.
Stoje iza stabala
Najveća turistička atrakcija u mjestu Kazačji Brod je lov na pastrve, ljudi žive u malim stanovima, voze islužene automobile. I kod njih kampiraju policajci. Raspoređeni su po cijelom kraju, na odmorištima cesta, planinskim putevima, autobusnim stanicama, ispred željezničkih tunela, pa čak i na mjestima gdje nema ničega, kako pišu američki novinari, stoje iza stabala.
Jedini put do Akštira danas je strma vijugava cestica s jednim izlazom u blizini zračne luke Soči. Većina stanovnika, piše autor reportaže, nema automobil pa su najčešće išli pješice preko mosta na rijeci Mzimti i prečicom do glavne ceste, a zatim na autobus. Kad su vladini planeri došli, rekli su im da će sagraditi novi most preko Mzimte i cestom ga spojiti na ulaz na novu autocestu.
Srušili su stari most, ali ostavili su im tek sklepani most od dasaka preko kojega se jedva usude prelaziti. Od mosta su povukli strmi zemljani puteljak do autoceste, ali nisu napravili izlaz na autocestu pa ih ta skupa cesta sad odvaja od svijeta. Djeca u školu sad idu autobusom od Akštira do aerodroma pa se penju na staru cestu s druge strane autoceste, što im put produljuje za 45 minuta. Stanovnici su tražili da se probije izlaz na autocestu, ali rekli su im da to više nije moguće.
Što se vode tiče, obećali su da će im napraviti novu stanicu, ali prema potvrdama Jane Buchanan, direktorice Human Rights Watcha za Europu i središnju Aziju, instalirali su im ručnu pumpu “koja izgleda kao da je iz 19. stoljeća”.
Čak su organizirali i svečano otvaranje pumpe s lokalnim dužnosnicima. Pumpa je radila samo prvi dan, poslije se pokvarila.
Zaglavljeni na rubu
Novinar portala Vice.com, Simon Ostrovsky, za svoju je reportažu o žrtvama Olimpijade otišao u sam Soči.
U derutnim komunalnim zgradama za socijalne slučajeve pronašao je ljude koji su zbog Olimpijskih igara ostali zaglavljeni na rubovima grada, bez ičega. To su siromašni Rusi koji su se godinama doseljavali u Soči i tražili posao na plantažama patlidžana, paprika, tikvica i krumpira, koje su se prostirale hektarima i hektarima u tom kraju.
Nekima su još roditelji radili na farmama, ali kad je Rusija dobila organizaciju Olimpijade, vlada je malo-pomalo konfiscirala zemljište i ljudi su dobivali otkaz. Prosvjedovali su mjesecima, obećavali su im da su Igre velika investicija i da će biti posla za sve, ali nije ga bilo.
Na kraju su zatvorene gotovo sve farme, od kojih su neke preživjele još od sovjetskih vremena, a radnici su ostali zarobljeni u malim stanovima bez grijanja i osnovnih životnih uvjeta. Cijele su obitelji stisnute u 20-ak kvadrata, bez servisne mreže, vrtića, liječnika, čak i bez osnovnih higijenskih standarda. Većina tih zgrada nema ni zahode, a kad su ostali bez prihoda, sve što su ti stanovnici Sočija dobili od vlade bili su kemijski zahodi u dvorištima. Moraju živjeti u takvim uvjetima jer se bez novca nemaju kamo odseliti.
Još su gore prošli ljudi u naseljima u Sočiju koja su određena za rušenje kako bi se na njihovu zemljištu sagradili hoteli. Ti hoteli, tvrde lokalni aktivisti, čak i nisu otvoreni, neki služe za buduće planove pretvaranja Sočija u ruski luksuzni resort za Putinovu elitu, a neki su samo paravan za pranje i krađu novca.
Ostali bez naknade
Deložiranim stanovnicima Sočija u pravilu nije ponuđena nikakva naknada, čak ni onima koji su bili vlasnici kuća i zemljišta.
Građani koji su dobili novčanu naknadu, dobili su novca u prosjeku za nekoliko mjeseci najma stana, a obećano im je da će biti isplaćeni tako da mogu kupiti novi stan budući da je njihov morao biti srušen.
Država je izbjegla isplate odštete i otkup zato što je zakon obvezuje da isplati samo registrirane stanovnike Sočija, a oni su prethodnim zakonima izbrisani pa su ih nakon donošenja novih zakona odbili registrirati.
Pretrpani sudovi
Bez prijave su ostali i radnici koji su se doselili radi zapošljavanja na lokalnim farmama pa oni koji će nakon bankrota preostalih nekoliko farmi ostati na ulici nemaju nikakva prava. Lokalni sudovi zatrpani su tužbama prevarenih građana. Prema podacima Human Rights Watcha, iseljeno je nekoliko tisuća obitelji.
Onima čije kuće i stanovi nisu srušeni, u nekim su slučajevima na nekoliko metara od prozora podignuti visoki zidovi, smećarnice hotela ili su im dvorišta i životi ostali zatrpani planinama zemlje i šute koje su ostavile građevinske tvrtke.
Ljudima koje su deložirali, nisu niti ponudili alternativni smještaj. Kažu da su prvo dolazili vladini činovnici, a kad se ljudi nisu dali iz kuća, poslali su im policiju. Nasilno su iseljeni, smjestili su se kod susjeda ili rodbine, a u nekim su stanovima tijekom rušenja uništene i osobne stvari stanara. Najviše je ljudi deložirano na području na kojem je sagrađen kolektor otpadnih voda za Olimpijsko selo.U Olimpijskom selu, hvale se organizatori, svakom je sportašu na raspolaganju 40 četvornih metara životnog prostora u apartmanima, tri puta više od standarda Međunarodnog olimpijskog odbora. S. S.