Vanja Špiljak (69), sin Mike Špiljka, jednog od najutjecajnih hrvatskih političara iz doba SFRJ, odlučio je u razgovoru za Magazin Jutarnjeg lista, prvi put progovoriti o dvije velike političke afere koje su obilježile proteklih tridesetak godina njegova života. O istragama tadašnjih saveznih, jugoslavenskih, institucija u hrvatskoj Ini, gdje je, uz kraće prekide, bio zaposlen od 1975. pa do 1990. I drugo, o likvidaciji političkog prebjega, bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj 1983.
Pojednostavljeno, u istragama oko Ine, koje su, od 1982., vođene izravno iz Beograda, uz podršku dijela hrvatske politike i policije, Špiljak mlađi bio je cilj koji je onda trebao kompromitirati njegova oca, komunističkog političara, te cijeli tadašnji hrvatski državni i partijski vrh.
Početkom 90-tih, iz krugova hrvatske emigracije koja se smjestila u ovdašnje obavještajne službe, kao motiv za ubojstvo Stjepana Đurekovića počela se spominjati zaštita Vanje Špiljka. Dakle, Špiljak senior naručio je od SDS-a likvidaciju pokojnog Đurekovića jer je on znao sve o malverzacijama Špiljka juniora u Ini.
S Vanjom Špiljkom, dobrodržećim gospodinom u kasnim šesdesetim, razgovarali smo u Švicarskoj, gdje živi i bavi se naftnim biznisom, od 1990. kada je dao otkaz u Ini. Htio je jasno naglasiti zašto je odlučio, nakon toliko godina, progovoriti o svom ocu, Ini, Đurekoviću… Tri su razloga, kaže. Prvi, sve detalje koje iznosi u razgovoru za Jutranji prikupljao je za saborsko istražno povjerenstvo oko slučaja Đureković. Njega, očito, neće biti. Drugi, nije se htio svojim istupima, na bilo koji način, uplesti u pravne postupke oko izvršenja uhidbenog naloga EU za Josipa Perkovića i treće, sve što navodi u ovom razgovoru utvrđeno je doslovno na stotinama stranica dokumenata iz arhiva različitih hrvatskih i jugoslavenskih državnih institucija. Većinu tih informacija Špiljak prvi put otkriva javnosti.
Kako su započele istrage o Ini?
- U rujnu 1982., kada je na televiziji u 19.30, u središnjem u jugoslavenskom dnevniku, ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc objavio da je u Ini otkriven kriminal kojim je država oštećena za 4 milijuna dolara. Ta Dolancova izjava odjeknula je poput bombe. U to doba radio sam u Ina Commerceu, u kojem je nastala konsternacija. Dolanc nije precizirao o kojem je slučaju riječ. No, nekoliko dana kasnije u Inu su upali inspektori Savezne devizne inspekcije (SDI) u pratnji službenika Gradskog sekretarijata za unutarnje poslove (GSUP). Došli su u Sektor uvoza opreme te zatražili da se izuzme sva dokumentacija koje se odnosila na posao uvoza cijevi za plinska polja Molve I i Molve II.
Ubrzo su uslijedila i prva uhićenja u Ini?
- Dva dana nakon nastupa Dolanca na televiziji, na spektakularan način, uhapšeni su glavni direktor Ina Commercea Petar Crnković, direktor Sektora opreme Boro Ostrolučanin i referent za uvoz Zvonko Domović.
Što to znači, na spektakularan način?
- Policija ih je odvela s radnog mjesta pred brojnim gostima i partnerima koji su u to doba bili u posjetu Ini, budući da se održavao Velesajam u Zagrebu. Inspektori Savezne devizne inspekcije i policija rekli su glavnom direktoru Petru Crnkoviću i nadležnom direktoru Bori Ostrolučaninu kako oni sve znaju i da im je sve jasno, kako je kriminal već utvrđen, da im ne treba ništa objašnjavati jer posjeduju svu dokumentaciju.
A što je bilo sporno?
- U to doba Ina je završavala gradnju crpilišta plina u Molvama. Budući da se plin vadio iz mnogo većih dubina od uobičajenih, pod većim tlakom i temperaturom, trebalo je nabaviti cijevi posebne kvalitete, a njih je proizvodilo samo nekoliko kompanija iz Europe. Kako se te specijalne cijevi nije proizvodilo mnogo i nije ih bilo na skladištima, morale su se posebno naručiti i proizvoditi za Inine potrebe. Posao je bio kompliciran i dugo se oko njega pregovaralo. Ugovorena je isporuka tijekom dvije i pol godine, s time da se plaća po isporuci.
U međuvremenu su se pojavili problemi s likvidnošću Ine?
- Da, došlo je do sloma deviznog tržišta. Ina i PBZ ostali su bez novca i nisu mogli plaćati po fazama, pa se taj ugovor o uvozu cijevi zamijenio novim, u kojem je plaćanje po isporuci zamijenjeno kreditom s odgodom plaćanja. No, trebalo je unaprijed uplatiti i 25 posto vrijednosti kredita, a ni Ina niti Ina Commerce, a ni PBZ nisu u to vrijeme imali toliko deviza. Stoga je Ina Commerce po ovlaštenju Ina Naftaplina morao uzeti kredit i za plaćanje avansa. Da se moglo plaćati po isporuci, posao bi, logično, bio jeftiniji, ali moralo se uzeti dva kredita, za avans i cijevi, i to je, dakako, cijelu priču poskupilo. Kako je novi kreditni aranžman poskupio cijenu posla, Savezna devizna inspekcija zaključila je da je Ina platila višu cijenu negoli je prvotno dogovoreno. Istražni sudac zatražio je da se formira skupina eksperata iz Hrvatske narodne banke i Zagrebačke banke, koji su 2,5 mjeseca analizirali sve dokumente u vezi s tim poslom. Utvrdili su da je sve rađeno u skladu sa zakonima, kako nije bilo nikakvih štetnih posljedica ni za Inu ni za državu. Sud je zbog toga odbacio prijavu, postupak je obustavljen, a tri Inina zaposlenika puštena su iz pritvora. Sudski vještak Dalibor Kovačević uputio je pismo predsjedniku Županijskog suda u Zagreb u kojemu je objasnio da mu prijete inspektori Savezne državne inspekcije, kako zahtijevaju od njega da povuče izvještaj te je zatražio zaštitu pravosudnih organa i policije.
Jeste li sudjelovali u pregovorima i sklapanju tih poslova?
- U pregovore ni u realizaciji tog posla nisam bio uključen, jer to nije bilo u mojem sektoru rada. Za taj sam posao čuo tek kada je počela istraga. Nitko o tom, kao i u svim drugim poslovima, nije odlučivao samostalno. Ali, nakon uhićenja Ininih stručnjaka, tadašnji predsjednik Poslovnog odbora Ine Petar Fleković formirao je ekipu od pet stručnjaka koja je dobila zadaću proanalizirati sve faze tog posla te Poslovnom odboru dati stručno mišljenje. U toj skupini nalazio sam se i ja, tako da je to bio moj jedini kontakt s tim spornim poslom. Inače, inspektori i istražitelji nisu sa mnom razgovarali o tom poslu.
Na sličan način Savezna devizna inspekcija optužila je Inu za malverzacije i u poslovima s američkom tvrtkom Dow Chemical?
- Točno, no i te su optužbe sudski vještaci odbacili. Ina je bila optužena da je američkoj tvrtki Dow Chemical plaćala primarni benzin skuplje negoli je njegova cijena bila na tržištu. Ina je s Dow Chemicalom potpisala dugoročni ugovor o gradnji petrokemijskog kompleksa Dina na Krku. Uz taj ugovor vezala je i dugoročnu formulu za cijenu primarnog benzina, u koji je bilo uključeno znanje, stručnost i sve ostale usluge koje je pružao Dow Chemical. Ako se cijena nafte iz te formule uspoređuje s cijenom nafte na spot tržištu, gdje se mijenja iz dana u dan, onda se može doći do potpuno krivih zaključaka jer cijena nafte na otvorenom tržištu stalno oscilira, jedan dan je viša, drugi niža. Devizna inspekcija usporedila je cijenu nafte iz dugoročnog ugovora s cijenom nafte na spot tržištu te su zaključili da je Ina preplatila tu cijenu. Onda su zbrojili navodnu štetu do koje je došlo kod kupnje plinskih cijevi i primarnog benzina pa su optužili Inu da je oštetila državu za 87 milijuna dolara.
Zašto je uopće Ina ušla u posao s Dow Chemicalom?
- Ina nije mogla sama graditi Dinu, budući da nismo imali znanja, tehnologije, niti smo imali pregled situacije na tržištu. Stoga nam je bio potreban strani partner koji je imao tehnologiju i znanje. U to doba Dow Chemical je započeo izgradnju identičnog postrojenja s Ministarstvom industrije i industrijskih sirovina Saudijske Arabije. Dakle, čak i država koja je imala vrhunske stručnjake, golema nalazišta nafte i još veća financijska sredstva, odlučila je krenuti u taj kompleksan zahvat zajedno sa stranim partnerom. Stoga je Dow Chemical odlučio graditi identično postrojenje u te dvije države. Dok su u Saudijskoj Arabiji završene sve tri faze, na Krku je, najprije zbog problema s dobivanjem dozvola, a poslije zbog nedostatka deviza, krize Privredne banke Zagreb i Ine, sagrađena samo jedna, srednja faza. Na kraju je sud, na temelju ekspertize sudskih vještaka, koji su utvrdili da je sve rađeno u skladu s propisima, odbacio optužbu da je Ina oštetila državu za 50 milijuna dolara. Ni s tim poslom, kao ni s ugovorom o cijenama, nisam imao nikakvih kontakata. Nisam sudjelovao u pregovorima s Dow Chemicalom, niti u utvrđivanju formule.
Savezna devizna inspekcija istraživala je u Ini i poslove uvoza i izvoza nafte u doba nestašice naftnih derivata?
- Ina je od saveznih ministarstava za energetiku, trgovinu i Privredne komore dobivala dozvole za uvoz nafte. No, kako je došlo do sloma deviznog tržišta i nelikvidnosti, nije imala novca da kupi odobrene količine nafte. S obzirom na to da je Ina unaprijed dogovorila i potpisala ugovore sa stranim partnerima o isporuci nafte, a nije mogla platiti i realizirati taj posao, odlučila je te poslove prepustiti svojim organizacijama u inozemstvu, prije svega tvrtki u Frankfurtu. Učinjeno je to jer je Ina trade, koja je imala sjedište u inozemstvu, mogla dobiti kredit pa je tako posao realiziran. Tako je nafta, unatoč nestašice deviza, ipak preuzeta od stranih naftnih kompanija, a Ina je sačuvala kvote za sljedeću godinu. Da to nije učinila, izgubila bi pravo uvoza sljedeću godinu: u ugovorima je stajalo da ako se jednu godinu kupi manje nafte od ugovorenih količina, tada se druge godine, ali kvotno, smanjuje količina. Kako se to ne bi dogodilo, Ina je prepuštala tu naftu svojim ino organizacijama koje su onda s njome trgovali. Inspektori SDI-ja i SUP-a uspoređivali su cijenu na spot tržištu, u koje nisu bili uključeni ostali troškovi, poput transporta, distribucije, špedicije, osiguranja, dok je Ina u tim poslovima kupovala naftu po cif paritetu, u kojoj je sve to bilo već uključeno. Kako ništa nisu znali o tim poslovima, nisu imali dokumente ni dnevne izvještaje sa svjetskih burzi, posuđivali su ih od Genexa i sličnih tvrtki. Istodobno, budući da dokumentacije o tim poslovima nije bilo u Zagrebu, naši su je ljudi donijeli i predali na uvid.
(...)