ISKRENA ISPOVIJEST VLADIMIRA FUČEKA (87)

'TE 1945. BIO SAM PONOSAN HRVATSKI VOJNIK... A ovo je moja istina o tzv. ustaškim mirovinama i Križnom putu'

    AUTOR:
    • Silvija Glavić

  • OBJAVLJENO:
  • 24.05.2015. u 20:32

Neja Markičević/CROPIX

Vladimir Fuček (87), umirovljeni pravnik, počasni je predsjednik Hrvatskog domobrana, jedne od dviju Udruga ratnih veterana ‘s one strane’ Drugog svjetskog rata, prozvanih da bivšim Ustašama izdaju potvrde za povlaštene vojne mirovine, zbog čega je početkom tjedna Vladi stiglo protestno pismo direktora Centra Simon Wiesenthal Efraima Zuroffa

Gospodin Zuroff dugo se nije javljao pa je zanimljivo što se oglasio baš sad kad se obilježava jubilarna, 70. obljetnica bleiburške tragedije. Čini mi se čak kako to i nije njegova inicijativa, već je potaknut od određenih ljudi iz naše zemlje koji su ga, izgleda, dosta krivo informirali. Naime, ne postoje nikakve “ustaške i domobranske mirovine”, nego Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojemu se veteranima onog rata koji su bili pripadnici regularne vojske, što se kod nas u zakonu vodi kao domovinska vojska 1941.-1945., priznaju određene godine provedene u postrojbama hrvatske vojske u radni staž. Sumnjam da je netko samo na osnovi toga mogao dobiti cijelu mirovinu. Ja sam jedan od korisnika, koji je vojsci pristupio sa 14,5 godina, ali staž mi je priznat tek otkad sam napunio 15, dakle od 26. svibnja 1943. do kraja rata.

Apsurdan slučaj

Dana 1. siječnja 1999. otišao sam u mirovinu s punih 70 godina i stažem od 40 godina i šest mjeseci. Prema tome, imam punu mirovinu, ali kad zakon to dopušta, želio sam da se i meni prizna vrijeme koje sam proveo kao pitomac vojnih škola hrvatske vojske, što mi je priznato. Moj slučaj zapravo je apsurdan jer kad sam punom stažu pribrojio ove dvije godine (što su beneficirano četiri), dobio sam povlaštenu mirovinu zbog koje sam oporezovan, i to u nekoliko navrata. Iako mi se po zakonu ne bi smjela dirati osnovna mirovina, učinilo mi se da sam i tu oštećen pa sam se otišao informirati u Zavod za mirovinsko osiguranje. Odgovorili su mi da se odreknem vojnog dijela staža i neće mi se dirati radnički stečena prava. Kategorično sam to odbio, iako imam prijatelje koji su poslušali i financijski bolje prošli. Smatrao sam da, ako se ta vojska priznaje kao regularna, želim da i za mene bude tako, jer to mi je u neku ruku satisfakcija za sve što sam pretrpio. Usput, nije mi priznat križni put jer moja dva svjedoka nisu bili sudionici, ali nisam inzistirao. No, želim svoj staž koji sam pošteno odradio kao ponosan vojnik - rezolutan je Vladimir Fuček, počasni predsjednik Hrvatskog domobrana, jedne od dviju udruga ratnih veterana “s one strane” Drugog svjetskog rata, prozvanih da bivšim ustašama izdaju potvrde za povlaštene vojne mirovine. Početkom tjedna, naime, na adresu Vlade stiglo je zbog toga protestno pismo što ga potpisuje Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal, koji slove za zadnje lovce na preživjele naciste i njihove suradnike.

Od preživjelih sudionika i eventualnih korisnika povlastice - a prema službenim podacima ima ih 8995, u što su uključeni i članovi njihovih obitelji - većina je u dubokoj starosti i psihofizički nije za ozbiljan intervju. Dojam je da su se neki i sakrili, no ne i vitalni umirovljeni pravnik, Vladimir Fuček. Preksutra će, kaže, napuniti 87 godina i za rođendan će po običaju zapaliti svijeću na grobu svojoj majci na Mirogoju, iz zahvalnosti što ga nije rodila dan prije, “na jedan od rođendana onog diktatora Tita”. Žali, naglašava, što su mu stare slike iz toga doba pod čudnim okolnostima nestale, dok novije fotografije i dokumentaciju razlistava zavidno fokusiran, koncentriran i pravnički sistematičan. Čvrstini karaktera zahvaljuje što ne pati od PTSP-a, kaže. Vodi aktivan život pa svakodnevno surfa portalima na hrvatskom, engleskom, talijanskom i njemačkom, a voli i brzi javni prijevoz kojim redovito ide na kavu u neku od kavana na glavnom zagrebačkom trgu. Ne promiču mu detalji pa je za intervjua u jednoj od njih vidio kako mu je iza leđa prošao “jedan od onih koji se snađu u svim vremenima”, misleći na Budu Lončara. Uglađenih manira i elokventan, tvrdi kako nikada nije prestao tragati za istinom u kojoj je budućnost hrvatskog naroda, smatra.

Žabokrečina

- Jedan sam od osnivača Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran i Časničkog kluba 242 koji okuplja nas preživjele pitomce domobranskih vojnih škola. U dva mandata obnašao sam dužnost predsjednika, ali shvaćam to ozbiljno pa sam zbog zdravlja i poznih godina prepustio mjesta mlađima, koji su me zbog zasluga postavili za doživotnog počasnog predsjednika, na što sam ponosan. Hrvatski domobran je udruga koja je 1991., kada je osnovana, imala čak 20 tisuća članova u 45 ogranaka, jer su nam u to vrijeme Domovinskog rata pristupali i izbjeglice - ratni veterani iz BiH, kojima smo također imali potrebu socijalno pomoći. Oni su se vratili kući, ali imamo naših članova diljem svijeta, od Sydneyja do Venezuele i Caracasa. Osim toga, starimo, eto ja sam sa 87 godina među najmlađima i kao jedan od rijetkih rođenih 1928. preostali aktivni sudonik. Moja generacija najviše je stradala, manje u ratu, više u poraću. Bleiburg je samo sinonim za sva mjesta naših stradanja, treba ići na križni put do masovne grobnice u Teznom ili do maceljske šume odati počast za žrtve iz 150 jama za koje bih volio da se utvrdi točan broj žrtava. Žalosno je da je ondje danas žabokrečina.

Ako se preživjeli vojnici Endehazije doista ne srame svoje prošlosti, čemu se u ovakvim situacijama skrivaju?

- To je veoma ozbiljna tema. Ukorijenjen je strah iz bivšeg režima kada se o tome nije smjelo govoriti. Imam 16 godina mlađu sestru, koja do Domovinskog rata nije znala gdje sam bio, za njeno dobro. Zato se i danas ljudi ustručavaju. Kad vide da je savjetnik predsjednika ove države čovjek koji je bio u jugoslavenskoj OZNA-i, ovaj koji mi je prošao iza leđa, ulijeva im to strah. Ja nemam djece i ne pripadam nijednoj stranci pa mogu biti otvoreniji. Dobili smo samo to minimalno priznanje staža, pa nam se, evo, i to dovodi u pitanje, dok u Njemačkoj u istoj situaciji ljudi imaju i invalidninu. Za razliku od mene koji sam dobrovoljno ušao u regularnu vojsku, većina je bila unovačena pa zašto da im se ne prizna bar minimum prava? - ogorčen je na svijest građana, ali da se kotač povijesti vrati, opet bi sve ponovio.

- Rođeni sam Zagrepčanin iz stare obitelji koja je od 17. stoljeća u današnjim Remetama. Majka mi je imala cvjećarski kiosk na Mirogoju, a otac bješe vrtlar koji je uzgajao cvijeće za prodaju. Bio sam najstarije dijete uz još tri brata, od kojih su dvojica umrla još kao djeca. Kad smo otac i ja poslani na Bleiburg, mama je s najmlađim 12-godišnjakom i 7-mjesečnom sekicom odvedena pred Zemaljsku komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Hrvatske. Kad se utvrdilo da otac nije vlasnik ničega i sve glasi na mamu, nije više bio interesantan kad se na Božić ‘45. vratio kući, ali opet je postao ‘48. kada su ga uhitili jer su se dokazivali pred Staljinom tko je veći komunist i čišći marksist. Tada mi je otac suđen, kao pripadnik kvislinške vojske i suradnik okupatora, pa odležao četiri godine u Staroj Gradiški. Vratio se, ali izbjegavala nas je i rodbina i okolina, no tako smo bili i pošteđeni zlonamjernika koji su mogli reći da smo izjavili i ono što nismo - odgovara osvrćući se na Josipa Broza Tita, kojega smatra nezasluženo pozitivno etiketiranom povijesnom ličnošću.

Zadržati državu

- Ne gledam na Tita kao na političara, već na rezultat njegove vladavine, a to je teška diktatura, ni po čemu manje zla od nacističko-fašističke. U tako totalitarističkom duhu nisam bio odgajan čak ni u vojnoj školi. Ondje sam učen da budem odan domovini i nastavnici su naglašavali da će dolaziti razne vlade, mijenjat će se ljudi, ali je bitno zadržati hrvatsku državu. To je moj cilj bio i ostao. Ne moram se slagati s vlastima, pokušavam na izborima djelovati svojim glasom, kao nestranački čovjek mogu i mijenjati stranku za koju glasam. Imao sam rodoljubni odgoj s obje roditeljske strane, mamini su ‘20-ih godina u Remetama osnovali kulturno-umjetničko društvo Frankopan u kojemu smo svi sudjelovali, a hrvatsku povijest učio sam u obitelji, jer škole nas ni onda nisu učile nacionalnoj svijesti. No, isprva nisam želio biti vojnik, nego svećenik, pa sam služio kao ministrant, ali kako sam bio svojeglav, uputili su me na besplatno vojno školovanje u današnjoj Sremskoj Kamenici na Dunavu. Uz vojnu stegu radili smo po nastavnom planu klasične gimnazije, učili smo latinski, njemački, talijanski i francuski kao diplomatski jezik za buduće atašee. Internat je bio u Petrovaradinu, a mi dječaci ondje sebi važni u vojničkim odorama s domobranskim oznakama. Imali smo sveučilišne profesore, poput književnika i poslije političkog emigranta Vinka Nikolića. Možda ćete se iznenaditi što je moj nastavnik tjelovježbe kao djelatni domobranski časnik sa završenom Vojnom akademijom u Beogradu bio kasnije čuveni sportski komentator Mladen Delić. Iznimno smo ga poštovali kao nadređenoga jer bili smo pod jakom stegom - prisjeća se discipline kojom je kao vojnik-dječak bio impresioniran. Jesu li isto tako gledali na poglavnika Antu Pavelića te njegove generale, Slavka i Eugena Didu Kvaternika?

- Za nas pitomce oni su bili nedostižni pa su nam i pohvale nižerangiranih oficira puno značile. Pokušali su nam uvesti elemente njemačke discipline, ali ona mi se nije sviđala jer mi se činilo kao da je sama sebi svrhom. Naš hrvatski dril bio je mnogo humaniji i častan. Nezamislivo je, recimo, bilo da cinkaš kolegu jer bi se to uzelo kao minus.

Oca i sina Kvaternika držali smo za generale koji nam imponiraju, profesionalne časnike kakvi mi želimo biti i kao takvi bili su nam bliži od Pavelića, jer on je u našim očima bio više političar.

Pomirba 1991. godine

Kako je on doživio navodnu netrpeljivost između domobrana, koji su sebe doživljavali regularnom vojskom, i ustaša, ispočetka paravojne gerilske skupine? Piše se da su prvi potonjima zamjerali krvoločnost, a ovi njima mlakost i neodlučnost.

- Među nama pitomcima rivalstvo se osjećalo samo kad bismo odmjeravali tko koliko i što dobiva. Kao i u svakoj vojsci postojala je kompeticija u važnosti, ali nisam to osjećao negativno. Ionako smo od jeseni 1944. potpali pod isto zapovjedništvo Ministarstva oružanih snaga koje nas je više-manje izjednačavalo i postojali smo kao jedna vojska - kazuje pobijajući općeprihvaćeno mišljenje današnjeg revizionizma po kojemu se domobrani smatraju benignijom vojskom koja je radila što je morala, a ustaše čistim zlikovcima i koljačima od inicijative.

- Po meni je to pitanje percepcije, jer najčešće je ovisilo samo o tome gdje su nas unovačili. Treba i razlučiti ustaše po političkom, odnosno stranačkom opredjeljenju, od regrutiranih vojnika. Da se razumijemo, kao što sam izjavio kad su me pitali na 70. obljetnici tragedije na Bleiburgu, protiv sam ekstremizma bilo kojeg predznaka, ali većinu preživjelih u bilo kojoj odori ja mogu razumjeti. Ustaša je za mene svatko tko ustaje u obranu svoje domovine. Baš kao kada su naši mladići 1991. krenuli u obranu svoje domovine i nitko se nije pitao jesu li djeca ustaša, domobrana ili partizana. Ako mene pitate, tada je izvršena pomirba.

Spomenemo li samo ustaške logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški, razlika je golema i svako izjednačavanje strana neprimjereno.

- Bio sam u Jasenovcu s grupom koju je predvodio profesor Zvonimir Šeparović, uime Hrvatskog domobrana i Počasnog bleiburškog voda, položiti vijenac stradalima, ali stavili smo još jedan i na humak u blizini, za one koji su pobijeni u poraću, jer i jedni i drugi su žrtve. Kosti im leže na istome području i za mene je svejedno pod kojim oznakama. Za mene nema kolektivne krivnje. Volio bih da gospodinu Zuroffu njegovi informatori objasne da smo svi koji smo 1991. ustali u obranu Hrvatske za onu stranu bili - ustaše - poručuje šefu Centra Simon Wiesenthal. Špekulacijama da bi neki drugi tijek povijesti današnjoj Hrvatskoj, samostalnoj i osiromašenoj, donio bolje, ne želi se baviti, naglašava.

Nismo pljačkali i ubijali

- Mi smo hrvatsku državu sanjali i željeli, o njoj razmišljali, ali, nažalost, bili smo na gubitničkoj strani u ratu između svjetskih sila. Svejedno, smatram da nitko tko se nije ogriješio o ratna pravila i humanost to ne treba kriti. Hrvatski diplomat, barun Vraniczany, koji je nedavno umro, u predgovoru knjige “Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj” napisao je da se 1944., kao oficir naše vojske, osvjedočio da su hrvatske oružane snage po stezi i svemu onome što vojska treba biti bile potpuno jednake svakoj zapadnoj vojsci. U govoru na promociji upitao sam se jesmo li subjektivni ili objektivni, nisam želio polemizirati s onima koji tvrde da smo na kraju rata bili u rasulu, ali ni tako dezorganizirani nismo u povlačenju preko Slovenije pljačkali, ubijali ili silovali, samo smo tražili prolaz. Kad su me zarobili, nisu mi dali da ostanem u svojoj uniformi, već uz psovke pune srbizama istukli. Tako se ne ponaša pripadnik pobjedničke vojske - tvrdi, dodajući kako je i u nekim najpoznatijim procesima zapovjednicima ustaške vojske, poput Artukovića i Šakića, suđenje bilo isključivo iz političkih razloga.

- Zorno se sjećam Artukovića tijekom suđenja i smatram da ga nije bio sposoban pratiti. Na kraju je zahvalio predsjedniku vijeća što je dokazao da je nevin, dakle, ništa nije shvatio, a još su mu doveli lažnog svjedoka, nekog Bajrića, da se i sam njegov odvjetnik Degen čudio. Šakić je najviše bio kriv što je bio u srodstvu s Luburićem. Jasenovac prate mnogi mitovi, pa tu valja biti oprezan. U jednoj grupi u poraću pohvatanih emigranata, na čelu s Božidarom Kavranom, bio je časnik Ljubo Miloš, prethodno čelnik formacije stacionirane u Jasenovcu, kojega su držali na životu godinama nakon što su objavili da je mrtav jer dužnost mu je bila da piše. Imao je on i otprije sumnjiv politički pedigre, pa je svašta ispisao, a razumljivo je da je valjda bio kriv pa je sve svaljivao na druge boreći se za svaki dan života.

U svojim razmišljanjima Fuček je doista neskriveno subjektivan prema strani na kojoj se borio. Pravih je negativaca, ipak priznaje, bilo.

- Poricati to bilo bi nekorektno, ali nisam taj koji bi ih trebao prozivati. Svi mi koji smo se iz časnih pobuda školovali u vojničkoj profesiji moramo se ograditi od onih koji su je uprljali. Vratimo se mirovinama vojnika NDH. Upitan o toj temi, naš poznati književnik i publicist židovskog podrijetla, Slavko Goldstein, kazao mi je da provjerim informaciju da spomenuti navodno od ‘90-ih naovamo dobivaju duplo uvećane penzije, a antifašistima su smanjene. Radije bih govorio o partizanima jer antifašist mi zvuči kao eufemizam koji pokriva mnogo toga.

Po mojim saznanjima, oni su mnogo bolje prošli. Skoro nijedan prvoborac nije umro, a da iza sebe nije ostavio mladu udovicu, razumijete? Hvala Bogu, nabrali su se svega. Išli su u toplice i na banje, imali besplatne avionske karte, privilegija da boli glava.

Djelatne osobe JNA nisu uplaćivale u Hrvatski mirovinski fond svoje doprinose, već su ih slali u Beograd, a sad bi ovdje štošta htjeli - ljuti se Fuček.

Četnici i partizani? Isto

Što kaže na aktualnu rehabilitaciju četničkog generala Draže Mihajlovića?

- To je njihova stvar. Ja na četnike i partizane gledam jednako, jer u prvo vrijeme postojao je Vrhovni štab dobrovoljačke vojske i partizanskih odreda. Partizani su se od Dražinih dobrovoljaca odvojili tek naknadno. Ni jedni ni drugi nisu priznavali Hrvatsku, a četnici se nisu slagali čak ni s banovinom.

Bude li mu drago kad na neke datume, važne za NDH, mladi koji su se rodili daleko poslije slave okićeni ustaškim znakovljem, dok nam iz svijeta zbog toga stižu ukori?

- Zašto 10. travnja ne bismo slavili dan osnivanja NDH? To je činjenica, a drugo je režim koji je poslije došao i distancirao se - drži.

Jednom od najsvjetlijih figura hrvatske povijesti smatra Franju Tuđmana.

- On je bio najmlađi general Titove vojske jer je bio sposoban, ali onda je spoznao zablude i istinu, pa ‘60-ih postao disident.

No, hrvarsku državu nije mogao stvoriti bez podrške, čak i tajnih službi i nekih s figom u džepu poput Mesića i Manolića. O mrtvima sve najbolje, ali jedan od onih koji su odigrali vrlo čudnu ulogu bio je Josip Boljkovac, koji nas je plašio ustašama. A činjenica je da su dobrovoljci koji su goloruki krenuli u rat 1991. pjevali “Evo zore, evo dana“, a ne “Po šumama i gorama“, mada neki još ondje lutaju jer su izgubili kompas - zaključio je Fuček.

Izdvajamo