Hrvatska javnost od knjige Bože Vukušića može profitirati jedino ako usvoji misao da sve te likove koje traži njemačka vlada treba hitno izručiti kako bismo pokazali privrženost načelima vladavine prava
Istina o Bugojanskoj grupi
Bože Vukušić osuđen je u Njemačkoj zbog sudjelovanja u političkom ubojstvu na doživotni zatvor. No, u Hrvatskoj on figurira kao ugledni ustaški domoljub, povjesničar i pisac eksplozivnih publikacija kućne izrade. Objavio je mnoštvo knjiga, a upravo mu je izašla nova divot-monografija “Hrvatsko revolucionarno bratstvo - rat prije rata”. Autor (rođen 1962. u Šestanovcu, tamo između Makarske i Sinja, Omiša i Imotskoga), poznat je, inače, javnosti ne toliko po svojim djelima, koliko po zlodjelima zbog kojih ga je i osudio njemački sud. Pripadao je (kolateralno) militantnoj skupini šuškovaca umiješanih u doba rata u više političkih ubojstava u zemlji. Žrtve su bili Hrvati, desničari koji su smetali Tuđmanovu režimu. No, kako se Bože uopće izvukao iz njemačke robijašnice, pa iščahurio u ovako plodna pisca?
Čim je u Splitu upisao Kemijsko-tehnološki fakultet, Vukušić je počeo surađivati u omladinskim listovima Saveza socijalističke omladine - u lokalnoj Iskri, republičkom Poletu i saveznoj Mladosti. Nadobudni omladinski novinar, Bože iznenada odlazi u Njemačku, pa ondje traži politički azil te počinje objavljivati u Kušanovoj (liberalnoj) londonskoj Novoj Hrvatskoj, što sve skupa izgleda kao školski primjer “legende”, priče koja se konstruira kao pokriće za udbašku krticu. Predvidivo, Bože uskoro pristupa Hrvatskom državotvornom pokretu (HDP), Udbinoj ekspozituri u, pa surađuje u njenom glasilu, Hrvatskom tjedniku. Bitna je kronologija - Bože je u Njemačku stigao u travnju 1983., a u srpnju iste godine, ubijen je ondje Stjepan Đureković.
Povratak u Hrvatsku
Udba je u Njemačkoj izvršila više od šezdeset atentata, a samo dva tjedna nakon onog na Đurekovića, Bože Vukušić i ekipa ustrijelili su emigranta Jusufa Tatara. No, pritom je on uhićen, izveden na sud i osuđen na doživotni zatvor. Dok je ležao na robiji, bacio se na nauku i osam godina koje je proveo u ćelijama Stammheima posvetio dopisnom studiju na njemačkim sveučilištima, pa izučavao povijest, politologiju, sociologiju, psihologiju, filozofiju, komunikologiju i engleski jezik. Bože je u zatvoru predano pisao za hadepeovski Hrvatski tjednik štampu i Nikola Štedul, mutni predsjednik Državotvornog pokreta, imenuje ga 1987. dopisnim “pročelnikom Odjela za politička i načelna pitanja” . Hrvatski tjednik izlazi tada u Melbourneu. “Državotvorci” i pokrovitelji nastojali su proširiti djelovanje na Australiju, gdje se održala autentična ustaška enklava, pošto su sve one europske, američke i kanadske odavna penetrirane, premrežene provokatorima i “preokrenute”, pa upotrebljene za kompromitaciju demokratskih težnji normalnih građanskih opozicionara u inozemstvu.
U Hrvatsku se inače vraća inače 1991. Pošto je formirana hrvatska država, Marko Veselica, saborski zastupnik i “zatvorenik savjesti” koji je u komunističkim zatvorima odležao 11 godina, intervenirao je kod njemačkih vlasti, moleći da se Vukušić pusti na dosluženje kazne u domovinu. Nijemci su to dopustili, ali u Zagrebu, umjesto marice, dočekuje ga u zagrljaj Vice Vukojević, povjerljivi čovjek Josipa Perkovića. Perković više nije šef komunističke policije, odnosno njene “II. linije” (“po neprijateljskoj emigraciji”), nego šef Tuđmanove tajne službe. Vice Vukušiću uručuje značku SZUP-a, pa se i Bože priključuje mnogobrojnim hadepeovcima koji nastavljaju raditi za šefa, koji je samo promijenio poslodavca.
Kampanja protiv ekstremista
Pripadnici HDP-a izvest će mnoge akcije, od Gospića, gdje im se pridružuje Mirko Norac, pa izvršava ratne zločine za koje je osuđen na hrvatskom sudu, do Biograda, gdje će likvidirati Mira Barišića, emigrantsku “zvijezdu”, također člana HDP-a, no lika koji se nije dao staviti pod kontrolu. Najveća afera izbila je ipak poslije premlaćivanja Blagoja Zelića, bivšeg šefa dalmatinske Udbe u pojati Žarka Domljana, visokog dužnosnika režima. Prebijeni udbaš koji je previše znao, bačen je na smetlište; izgledalo je da je mrtav, no preživio je, pa identificirao napadače, koji, međutim, zbog toga nisu pretrpjeli nikakve posljedice. A oni su svoga zatočenika tukli tjerajući ga na izjave koje su bilježili video-kamerom, pa ih montirali u dokumentarni film što je trebao dokazati kako su u atentat na Bušića bili upetljani ne oni sami, autori filma, nego neki hadepeovski disidentski emigrantski intelektualci, uglavnom bezopasni ljudi. Pripremama za atentat na Bruna Bušića, to je bila teza filma, upravljao je - stvar s kojom je zaista teško polemizirati - tadašnji šef hrvatskog SDB-a, Josip Perković!
Film je prikazan na Hrvatskoj televiziji, s odobrenjem Franje Tuđmana, te s nevoljkim pristankom Gojka Šuška, istaknutog kanadskog hadepeovca, kojemu je Perković također bio “case officer”. Bivši provokatori bivšeg velikog meštra sviju hulja, htjeli su se, naime, naposljetku riješiti čovjeka koji je upravljao njihovim prodanim dušama, kao neugodnog svjedoka i kao suparnika u Tuđmanovoj opričnini. Budući da su odustali od svake političke role, pa se angažirali kao režimska agentura, Šuškova politička policija (konkurencija onoj legalnoj, kojom su upravljali Manolić i Smiljan Reljić), izbjegli su sudbinu koja je, pod Tuđmanom, zadesila ostale emigrantske centrale...
Ova filmska produkcija, naime, nije bio neki beznačajni, unutrašnji obračun emigranata, nego dio velike Tuđmanove kampanje protiv vanhadezeovske “ekstremne” desnice. Ekstremne ne po idejnim zasadama ili političkim parolama, nego te subverzivnim činila sama činjenica da nastupaš kao politička konkurencija vladajućoj garnituri. Osim propagandom, kampanja protiv ekstremista vodila se i s oružjem u ruci, za što su bili potrebni prekaljeni specijalisti. Izvršeno je, dakle, ubojstvo Ante Paradžika iz Hrvatske stranke prava (HSP) te Blaža Kraljevića iz australskog HRB-a, obojice dok su zapovijedali Hrvatskim obrambenim snagama (HOS), vojnim krilom Stranke prava. Na terenu u Bosni, pravaši nisu htjeli provoditi Tuđmanovu političku direktivu o savezu sa Srbima protiv Bošnjaka, nego, naprotiv, težili su da s Bošnjacima Srbe bace preko Drine. One emigrantske centrale koje se nisu suprotstavljale Tuđmanovoj vlasti, nego s njom ulazile u komplot, poput Pavelićeva Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), pristajući da se u domovini politički pasiviziraju, isplaćene su državnom imovinom što im je besplatno ustupljena (Hotel “Dubrovnik” u Zagrebu).
Revizionistička historija
Iz aktivnog djelovanja u hadepeovskoj podzemnoj operativi, Bože se Vukušić u sljedećoj fazi svoga djelovanja posvećuje ideološkom akademskom radu u sklopu državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kojom rukovodi Vukojević. Tu je zaposlen osam godina, te razvija plodnu publicističku djelatnost: od prvijenca, knjige “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva” iz 2001. godine, kao autor ili koautor do danas je objavio ukupno jedanaest raznovrsnih publikacija koje se sve bave Udbom, emigracijom i Bleiburgom.
U svima Bože razvija istu tezu - pokušava stvoriti sliku o navodno široko rasprostranjenoj nesmiljenoj borbi naoružanih domoljuba s represivnim aparatom i agenturom bivše Jugoslavije, sve od prvih poslijeratnih dana, do sloma socijalizma. Ta revizionistička historija lažno prikazuje osnovne konture sukoba o kojemu je riječ, te prikriva najvažniji fenomen - činjenicu da su jugoslavenske službe sigurnosti, SDB i moćna inozemna špijunaža SID, prodrle u većinu najvažnijih emigrantskih centrala, a neke najzloglasnije, same i osnovale, kako bi kompromitirale poštene disidente i političke neprijatelje socijalizma. Sve demokrate u inozemstvu trebalo je prikazati kao opasne teroriste, kojima ni one zapadne zemlje što su načelno osuđivale komunistički sustav u Jugoslaviji, neće moći pružiti utočište.
Vukušićeva publicistika trebala bi posredovati sasvim drugu sliku o velikom, nesmiljenom ratu, u kojemu su on i ostali Perkovićevi puleni igrali herojsku ulogu.
U svom pisanju, Bože se koristio arhivom hrvatske Udbe (SDB-a) koju je dobio posredstvom Vukojevića (s tim da mu je SID-ova dokumentacija u Beogradu ostala nepristupačna). Tako je mogao objaviti samo imena mnogobrojnih beznačajnih tobožnjih “suradnika” Službe, najčešće ljudi koje bi, kad se o praznicima vrate kući, pozvali na informativni razgovor, da odgovaraju na pitanja o kontaktima i poznanstvima u inozemstvu, pa im, ako izbrbljaju bilo što zanimljivo, otvarali “suradnički dossier”, jer je tako lokalni šef punio normu, a o Danu bezbednosti podizao iznos nagrade koja se dijeli doušnicima.
Bio je to uobičajen način prikupljanja podataka na najširoj osnovi, radi milijun detalja iz kojih se s vremenom može rekonstruirati kretanje i djelovanje sumnjivih pojedinaca ili cijelih sumnjivih kategorija stanovništva. To je oblik “profiliranja” obavještajno zanimljivih osoba iz krajeva i obitelji u kojima je ukorijenjen otpor režimu, što je totalitarni oblik kontrole pučanstva, koji je u zapadnu obavještajnu praksu, radi antiterorističke borbe, unijela tek izraelska tajna služba. Udba je istu stvar prakticirala još desetljećima prije toga...
Zahvaljujući dokumentima koje obilato koristi, Vukušićeve knjiga koristan je izvor, iako treba potpuno ignorirati njegove zaključke. U toj nevješto pisanoj publicistici, oni su ionako posve neuvjerljivi za obrazovanoga čitatelja, kojemu to štivo, uostalom, i nije namijenjeno.
Građa prikupljena za djelo “HRB - Rat prije rata” puno je zanimljivija od svega što je Bože ranije uspio iskopati. Mora se priznati da je neumorno provodio istraživanje, pa otkrio bezbroj detalja, donio svjedočanstava i dokumente, fotografije i cvebe, i sve to skupa toliko je uvjerljivo da omogućuje stvaranje pouzdane, sveobuhvatne slike o opisanim događajima, samo što su zaključci koji se nameću, suprotni Vukušićevoj hipotezi.
No, dosta je uvjerljivo pokazao kako akciju “Feniks” ipak nije izravno organizirala Udba, što su ranije mnogi mislili, zavedeni time jer je akcija silno naškodila svakoj hrvatskoj opoziciji, budući da je u svijetu potpuno anulirala po Titov režim nepovoljan politički efekt represije partijskih reformista na početku sedmadesetih godina. Poslije bugojanske akcije, zapadni su državnici stisnuli zube - bolje i takav Titov režim, nego luđaci koji ubijaju po selima, klasični teroristi koji destabiliziraju tu donekle pristojnu komunističku državu, jedinu pukotinu u monolitu svjetskog boljševizma. Je li ipak moguće da su Udbini provokatori ideju da je došao čas za akciju nekako stavili u glavu australskim ustašama, ekstremistima emigrantske skupine u kojoj je upravo bilo došlo do smjene generacija?
Deplasirana ideja
Srećka Rovera, Pavelićeva nasljednika, kojega je udbaška propaganda u domaćoj štampi prikazivala kao zločinački veleum, iako je zapravo bio patetičan, boležljiv i preoprezan starčić, zamijenili su neki mlađi, neprovjereni bombasti s idejama koje vode do akcije imenovane po plemenitoj ptici što dospije u vatru, ali ne završi kao purica, nego doživi fantastičnu regeneraciju... Kakve su bile šanse da se tako nešto ostvari?
Akcija “Feniks” bila je stupidno zamišljena. Osnovna politička pretpostavka da je režim iznutra uzdrman, pokazala se posve neosnovanom. Sedmo desetljeće dvadesetog stoljeća donosi u Jugoslaviji veliki uspon investicija, te rast blagostanja širokih slojeva, pa će kriza nastupiti tek u idućem desetljeću. Drugo, ideja da bi zapadne demokracije mogle sa simpatijama gledati na ovakvu “oslobodilačku” akciju, bila je podjednako deplasirana jer su one u tom času i same bile izložene terorističkoj ofenzivi radikalnih skupina poput RAF-a, palestinskih fedajina, katoličkih fundamentalista Irske republikanske armije te mnogih drugih “nacionalnih osloboditelja” koje je na globalnoj skali sponzorirao KGB. Što su, dakle, trebali postići devetnaestorica ljudi naoružani većinom automatskim oružjem za blisku borbu i pištoljima, i čemu su se nadali dok su polazili u vojni pohod na težak teren? Ako Udba akciju nije zamislila, nije isključeno da ju je potakla preko svojih emigrantskih spin-doktora. Stvar se inače čini previše blesavom...
“Feniksovci” su namjeravali uspostaviti “gerilsku bazu” na Vran-planini u Bosni. Okupili su se u Salzburgu, u stanu jednog od sudionika akcije i po grupama prebacili na slabo čuvanu austrijsko-jugoslavensku granicu, pa je prešli pregazivši rječicu i prošavši kroz šumu. Zatim su oteli jedan kamion “Radenske”, smjestili se među gajbe mineralne vode pa natjerali vozača da ih prebaci u Gornji Vakuf, blizu rodnog sela jednog od vođa akcije. Koliko je u bivšoj državi vladao strog represivni režim, pokazuje to što nitko nije pridavao značenje izvješću graničara da su opazili neke muškarce u zelenim uniformama s opasačima - pretpostavljalo se da je riječ o skupina obijesnih, možda pijanih skauta, šumara ili lovaca.
Tek kad je oteti vozač digao uzbunu, pokrenuo se tromi stroj službe sigurnosti, iako “bezbednjaci” šoferu isprva baš nisu povjerovali, kao ni njegova vlastita žena... Prošlo je tjedan dana dok nisu došli do zaključka kako se kod Bugojna zbilja nalaze naoružani teroristi, pa je pokrenuta mobilizacija.
Bivša Jugoslavija, naime, nije raspolagala nikakvim vojnim specijalcima, komandosima, nabildanim delta-force profesionalcima, nego se, u skladu s doktrinom “svenarodne obrane”, oslanjala isključivo na “naoružani narod”, mobilizirane pripadnike “teritorijalne obrane”, te na bijedno obučene vojnike na odsluženju vojnog roka (čini se da se svaka armija priprema za prethodni rat, pa se tako i JNA ponovo spremala u partizaniju).
Po naređenju štaba 7. armije u Sarajevu prikupljeno je po kasarnama 350 remaca, ročnika, od toga 150 vojnih policajaca, koji su se od ostalih razlikovali po bijelim nazuvcima na rukavima, te oko 300 pripadnika redovne milicije, murjaka-plavaca, a dignuti su i lokalni teritorijalci, njih čak tri i pol tisuće. Pozivani su s reda, tako da se pokupilo i mjesne župnike, koji su također bili normalni vojni obveznici.
Nesretni kapetan
Zatim se krenulo u pročešljavanje terena u skupinama od po 30 ljudi, po dvadeset ročnika vojnih policajaca i deset milicajaca u svakoj skupini. Jedna takva grupa koju je vodio kapetan I. klase Miloš Popović, naletjela je na “diverzantsku grupu”, manju skupinu “feniksovaca”, pa su razmijenili vatru. Nesretni kapetan odmah je zaginuo, kao i još jedan nedužni vojnik, dok su još dvojica ranjeni, pa su se svi ostali razbježali jer su, poslije pogibije svog zapovjednika, kako to navodi potonje izvješće Kontraobavještajne službe JNA što ga je vrijedni Bože nabavio, “odmah izgubili smjelost, odlučnost, inicijativu i nužnu hrabrost”. No, prethodno su ipak ubili vođu terorista, glavnog inspiratora cijelog pothvata, Adolfa Andrića, pa su se i “feniksovci” raspršili, tako da su sutradan još trojica uhvaćeni u zasjedama. Na sastanku Predsjedništva SFRJ drug Tito napomenuo je da ih svakako treba ostaviti na životu, vodeći računa o svjetskom javnom mnijenju: “Oni koji su mrtvi, mrtvi su, a onima koji su živi - njima ćemo suditi kako treba i zna se kakav treba biti rezultat toga!”
Brojne zasjede
Ostaci grupe “Feniks” povlače se dotle u smjeru Ramskog jezera. U štabu združenog stožera operativne akcije “Raduša”, kako se zvala antiteroristička akcija vojske i službi sigurnosti, prilično su osupnuti gubicima i slabošću vojne formacije u prvom sukobu. Odlučeno je da se vojna policija i ostali pripadnici JNA potpuno povuku, kao dokazano inferioran oružani sastav, pa u borbama upotrebe samo teritorijalci. Oni su pak slabo opremljeni, loše naoružani i posve neuvježbani, pa kad su okružili “feniksovce” i krenuli u napad (izvodilo ga je deset četa, manje od tisuću ljudi) došlo je do kaosa. Konfuzni pokreti i besmisleno puškaranje završilo je bijegom terorista iz okruženja, te presretanjem jedne zaostale grupe pripadnika Teritorijalne obrane - u kratkom boju, pobili su osmoricu. I jedan njihov čovjek pritom je zarobljen te, čini se, zatim likvidiran.
“Feniksovci” su se pak u boju raspršili, pa počeli tražiti sklonište kod lokalnog stanovništva koje ih je, međutim, predavalo miliciji. Tko poznaje taj kraj s miješanim pučanstvom, razumjet će da je akcija “Feniks” pretrpjela neuspjeh u ključnoj nakani - da se Hrvate pridobije za otpor ili pomaganje teroristima, i tako pokrene spirala interkomunalnog nasilja, izazove rasulo poretka, politička i nacionalna diferencijacija.
No, tada su čak i pojedini svećenici prijavljivali teroriste koji su se pokušavali sakriti po župnim dvorovima (primjerice fra Alojzije Ivan Bošnjak, kojega Bože Vukušić stoga proglašuje Udbinim suradnikom). Znači, pokazalo se da koncept teritorijalne obrane u sukobu s “unutrašnjim neprijateljom” zaista funkcionira.
Pošto su u Bosni pretrpjeli neuspjeh, razbijeni pripadnici grupe “Feniks” prebacuju se u Hrvatsku, kod Sinja i Imotskog. I tu dočekani okruženjem i zasjedama, ubijani su i zarobljavani, jedan po jedan ili po dvojica-trojica, kako su se već kretali po terenu, dok svih devetnaestorica nisu neutralizirani - petnaestorica su poginula, a četvorica zarobljeni i izvedeni na sud u Sarajevu. Već 21. prosinca 1972. presuđena im je smrt strijeljanjem.Jedino je Ludvigu Pavloviću kazna zamijenjena za dvadeset godina robije, jer je bio maloljetan. Najviša instancija zasjedala je pod predsjedanjem samoga druga Tita.
Strijeljanje četvorice terorista izvršeno je u kasarni policijskih specijalaca kod Sarajeva. Vezani su za stabla, pred postrojenim odjeljenjem od osam milicionera, od kojih su samo četvorica imali oštro streljivo, a ostali slijepe naboje, s tim da bi se puške raspodjelile tako da nitko ne zna je li ispalio smrtonosni hitac. Leševi smaknutih odmah su tu i pokopani u neobilježene grobove.
Svi građani koji su sudjelovali u antiterorističkoj akciji, bilo kao aktivni pripadnici vojnog i policijskog sastava, rezervisti ili teritorijalci, dobili su pismena priznanja i pohvale, a obitelji poginulih i ranjenih značajne iznose u novcu, stanove ili kuće, zaposlenja za srodnike i stipendije za djecu. Kakva uređena država! Jako je zanimljiv politički epilog ovih zbivanja.
Austrijski predsjednik Franz Jonas, odmah se nacrtao kod druga Tita u privatni posjet, pa naglasio kako ne želi da ovaj nemio incident loše utječe na međusobne odlične odnose. Drug Tito zatražio je od njega da austrijska policija onemogući neprijateljske grupe koje vršljaju za granicom, a Jonas je odgovorio kako premijer Bruno Kreisky već na tome intenzivno radi. Iz Njemačke, hitno je doputovao u Beograd Hans Dietrich Genscher, ministar unutarnjih poslova i sa svoje strane obećao široku represiju hrvatskih političkih aktivista koji djeluju među iseljenicima. U Australiji, pala je laburistička vlada, jer se pokazalo da je državna tajna politička policija ASIO imala informacije o pripremama ovih sumnjivih likova u državi Victoria.
Bušićeva pornoarhiva
Posljednjih dvjesto stranica svoje knjige, Bože Vukušić posvećuje različitim emigrantskim vedetama, pa pobraja suradnike Udbe i na svoj način interpretira obračune te naručena ubojstva iseljeničkih političkih aktivista. Pokušava etablirati svoju verziju povijesti emigracije, što je uzaludan posao. Tko bi mogao razvrstati te likove na udbaške paragone, zatim ljude koji su svjesno radili za jugoslavensku tajnu policiju i one koji su u sve upali jer su im namjestili igru, a bili su previše glupi da shvate što se događa?
I tko bi se udubljivao u moralnu filozofiju tih emigrantskih i udbaških korifeja, od samoga Bruna Bušića, teškog mucavca koji je bio lud za ženama i u svom stanu u Londonu prikupio kolekciju pornografskog materijala što je Scotland Yard prilikom uviđaja poslije njegova ubojstva, naveo na pomisao da je stradao u obračunu trgovaca bijelim robljem, do hadepeovaca na čelu sa Šuškom i njegovom vlastitom udbaškom historijom te prijateljima u podzemlju, pa do Mira Lace, sadašnjeg Bandićeva najbližeg suradnika, koji je zakuhao cijelu gospićku tragediju, te drugih likova ovog zločinačkog “student servisa”, među kojima je bilo i nekoliko bizarnih intelektualaca, poput samog Vukušića ili Mladena Schwartza...
Hrvatska javnost iz svega toga i od ove knjige može profitirati jedino ako usvoji misao da sve te likove koje traži njemačka vlada da im sudi ili da do kraja odsluže kazne, treba hitno izručiti kako bismo demonstrirali privrženost načelima vladavine prava. Možda je neuobičajeno recenziju završiti pozivom da se autora uhiti i preda pravdi, ali u ovom slučaju to se zbilja nameće kao neizbježan zaključak.