Tko je umjetnica kojoj je Severina bila gošća performansa prije nekoliko dana u Laubi? Autorica kojoj je pjevačka zvijezda pristala biti umjetnički objekt žena je koja nikada ne pokazuje lice i potpisuje se pseudonimom OKO, iza kojega se krije Zagrepčanka s adresom u Londonu, Marina (34).
- Ja sam najobičnija osoba koja čini što osjeća. Doista tu nema pretencioznih odgovora jer ja crtam i čitam, gledam filmove, družim se s prijateljima, kao i svi. Radim odnosno slikam već dugi niz godina, još od srednje Škole primijenjene umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti na nastavničkom smjeru te Animaciji i novim medijima, ali s pauzom od sedam godina. Zbog obiteljske situacije bila sam prisiljena zarađivati za život, pa sam konobarila i radila u kazalištu po godinu dana, a punih pet radila u skate shopu. Nisam tada pojma imala što želim u životu, osim da volim prirodu, ljude i život, iako mi je prožet unutarnjim dramama koje rješavam u svom svijetu crtanja. Školska ograničenja, poput ocjena i zadaća, uvijek su me sputavala, a spas sam pronalazila počevši veoma rano crtati i lijepiti radove po cesti, gdje su svi okrutno direktni, ali iskreni, pa će ti sve potrgati ili te zagrliti. Moji uradci ljudima su se svidjeli pa su me već na drugoj godini ALU pozvali na izložbu u Francuskoj i uslijedili su pozivi u inozemstvo.
Problem s autoritetima
Iako je to super, ujedno je i mana, baš kako mi je rekao jedan profesor s Akademije, jer prerano sam počela putovati pa sam imala problema s autoritetima i kad bi mi željeli dobro. Radeći prije tri godine na Salonu mladih totalno sam zaboravila na nagradu koju sam dobila, stajala sam na skeli, fizički iznad gledatelja koji su mi komplimentirali i razmišljala kako su velike šanse da mi ego eksplodira. Nasmijala sam se sama sebi i odmah otišla na nogu istetovirati “Don’t be a local hero”, da me vrati u stvarnost. Bio je to jedan od trenutaka u životu kojega ću se uvijek sjećati pa svaku važnu situaciju obilježim novom tetovažom - kazuje, pokazujući tijelo prošarano tetovažama, svuda izuzev lica. Osim njezinih slikarskih djela, specifičan je tako i njezin lik vidljiv u mnoštvu. No, u podlozi stylinga urbane Amazonke su mliječnobijela put, plave oči i svijetla kosa ispod kojih se krije senzibilna umjetnička duša. Jesu li tetovaže u funkciji - totema?
- Da jer iako sam iz strogog centra Zagreba, spiritualna sam osoba koja je dobar dio djetinjstva provela kod bake na selu, povezana s prirodom. Moja prva tetovaža bila je mali čovjek s krilima, kojega sam u 21. godini dala iscrtati na leđima, da se osnažim, za zaštitu, ali ne izvana, već da bih hranila dobru stranu unutar sebe i da zlo ne bi išlo van. Imam mnogo pisanih tetovaža, koje me podsjećaju na određene situacije i baš nikada ih nisam poželjela ukloniti jer nisu dekorativne. One su moje male magije, a iscrtavaju mi ih prijatelji među tattoo majstorima koji me jako vole, pa mi ih ne naplaćuju. Iako se i kod nas može vidjeti sve više ljudi s tetovažama, šokantno je što mi se posljednjih godina događa da me na ulici zbog njih glasno vrijeđaju i psuju, osobito mlađi ljudi, pa ne znam što bih odgovorila prijateljima strancima kad me pitaju što se s nama događa. Svi smo ovdje ogrubjeli pa mi treba po mjesec-dva kad dođem u Englesku da se opustim. Jako volim Zagreb i Hrvatsku, cijenim našu kulturu i tradiciju, sve lijepo, ali zbog mentaliteta sam se odlučila odseliti. Smetaju mi naše predrasude i netolerancija, dok Englezi uvažavaju različitosti. Pa, ako sam istetovirana i šareno se odijevam, ne znači da sam narkomanka koja živi na grbači roditelja, dapače: za život zarađujem sama od svoje 18., ne pušim i nikad nisam uzela drogu!
Bila je drukčija još kao djevojčica, pamti.
- Sjećam se kad su mi u školsku informativku jednom napisali da sam osjetljiva na nepravdu. A ja zapravo oduvijek volim iskrenost jer smatram da ona oslobađa. I mislim da ne postoje granice. Tako sam pristupila i Severini iako su me razuvjeravali, govoreći kako nema šanse da mi pristane na suradnju. Odgovarala sam: ‘Zašto? Valja pitati i uvažiti bilo koji odgovor’. Ali, uspješni ljudi su instinktivni i znaju prepoznati situacije.
Osjetljiva na nepravdu
U zajedničkom performansu pod nazivom “No root, no fruit“ sa Severininim je stihom “Ja samo pjevam” povukla paralelu u “Ja samo crtam”, kao parolu protiv svih vrsta diskriminacije.
- Kad sam prvi put došla u Laubu i zamislila performans, pomislila sam, zašto bi Severina samo pjevala i bila dobra samo da je zalijepimo na reklamu. Tko misli da nije na njegovom nivou, nek’ ne bude licemjeran. Mene su poslije najave nastupa s njom mnogi blokirali, unfriendali i unfollowali s društvenih mreža, pitali što mi je, a ja bih samo pristojno odgovarala: ‘Ljudi moji, ajd’ bok!’ Iako je u intervjuima poslije i sama govorila kako je bila moj objekt, zapravo je njezina uloga bila sasvim suprotna jer sam joj dopustila da sama odluči što će raditi i hoće li uopće ljudima dozvoliti da vide crteže, sva je moć bila u njenim rukama. Na kraju je sve ispalo savršeno.
Najljepši dar
Prvi susret dviju umjetnica protekao je isto tako ležerno.
- Pola sata nakon mojeg poziva njezinom menadžeru pozvala me da dođem k njoj doma. Primila me kod sebe. A tu nema fejkanja! Rekla sam joj da ne slušam njenu glazbu, ali je iznimno cijenim kao osobu pa se želim staviti u poziciju da ovisim o njezinom glasu jer sam na taj način odlučila spustiti gard i prepustiti sudbinu njoj u ruke i - pristala je. Najljepše mi je bilo što ni ja nisam znala što će se u performansu događati jer je kontra mog karaktera control-freaka. Na kraju, sve je trajalo 20-ak minuta, Severina je stajala, sva u bijelom, unutar crne kutije, proizvodeći zvukove, ne znamo koje, pa je možda pjevala, mrmljala, možda i psovala, a zatim zašutjela i osvijetlila su se moja dva velika crteža istkana na platnu. Posjetitelji Laube i danas mogu vidjeti praznu kutiju te oba platna na kojima je naslikana kamilica, u čast moje bake koja ju je brala na selu i koristila za sve, od čaja do iscjeljivanja rana te ruža, zbog moje mame Ruže i druge bake, s mora, kojoj je cijela kuća obrasla ružama. Na dan performansa bio mi je rođendan i najljepši dar bio mi je što sam u ložu dovela mamu kojoj sam posvetila večer jer imala je težak život. Ružom na platnu zahvalila sam joj što me rodila taj dan.
Severina je za OKO rekla da je, kada su se upoznale, imala osjećaj da je zagrlila živu ranu.
- Totalni sam emotivac, ali sigurno ću postići sve što odlučim. Iako izgledam drukčije, moj život je prilično realan: bavim se sportom, čitam knjige, gledam filmove i sjedim ispred muzeja jer ne volim birceve, kada nisam u ateljeu. Smiješno mi je kad ljudi od mene očekuju ekscesnu umjetnicu jer moji prijatelji znaju da me rijetko uspijevaju izvući van navečer, a nisam im ni neko društvo za piće jer nikad se nisam pošteno napila - zaključila je OKO pa pohitala u svoj zagrebački atelje, pripremati se za projekt koji sprema u MSU, pa radna putovanja u Englesku, Belgiju i Švicarsku. A u budućnosti, povjerila je, željela bi izlagati u čuvenoj londonskoj Tate Modern umjetničkoj galeriji i oslikati - avion.
- Ali ne bilo koji, nego jedan iz flote kompanije Virgin Airwaysa otkačenog tajkuna Richarda Bransona jer mislim da netko tko je toliko sulud u svojim idejama i ne slijedi zadane regule može razumjeti moj pristup koji isto tako ne slijedi pravila.