Prije 32 godine u siromašnom hercegovačkom selu Međugorje šestero je djece na brdu ponad sela doživjelo neobično iskustvo. Dana 24. lipnja 1981. oko 18 sati šestero mladih iz župe Međugorje, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, vidjeli su na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo, bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Sutradan su ponovno krenuli na brdo.
STRUČNJACI O SENZACIJI U MEĐUGORJU 'Nema ovdje čuda! Gospu su prebojili bojom koja svijetli u mraku'
Ukazala im se Gospa i uputila poruke koje neki od njih, poput vidjelice Vicke, dobivaju svakodnevno pa ih i danas istražuju vatikanske komisije. Iako je tadašnja, komunistička vlast činila sve da taj događaj zataška, u Međugorje su, malo po malo, počeli pristizati vjernici iz cijele bivše države. Došli bi kaldrmom u sirotinjsko selo, pa se uz pomoć štapova, šapćući Zdravo Marijo s krunicom u rukama, teškom mukom uspinjali po oštrom hercegovačkom kamenju do mjesta gdje se ukazala Majka Božja. Umorni i gladni, bolesni i nemoćni, zakucali bi na vrata trošnih kamenih kuća, a domaćine nije trebalo dvaput pitati. Dobri i pobožni ljudi, poznati po svom gostoprimstvu, nisu ih nikada odbili. Hodočasnike su spremno uzimali pod svoje okrilje. Podijelili bi s njima i zadnji skroman obrok ili pokrivač, naložili vatru da se obrane od hladnih hercegovačkih noći. Pričali su o vjeri, molili, nadali se da ih policija neće uhititi jer potpiruju zabranjeni fenomen koji se počeo nezaustavljivo širiti svijetom.
VJERNICI HRLE VICKI ZBOG SVJETLEĆE GOSPE 'Cili svit već zna. Tisuće ljudi stiže...'
Ovih dana Međugorje se ponovno našlo na naslovnicama domaćih medija. Gospin kip u kući vidjelice Vicke počeo je neobjašnjivo svijetliti. U Međugorje su krenule tisuće ljudi. Ispred Vickine kuće u povečerje se formira red u kojem stotine vjernika satima čekaju na prigodu da, makar na nekoliko sekundi, vide fenomen. Zabrinutih lica, s krunicama u rukama, na štakama ili u kolicima, ulaze u kuću u koloni, poredaju se pored kipa pa glasno uzdahnu kada volonteri ugase svjetla. Gospa uistinu svijetli i to fluorescentnom, zelenkastom svjetlošću. Neki padaju na koljena, drugi zaplaču, ali svi iz kuće izlaze ozareni, puni nade.
Tri desetljeća kasnije događa se, zapravo, isto ono što se događalo od 1981. naovamo. Hodočasnici dolaze u Međugorje, a stanovnici im daju hranu, konačište i okrepu. Samo što to ovaj put nisu siromašni Hercegovci, već su u glavnoj ulozi njihovi potomci koji na fenomenu ukazanja zarađuju milijune. I dalje se priča o vjeri i moli, no danas se domaćini ne boje režimske, nego financijske policije jer desetke tisuća noćenja - ne prijavljuju.
Gostima i dalje daju krepki obrok, no to više nije sirotinjska palenta s malo pršuta, već biftek u zelenom papru za 130 kuna po porciji, prstaci ili škampi za oko 400 kuna po kilogramu ili, za one s manje novca, ćevapi i pljeskavice po od 30 do 50 kuna. Pokrivača i kreveta ima dovoljno, u ormarima su i rezervni, a golema betonska zdanja koja iz dana u dan niču po luksuzu se mogu mjeriti s najboljim zagrebačkim hotelima.
Iako novac zarađen u Međugorju čini gotovo polovicu svih turističkih prihoda Bosne i Hercegovine, nitko zapravo ne zna koliko gostiju godišnje posjeti ovo nepriznato marijansko svetište, kao ni koliko novca ostave. Neki kažu da se na godišnjoj razini ostvari 500 tisuća noćenja. Drugi govore da je riječ o milijun, do milijun i pol noćenja godišnje. Treći, koji pokušavaju skupo prodati svoja zemljišta i nekretnine, na oglase stavljaju podatak o dvadeset milijuna turista godišnje. Ne zna se čak ni koliko kreveta ima u Međugorju. Dvadeset, možda trideset tisuća. Možda više.
- Stvarno bih volio da inspektori, koji ionako ništa ne rade, dođu u Međugorje i konačno prebroje te krevete. Nije normalno da mi već trideset godina ovdje imamo turizam, a da ne znamo ni koliki su nam kapaciteti ni koliko nas je gostiju posjetilo - kaže Dragan Vasilj, predsjednik međugorske mjesne zajednice koji je prošle godine stupio na tu dužnost. Otada pokušava uvesti red u hercegovački vjerski eldorado koji odiše kaosom i sivom, pa i crnom ekonomijom.
Otkriva nam podatak da je Međugorje kao mjesna zajednica prošlih godina od turizma ostvarivala samo oko 100 tisuća maraka, odnosno oko 400 tisuća kuna godišnje. Ni kunu po gostu. Međugorje se zbog toga pretvorilo u potpuni apsurd, pa se do luksuznih hotela s bogatom gastronomskom ponudom dolazi cestom punom rupa, uz neočišćene kolnike. Vasilj je odlučio promijeniti stvari. Uveo je “ekološku taksu” koju plaćaju svi hotelijeri i privatni iznajmljivači, a naplaćuje se ovisno o zoni u kojoj se objekt nalazi. Najviše se uzima onima koji su u prvoj zoni, odnosno čiji su objekti najbliže župnoj crkvi, centru Međugorja. Riječ je o godišnje 60 KM po krevetu. Oni u drugoj zoni plaćaju 40, a objekti u trećoj 20 KM-a godišnje po krevetu. Samo od toga ove će godine uprihoditi 700 tisuća maraka, odnosno oko 2,8 milijuna kuna. Taj će novac, priča nam Vasilj, konačno biti uložen u prijeko potrebnu sanaciju cesta, gradnju parkinga, uređenje mjesta...
Uveo je i vinjete za autobuse koji dolaze u Međugorje, pa autobus sa 50 sjedećih mjesta plaća dvodnevnu vinjetu oko 160 kuna, a sedmodnevnu oko 350. Od vinjeta za “prekomjerno korištenje cesta i prometnica” Međugorje će zaraditi dva milijuna kuna godišnje.
(...)
Osam najvažnijih osoba u Međugorju
1. Vidioci na čelu s Vickom Ivanković
Pokrenuli su val hodočasnika koji ne prestaju dolaziti u Međugorje, a s obzirom da neki od njih svakodnevno primaju Gospine poruke, zaslužni su što je Međugorje jedino mjesto na svijetu u kojem se Gospa pojavljuje svakodnevno. Tisuće ljudi želi upoznati Vicku i druge vidioce, dala je desetke tisuća blagoslova, odgovorila na nebrojena novinarska pitanja. Živi u Međugorju i u Italiji.
2. Fra Jozo Zovko
Franjevac koji je najviše učinio za popularizaciju Međugorja. Isprva skeptičan, povjerovao je u međugorske poruke kada je i sam doživio Gospino ukazanje. Postao je duhovnik brojnih vjerskih udruga, zatvaran je zbog promoviranja Međugorja, a u vrijeme rata obilazio je svjetska sjedišta moći pokušavši zaustaviti krvoproliće. Stanovnici Međugorja smatraju ga živućim svecem.
3. Željko Šego
Vlasnik hercegovačke pivovare, lanca suvenirnica i smještaja jedan je od najvećih poduzetnika u Međugorju. Prije nekoliko godina s partnerom Draganom Šantićem uložio je 20-ak milijuna kuna u pivovaru koja danas proizvodi više od 50 tisuća hektolitara piva, a u Međugorju je sve popularnije i Međugorsko pivo, također njegova proizvodnja. Ne želi razgovarati s novinarima
4. Juraj Ivanković
Vršnjak i prijatelj vidioca, te rođak vidjelice Vicke. Zajedno s ocem pionir međugorskog ugostiteljstva. Počeo s transferom, dovodio goste siromašnim Međugorcima i zarađivao smiješno malene provizije od kojih je jedva preživljavao. Organizirao čarter letzove za Međugorje. Danas je jedan od najvećih međugorskih hotelijera, vlasnik hotela u Makarskoj i uspješne turističke agencije, a njegovi hoteli ističu se ponudom, uslugom i kvalitetom smještaja. Smatra da se previše govori o novcu, premalo o vjeri i Gospi.
5. Niko Dodig
Biznismen koji je 2000. na brdu iznad Međugorja podigao veleban sportski centar koji se prostire na 12 hektara, jedan od najbogatijih stanovnika BiH. Radi se o najsuvremenijem sportskom centru u BiH gdje su na pripreme dolazili nogometaši bh i hrvatske reprezentacije, Dinama, Željezničara, Hajduka i brojnih europskih klubova. Sada u Međugorju gradi veliku vinariju.
6. Fra Marinko Šokota
Župnik župne crkve Sv. Jakova apostola, crkve u kojoj se godišnje podijeli oko milijun i pol hostija. Organizirao mise na brojnim svjetskim jezicima, neizmjerno zaslužan za razvoj hodočasničkog pokreta u Međugorju. Omiljen među mještanima.
7. Zajednica Cenacolo
Međunarodna vjerska zajednica u kojoj se od svih oblika ovisnosti liječe deseci mladih. U Međugorju djeluju muška i ženska kuća, a ovisnici se resocijaliziraju. Neki od njih ostaju živjeti u Međugorju. Nije moguće doznati cijenu smještaja, no navodno si tretman mogu priuštiti samo najimućniji.
8. Dragan Vasilj
Predsjednik Mjesne zajednice Međugorje koji je odlučio konačno uvesti reda u mjestu. Naplatom vinjeta autobusima i eko-takse hotelijerima i privatnim iznajmljivačima udeseterostručio je mjesni proračun. Iz tog novca namjerava napraviti kanalizaciju, prometnice, parkirališta i ostalu infrastrukturu, kako bi se makar malo smanjio urbanistički i komunalni kaos u mjestu koje godišnje pohodi više od milijun hodočasnika. Vlasnik pansiona sa 110 kreveta, suvenirnica i turističke agencije.