Može li se o djelovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca postići konsenzus u ozbiljnim historiografsko-publicističkim krugovima u Hrvatskoj i Srbiji? U pitanju je (odgođena) Stepinčeva kanonizacija koja čeka razgovore članova zajedničke komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, iako nije poznato kada će pregovori početi ni u kojim sastavima. Osim da će ekipu SPC-a predvoditi zagrebački mitropolit Porfirije.
Kada je papa Ivan Pavao II u listopadu 1998. ispred pola milijuna vjernika u Mariji Bistrici beatificirao Stepinca, očekivalo se da će relativno uskoro uslijediti i njegovo proglašenje svetim. Iz Vatikana su posljednjih godina stizale najave da je kanonizacija blizu, međutim, izgleda kako je papa Franjo odlučio pričekati Razlog: ne želi izazvati Srpsku pravoslavnu crkvu koja Stepinca smatra suodgovornim za zločine nad Srbima u NDH.
"Franjo iznad svega želi posjetiti Rusiju, a to neće moći navuče li na sebe bijes pravoslavaca, koji nemaju dobro mišljenje o Stepincu. Zato malo odugovlači s njegovom kanonizacijom, ali mi vjerujemo da nije u pitanju Stepinčevo proglašenje svetim", smatra utjecajni svećenik blizak kardinalu Josipu Bozaniću.
Konačna osuda zločina
"SPC zastupa stav prema kojem su Hrvati ustaše, a Stepinčeva kanonizacija potpuno bi razbila ovakvu matricu", dodao je.
Doista su goleme hrvatsko-srpske razlike glede Alojzija Stepinca, u što smo se uvjerili u razgovorima sa stručnjacima u obje države.
Za Srbe, Stepinac je kontroverzan zbog podrške Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mada je već 14. svibnja 1941. poslao ustaškom poglavniku Anti Paveliću protestno pismo zbog ubojstva 260 Srba u Glini, a potkraj 1943. godine, dvije i pol godine nakon prvih masovnih likvidacija, održao je propovijed ispred zagrebačke katedrale, u kojoj je konačno osudio zločine u NDH.
Generalno gledano, za Katoličku crkvu ovo su dokazi Stepinčeva humanizma i distanciranja od ustaštva, dok će u SPC-u argumenirati kako nadbiskup nije činio gotovo ništa da spriječi pogrome.
Jedan od vodećih stručnjaka za Stepinca je fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, koji je doktorirao na temi “Katolička crkva u BiH i NDH”. Premda iznimno kritičan prema ulozi Katoličke crkve u NDH, Jeleč je prije nekoliko godina zauzeo ekvidistancu kada je riječ o Stepincu, kojeg je opisao kao gorljivog antikomunista, međutim nipošto i krivca za ustaške zločine:
“Povijesno je neodrživa teza da se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na isti način borio protiv komunizma i nacifašizma kako se to pokušava revizionistički prikazati u crkvenim publikacijama s hagiografskim tendencijama. Borba nadbiskupa Stepinca protiv komunizma bila je jasna i dosljedna od početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije), dok je borba protiv nacizma i fašizma imala svoju evoluciju i nije bila otpočetka tako jasna i nikad tako odlučna kao protiv komunizma. Isto tako je neodrživa teza da je riječ o “ratnom zločincu”, “najvjernijem suradniku ustaškog režima”, kako je to kroz dugi niz godina plasirano u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji i publicistici sve do najnovijeg vremena. Stepinac je na završetku rata bio podvrgnut montiranom procesu i nevino osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Milovan Đilas u svojim memoarima napominje kako je Stepinac osuđen ne toliko zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata, koliko zbog odbijanja suradnje s komunističkom vlašću, odnosno zbog “njegova opozicionarstva posle rata”, napisao je Jeleč u Novostima.
Negativna slika
Međutim, u Srbiji dominira izrazito kritičan stav o Stepinčevoj ulozi u II. svjetskom ratu.
Povjesničari koji su se odazvali pozivu Magazina tvrde kako su u historiografiji “već dosta dugo dostupni izvori na osnovu kojih je stvorena uglavnom uvjerljiva slika o političkom delovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca, iako još mnogi važni arhivski fondovi nisu dostupni istraživačima, prije svega oni iz vatikanskog arhiva, ali i iz britanskih i nekih drugih”. Odmah poslije rata stvorena je izrazito negativna slika oslonjena na sudski proces iz 1946., a danas svjedočimo stvaranju apologetske slike nadbiskupa Stepinca kao borca protiv desnog i lijevog totalitarizma koji se iznad svega zalagao za hrvatsku državu i njezin narod.
Dr. Milan Koljanin iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu smatra kako je Stepinčevo djelovanje izrazito negativno unatoč povremenim sukobima s Pavelićevim režimom:
“Stepinac je podržavao hrvatski ‘revolucionarni pokret’, ustaše, još od 1936., a novostvorenu hrvatsku državu uzdigao je na pijedestal tvorevine Svevišnjeg. U njezinu stvaranju nadbiskup je video ‘ruku Božju na djelu’”, kako se izrazio u svojoj okružnici od 28. travnja 1941. kojom je pozvao svećenstvo zagrebačke dijeceze “na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH”. “To se uklapalo u planove Vatikana o širenju njegove organizacije nad ‘šizmaticima’, odnosno pravoslavnim Srbima, čemu je trebalo da posluži stvaranje velike hrvatske katoličke države. Eliminacija pravoslavnog srpskog naroda i njegove crkvene organizacije i sveštenstva na prostoru te države dobilo je punu podršku rimokatoličke hijerarhije i svećenstva. Izvjesna neslaganja nadbiskupa Stepinca i nekih drugih prelata s postupcima ustaških vlasti, koja su povremeno stizala i do javnosti, bila su inspirirana razlikama u pogledu sredstava za ostvarivanje zajedničkog cilja, ali ne i samog cilja”, rezimira Koljanin.
U zagrebačkim historiografskim krugovima prevladava potpuno drugačije gledanje na postupke nadbiskupa Stepinca.
Miroslav Akmadža, povjesničar i izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, koji je autor knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj”, smatra da je sudski proces protiv Stepinca bio montiran, kao i svi ostali sudski procesi koji su u to vrijeme služili režimu za obračun s ratnim i političkim protivnicima. Činjenica je da su svi koje je režim smatrao zločincima, a bili su dostupni odmah nakon rata, odmah osuđeni po kratkom postupku. No, kad je u pitanju Stepinac, to se nije dogodilo, jer ga se takvim nije ni smatralo. Obračun sa Stepincem uslijedio je nakon Pastirskog pisma Biskupske konferencije iz rujna 1945. u kojem se oštro i javno kritizira komunistička vlast. Režim je tada uvidio da se biskupi nisu spremni pokoriti režimu i da mogu biti velika opasnost za budućnost režima.
“Zato su odlučili suditi Stepincu, kako bi obezglavili Crkvu i unijeli strah među ostale biskupe. Također je suđenje Stepincu poslužilo za ravnotežu, nakon što je netom prije osuđen Draža Mihailović. Srpska strana, posebice Srpska pravoslavna crkva, smatrala je da na hrvatskoj strani nije osuđen nitko Mihailovićeva ranga, jer su vodeće ustaše pobjegle iz zemlje, pa su ustrajavali na suđenju Stepincu. I sam Tito je javno ustvrdio da je morao udovoljiti pritiscima pravoslavnog stanovništva ‘jer pravoslavno stanovništvo smatra Stepinca ratnim zločincem i tu ništa ne možemo mijenjati’”, smatra Akmadža. U usporedbi s današnjom pravnom praksom sudski postupak protiv Alojzija Stepinca bio je daleko od demokratskog. Sud je odbio zahtjev odvjetnika da se na procesu pojave Milutin Radetić, primarijus sveučilišne klinike u Zagrebu, Julije Budisavljević, Aleksandar Ugrenović i još neki poznati Srbi koji su željeli svjedočiti da im je Stepinac pomagao za vrijeme rata. “Dokazi protiv Stepinca na sudu bili su obični politički pamflet. Ni za jednu točku optužnice, ako ih idemo pomno i stručno analizirati, nema argumentiranog dokaza. Sam proces je bio igrokaz, jer je Sud onemogućio mnoge svjedoke koji su željeli svjedočiti u Stepinčevu obranu, pa tako i pojedine Srbe i Židove. Sve je bilo popraćeno javnom hajkom. No, i sama činjenica da je Tito osobno naredio njegovo suđenje dovoljno govori o legalnosti i legitimnosti suđenja”, govori Akmadža. Ipak treba uzeti u obzir da su tadašnji tužitelji iznijeli i nekoliko optužbi koje Stepinčeva obrana nije mogla osporiti, a odnose se na njegovu podršku NDH i tadašnjem državnom vodstvu. Među ostalim, Stepinac je 16. travnja 1941. pozdravio Antu Pavelića i osnivanje NDH te pozvao svećenstvo na suradnju s novim vlastima. Kasnije je svakog 10. travnja služio mise, surađivao s ustaškim vlastima, a povremeno propovijedao protiv saveznika.
Sporno pismo
Posebno sporno je njegovo pismo Paveliću u povodu slanja Srba i Židova u Jasenovac i druge ustaške logore iz srpnja 1941. u kojem nije doveo u pitanje slanje u logore, nego je tek apelirao na humani postupak pri transportu te da se logorašima osigura dovoljno hrane, liječnička pomoć i mogućnost kontakata s obitelji.
“Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi, b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta, c) da se interniranima daje dovoljno hrane, d) da se bolesnima omogući liječnička njega, e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji”, pisao je Stepinac.
Režim i država
Ovakvi nadbiskupovi stavovi temelj su optužbi koje protiv njega dolaze iz Srpske pravoslavne crkve. Vrlo jednostavno, smatra se kako Stepinac, možda, nije eksplicitno podržavao ustašku politiku, ali joj se nije ni približno dovoljno suprotstavljao.
Unatoč čestim pokušajima da ga se opravda, Stepinac sasvim sigurno nije bio protivnik NDH, ali Akmadža kaže da crkveno ponašanje ne treba gledati crno - bijelo.
“Crkvena hijerahija je u najvećoj mjeri podržala osnivanje NDH kao države, jer je i ona, kao i većina hrvatskog naroda, željela svoju državu. No to ne znači da su svi podržavali režim kao takav i njegove postupke. Tako se i Stepinac veselio hrvatskoj državi, ali se prema režimu odnosio čisto formalno i protokolarno, kako se Crkva odnosi prema bilo kojem režimu. Jer kad bi se gledala forma odnosa prema državnim vlastima, onda bi se za crkvenu hijerahiju moglo reći da je podržavala i Kraljevinu Jugoslaviju i NDH i komunističku Jugoslaviju. Sam čin poštivanja države i formalni susreti s njezinim predstavnicima (susretao se i s Pavelićem i s Titom i s Bakarićem) ne znače podršku tim osobama, a još manje znače sudioništvo u ratnim zločinima ili podršku istima”, smatra Akmadža.
Za Peđu Radosavljevića, beogradskog stručnjaka u pitanjima vatikanske politike na Balkanu, Stepincu se može predbaciti zbog nekoliko njegovih poteza:
“Prije svega, zbog njegova nedovoljno eksplicitnog upozorenja Paveliću da nije smio da dozvoli postojanje logora u Jasenovcu. Potom zbog sistematskog progona vladika Srpske pravoslavne crkve, prekrštavanja i pljačke vjernika SPC-a u NDH. S pozicije zagrebačkog nadbiskupa i posredstvom katoličkih kanala koji su isprepleteni s diplomatskim, budući da je Sveta Stolica i onda, kao i danas, faktor Međunarodnog prava, svakako da je ondašnji zagrebački nadbiskup mogao više učiniti. Hipotetski, da je bio drukčijeg kova i da nije pokazivao crte bigotizma, klerikalizma pa i izvjesne tvrdoglavosti, da je recimo baštinio pogled na svet jednog od svojih prethodnika, Maksimilijana Vrhovca, začetnika ideje o hrvatskom narodnom preporodu, izrazito prosvjetiteljski usmjerenim, možda bi i Stepinčeva sudbina bila drugačija”, upozorava Radosavljević.
Usto objašnjava kakav je stav javnosti u Srbiji:
“Odgovor na to pitanje najbolje bi dala dobro pripremljena anketa kao metod sociološkog istraživanja, budući da je pitanje vezano za aktualni trenutak. Ipak, prema nekakvom mom uvidu, mišljenja sam da najveći deo javnosti u Srbiji smatra da je Stepinac iskompromitovana i kontraverzna ličnost te da ne ispunjava kvalifikacije da se proglasi svetim”.
Čovjek iz puka
Dijametralno drukčije stajalište ima povjesničar Ivo Banac, koji misli da je Stepinac višestruko neshvaćen i kod poštovatelja i kod osporavatelja.
“Bio je jednostavan i izravan, prvi čovjek iz puka na čelu zagrebačke Crkve, hrabar i nepotkupljiv. Nije se želio suprotstavljati ni Paveliću ni Titu, no suprotstavljao im se kad druge opcije nije bilo. Čehoslovačkom poslaniku Girsi objasnio je 1937. kako Crkva može bolje djelovati u demokratskim zemljama. Nažalost, to nije bila opcija u njegovu vremenu. Kao katolički prelat bio je posvećen evanđelizaciji hrvatskog radništva. Većina crkva na zagrebačkoj periferiji iz njegova su vremena. Komunizam je doživljavao najopasnijim protivnikom Crkve, što je razumljivo kad se uzmu u obzir ruski, meksički i španjolski progoni iz međuratnog razdoblja. Premda nije bio posebno karizmatičan, narod je u njemu prepoznao svog pravog pobornika i uzvratio mu ljubavlju. Zato je u Lepoglavi, krašićkom izgnanstvu, ali i u grobu, bio moćniji od onih koji su ga osudili. Nema dvojbe da je jedna od najpozitivnijih ličnosti hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. To je ujedno i ključ za niz kontroverzi vezanih uz njegovu osobu”, pojasnio je Banac.
A što je s najtežom optužbom protiv Stepinca, prema kojoj de facto nije ni pokušao zaustaviti pogrome nad srpskim stanovništvom u NDH. Povijesni krugovi u Zagrebu i Beogradu duboko se razilaze o ovome. Za srpske historiografe Stepinčeva odgovornost je neupitna.
Dobro informiran
“Nadbiskup je bio vrlo dobro informiran o masovnim zločinima nad Srbima i Jevrejima, o njihovom interniranju u logore, o uništenju srpskih i jevrejskih hramova i oduzimanju imovine. Njegov stav dobro ilustruje pismo poglavniku Paveliću od 21. jula 1941. u kojem se zalaže za humaniji postupak s ‘nearijevcima’, među kojima su bili i starci, žene i deca, prilikom deportovanja u sabirne logore. Poznati su nadbiskupovi protesti zbog nekih masovnih pokolja već od maja 1941., bilo je više slučajeva intervencije i spasavanja Srba i Jevreja, pre svega onih koji su prisilno preobraćeni u rimokatoličku vjeru. Neke propovedi i istupi nadbiskupa dobili su u jesen 1943. pohvale sa strane s koje se najmanje očekivala: u emisijama Radio-stanice Slobodna Jugoslavija koja je emitovala iz Sovjetskog Saveza. Ali neslaganja s pojedinim aspektima ustaške politike nikada nisu ozbiljnije dovodila u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca državi koja je trajala do samog kraja rata”, stajalište je Milana Koljanina.
Ivo Banac osporava i optužbe prema kojima je Stepinac organizirao pokrštavanja Srba i njihov prijelaz na katoličanstvo. On podsjeća da su ustaše u jednom trenutku doista povjerovali da bi prijelazi pravoslavnih u katoličku crkvenu organizaciju mogao biti oblik denacionalizacije Srba u NDH. Kompromitantno je to što je bilo i katolika, među njima i biskupa, koji su vjerovali da bi tako što bilo korisno i s duhovnog stajališta. Međutim, Stepinac je u prijelazima vidio samo trenutnu ispomoć Srbima, bez iluzija na dugoročni kanonski učinak ove problematične prakse, koja je bila kratkotrajna i različito primjenjivana u dijelovima NDH.
“Na suđenju 1946. rekao je: Gospodin državni tužioc sigurno ne zna da sam morao premještati svoje župnike jer im je prijetila smrtna opasnost od pravoslavaca što ih nisu htjeli primiti u crkvu i prevesti u katolike... Znači da je situacija bila tako teška i mučna da se crkva morala provlačiti kao zmija na sve moguće načine da prođe kroz tu buru i oluju bez bola i da su ta pokrštavanja bila uglavnom vršena da se srpskom narodu pomogne što se moglo pomoći”, kaže Banac.