Bolje je. Sad je bolje“, nesigurno kaže Dejan Oršuš, jedan od četrnaestero podnositelja tužbe Europskom sudu za ljudska prava zbog segregacije romske djece u međimurskim školama. Dejana sam s djetetom u naručju srela u Paragu, najvećem romskom naselju u Hrvatskoj. U njemu živi 2000 ljudi. Prije rata su mahom radili za građevinske tvrtke u obližnjoj Sloveniji, a od tada je većina nezaposlena. Dio sela, koje Romi nastanjuju već stotinjak godina, izgleda kao tipičan slam, s daščanim kućercima s poljskim zahodima ili bez njih, a dio kao obično naselje. Najveće kuće imaju sakupljači željeza, ali od toga više nema kruha. Željeza je sve manje, policija je postrožila kontrole, a i tim su se poslom počeli baviti i drugi, ne samo Romi. U Paragu nema kanalizacije, igrališta za djecu, sportskog terena. Tek je prije pet godina u naselju asfaltirana cesta i uvedena javna rasvjeta. Nakon kišne noći, dočekalo nas je vedro jutro. Na ulicama Paraga ima nešto odraslih i pokoje malo dijete, veća su u školama.
Diskriminacija u školi
Oršuš je upisao prvi razred osnovne škole u mjestu Macinec 1999. godine. Nije znao hrvatski jezik. Kao i većina Roma u Međimurju, regiji s najviše Roma u Hrvatskoj, kod kuće, u naseljima podignutima na rubovima sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, govori romski. Dejan je raspoređen u razred u kojemu su svi učenici bili Romi. U takvom, segregiranom razredu bio je do kraja svog školovanja 2006. godine. Tog je ljeta, kao 15-godišnjak, završio treći razred osnovne škole i napustio školovanje. Petnaest godina je dob do koje su djeca u Hrvatskoj obavezna ići u školu i tada mnogi Romi napuštaju školu. Najčešće ne stignu dalje od petog razreda.
Nakon što im je na svim sudskim instancama u Hrvatskoj odbačena tužba, sud u Strasbourgu je 2010. godine presudom potvrdio da su Dejan i trinaestero druge romske djece bili diskriminirani time što su pohađali nastavu u isključivo romskim razredima u kojima je sadržaj nastavnog plana bio smanjen u odnosu na službeno propisan, zbog čega nisu dobili prikladno obrazovanje. Koliki je bio opseg segregacije u tuženim školama pokazuje podatak da je u Osnovnoj školi Kuršanec 2001. godine čak 88 posto romske djece išlo u “čiste” romske razrede, a u osnovnoj školi u Macincu njih 83 posto. Tuženici - četiri osnovne škole, Ministarstvo obrazovanja i Međimurska županija - tvrdili su da su romska djeca izdvajana zbog nedovoljna poznavanja hrvatskog jezika, a na temelju psihofizičkog testa koji se obavlja prije upisa u školu. No, neka od te djece su, kao i Dejan, tijekom cijelog školovanja bila u segregiranim razredima i pritom nisu redovito testirali njihovu jezičnu kompetenciju. Osim toga, stručnjaci upozoravaju da psihofizički testovi nisu primjenjivi za testiranje znanja jezika, a standardiziranih testova hrvatskog jezika još nema. Kada smo Ministarstvu obrazovanja uputili pitanje koliko se često testira napredak djece kako bi se integrirala u mješovita odjeljenja tijekom viših razreda osnovne škole, odgovorili su nam “da se napredak djece se redovito prati”. Dejan danas ima 21 godinu i kaže da ide u šesti razred “pučke škole”. Godinama nakon što su prekinuli redovno obrazovanje, mnogi Romi na Pučkom otvorenom učilištu u Čakovcu nastavljaju osnovno školovanje, za što od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dobivaju 1600 kuna mjesečno ako redovito pohađaju nastavu. Pitam ga ima li promjena u školama nakon presude? Gleda me tako da nisam sigurna je li razumio pitanje pa ga ponavljam. Dejan klima glavom i opet kaže: “Bolje je”. Što je to bolje, ne zna pojasniti. Izražava se kao da mu još nije “udobno” razgovarati na hrvatskom.
Većina učenika su Romi
Koliki postotak romske djece završi osnovnu ili srednju školu teško je točno reći s obzirom na to da Ministarstvo obrazovanja tek od 2005. godine vodi statistiku. Trenutačno u Međimurskoj županiji 1589 romskih učenika ide u osnovnu školu, od čega ih je u osmom razredu 92. U srednjim školama ih je 123, a svake godine srednju školu završi oko 20 romskih učenika, prema podacima Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i sport Međimurske županije .
Osnovnu školu Dr. Ivana Novaka u Macincu, koja je bila predmetom tužbe za segregaciju, trenutačno pohađa 465 djece. Od toga je 110 Hrvata. U prvom razredu je 47 Roma i sedmero Hrvata. Ta hrvatska djeca su u “miješanom” odjeljenju, dok su druga dva romska. Osmi razred pohađa 30 Hrvata i tek šestero Roma. Ti osmaši su zadnja generacija s toliko hrvatske djece. Čest je slučaj da Hrvati upisuju djecu u udaljenije škole ako su većinske hrvatske.
Kako službene statistike nema, iz tih podataka o broju djece u prvim i osmim razredima može se iščitati uspješnost završetka osnovnog školovanja Roma, ali i promjene u omjerima Roma i Hrvata u školama. Ravnateljica Božena Dogša već dvadesetak godina radi u školi u Macincu i kaže da su na početku Romi činili trećinu učenika u školi, dok ih je danas većina. Dok se u zadnjih dvadesetak godina smanjuje natalitet Hrvata, onaj Roma se povećava, što mnogi pripisuju natalitetnoj politici iz devedesetih kada se raznim socijalnim davanjima počelo poticati rađanje djece. U Hrvatskoj je 1991. godine od 4,8 milijuna stanovnika bilo 6695 Roma, a 2011. bilo je 4, 3 milijuna stanovnika i 16.975 Roma. Vijeće Europe procjenjuje da u Hrvatskoj ima 40.000 Roma jer se mnogi ne izjašnjavaju kao Romi, no dobri poznavatelji prilika na terenu reći će da ih nema više od 30.000, od čega ih je oko 6000 u Međimurju.
U školi u Macincu i dalje ima segregiranih razreda, kao i u drugim većinskim romskim školama u Međimurju. Neka djeca i danas cijelo školovanje provedu u jednoetničkim, romskim razredima.